Andrej Nikolaidis


Slika 1 Predhodna Sledeća 

Intervju: Andrej Nikolaidis, književnik

 

Apokalipsa u Ulcinju

 

Zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je u svojoj ediciji Kalibar novi roman poznatog crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa (Sarajevo, 1974), pisca koji se romanima Mimesis i Sin,  te knjigama Ogledi o ravnodušnosti, Zašto Mira Furlan, Katedrala u Sijetlu, Oni! i Balkanska rapsodija istakao kao jedan od najboljih pisaca u regionu. Roman Dolazak detektivsko je apokaliptična priča koja se odigrava u Ulcinju. Jul, pada sneg, monstruozna ubistva i jedna ozbiljna tema u pozadini žanrovkse priče koju Nikolaidis neprekidno parodira. Otac i sin, skrivena filozofija apokalipse iza žanrovskih scena…

 

YC: Andrej, kako biste žanrovski odredili najnoviju knjigu? Da li biste se složili sa tim da je Dolazak detektivsko-apokaliptički roman? Detektivsko šunjalo plus kraj sveta... 

 

Andrej Nikolaidis: Apsolutno. Sve, dakle, počne kao detektivska priča. Imamo ubistvo, ubistva zapravo, koje treda da riješi hard-boiled detektiv. Tada se u priču upliće detektivov sin, za kojega ovaj uopšte i nije znao. On iz neke austrijske ludnice saopštava svoju teoriju o ubistvima koja negov otac istražuje - i gle čuda, njegova teorija ima veze sa apokalipsom, koja je opet povezana sa izvjesnom ekovsko-braunovskom (pseudeo)religioznom teorijom... U biti, te dvije priče, detektivska i apokaliptična, funkcionišu kao dva hičkokovska mekgafina - jer se na koncu uspostavi da je Dolazak roman o - nečem trećem...  

 

Čitavu stvar je složenijom učinila jedna istorijska priča koja je napravila zaplet... 

 

Postoji ta priča o skrivenoj, sahranjenoj knjizi Šabataja Cvija, samoproglašenog jevrejskog Mesije koji je pod prijetnjom smrću prihvatio islam i život završio u Ulcinju, gdje je i sahranjen. U interpretaciji koju nudi sin iz ludnice, ubistva su povazana sa tim rukopisom, kao i spisom fra Dolcinja, koji je i sam bio vođa mesijanskog pokreta. Sa druge strane, hard-boiled detektiv uporno kopa po nimalo metafizičkoj prljavštini svakodnevnice, i tu pronalazi prilično banalne odgovore...  

 

I u vašem najnovijem romanu bavite se problemom odnosa otac-sin? 

 

Na koncu stižemo do toga da je Dolazak roman o očinstvu, odnosno o traumi očinstva. Na tom je nivou priča o uništenim rukopisima o kojima govori sin povezana sa činjenicom da njega njegov otac nije želio, niti ga želi. Uništenje knjige je vrhunac drame očinstva. Kao i drame sinstva. Sin koji spaljuje knjigu diže, zapravo, revoluciju protiv Oca i njegovog Zakona, koji knjiga prenosi. Otac, pak, koji spaljuje svoje djelo je otac koji sinu uskraćuje svoje ime i svoj Zakon. Spaljena knjiga je ono mjesto na kojem se kida veza između oca i sina.  
 

U crnogorskom dnevniku Vijesti duže vreme pišete kolumnu Poetika apokalipse. Da li ta kolumna ima veze sa romanom, da li su ti tekstovi neka vrsta fusnote, ili priprema za ovakav roman? 

 

Baš tako, to je bila priprema. Koja mi je omogućila da u sam proces pisanja romana uđem sa već dovršenom jednim slojem romana - onim apokaliptičkim, naravno. Svi tekstovi iz, da tako kažem, kolumnističkog ciklusa Poetika apokalipse nisu jednako fokusirani na temu iz naslova, ali sve u svemu bila je to prilično opsežna i detaljna priprema za roman. U tim kolumnama ima mnogo toga što nije moglo, nije trebalo u ovaj roman, tako da su neke stvari, poput odnosa detektivskog i apokaliptičkog žanra (ja, recimo, smatram da detektivski žanr jeste - apokaliptički), istorije mesijanskih pokreta, od kojih je posljednji liberalni kapitalizam, mnogo šire i vjerovatno bolje objašnjene u tim tekstovima.    

 

Vaš omiljeni literarni toponim je Ulcinj, grad u kome živite. Šta sve pisac mora da uradi da bi jedan stvarni Ulcinj oslobodio neke vrste banalnosti i pretovrio u literaturu? Sa druge strane, kako se pisac oseća kad tako opako, grubo, teško piše o gradu u kome živi, a onda izađe iz knjige? 

 

Svim i svačim se treba poslužiti. Naravno, time što je radnju smestio u Pariz a ne u Ulcinj ili Surdulicu, pisac nije ni korak dalje od banalnosti, ni korak bliže literaturi. Ako priča koju pričam išta vrijedi, ona je dovoljno univerzalna. Ako čitaoca iz Ljubljane ne mogu ubijediti da se i njega tiče ono o čemu govori moj lik iz Ulcinja, ništa od posla. Odgovor na drugi dio pitanja je jednostavan: ljudi malo čitaju, uglavnom jedan čita pa onda prepričava drugima. Kao što znamo, većina ljudi svoje predstave o stvarima gradi na glasinama. Naša nesreća cvjeta na našoj ignoranciji. Osim što pišem romane koji naljute ponekoga, ja imam i nekakav javni angažman, koji se trudim obavljati odgovorno. U tom javnom poslu vrlo sam odgovoran i dobronamjeran prema gradu i ljudima sa kojima živim. To pomaže u otklanjanju nesporazuma.  

 

Mića Vujičić

***********