Ksenija Popović

Slika Predhodna Sledeća 

 Ksenija Popović, crnogorska spisateljica čiji je roman „Dječak iz vode“ već godinama bestseler

 

Tužni pogled Andreja Ševčenka

 

Beogradska „Narodna knjiga“ objavila je zajedno sa podgoričkim „Vijestima“ roman „Dječak iz vode“ – prvu knjigu  Ksenije Popović, čije je novo izdanje u Crnoj Gori nedavno prezentovala i izdavačka kuća „Nova knjiga“. „Dječak iz vode“ uzbudljiv je triler čije su teme, između ostalog, nasilje u porodici, poverenje, rivalitet među prijateljima, naplata starih dugova... Ksenija Popović je rođena 1977. godine u Podgorici. Od svoje jedanaeste godine živela je u Italiji, Americi i Španiji. Kada je pre deset godina posetila Madrid, zaklela se da će kad-tad živeti u ovom gradu i udati se za toreadora. Prvi deo obećanja je ostvarila, jer je u Madridu radila kao prvi sekretar ambasade Srbije i Crne Gore, sve do razdruživanja državne zajednice. Sada je u Podgorici, piše novi roman i očekuje da iz štampe izađe gramatika italijanskog jezika koju je napisala za studente. Inače, Ksenija Popović, vatreni navijač Milana, diplomirala je u ovom italijanskom gradu englesku i špansku književnost.

 

Ksenija, napisali ste grub roman. Opasnu priču o porodičnom nasilju. Kako vam se nametnula takva tema?

Roman jeste grub, a priča je opasna samo iz aspekta male sredine kao što je Crna Gora, koja nastoji da pronađe sličnosti između likova i stvarnih ličnosti, iako je ovo jedna univerzalna priča. Ključna tema je zapravo zloupotreba vlasti u oblicima koje naša sredina samo formalno osuđuje, ali od kojih nas ne štiti. Vrijeme radnje je period jugoslovenskih ratova, kada smo svi bili svjedoci – i saučesnici – jedne zloupotrebe vlasti čije posljedice još uvijek trpimo. Time što smo bili saučesnici, postavljamo kontrast drugim oblicima nasilja koji se prezentuju u romanu: nasilje u porodici i nasilje u ludnici. Oni se ne zasnivaju na kolektivnoj ili individualnoj krivici, već na zloupotrebi povjerenja. Svako dijete je, iz povjerenja, na milosti i nemilosti svojih roditelja, baš kao što je svaki pacijent na milosti i nemilosti ljekara u čije se ruke stavlja vjerujući da mu želi dobro. U drugim zemljama postoje mehanizmi odbrane od zloupotreba takve „vlasti“. Kod nas postoje samo principijalno, ali ne i u praksi, i moj roman to optužuje.

 

Čini mi se da je dobra stvar sa vašim romanom to što je izuzetno uverljiv. Da li je tačno da ste obilazili bolnice za psihički obolele dok ste radili na rukopisu?

Obišla sam bolnicu u Dobroti i ona je bila moja inspiracija za opis akutnog odjeljenja, koje u romanu nazivam „Dvojka“. Što se tiče ozloglašene „Trojke“, ona je proizišla iz svjedočenja i dokumenata o bivšim italijanskim ludnicama – bivšim jer su u Italiji ludnice zatvorene prije desetak godina – i u opisu „Trojke“, na žalost, nema pretjerivanja. Čak štoviše, kada sam pisala i o „Trojci“ i o zlostavljanju djece, morala sam da ublažim istinite priče, jer su me ljudi upozoravali da su pretjerane. Morala sam da ublažim realnost da bi priča djelovala realno!

 

Da li je tačno da ste lik Andreja stvorili po uzoru na fudbalera Milana?

Kada je roman koncipiran, jedino Andrej nije imao ni ime, ni lik. Baš tada sam, na svega nekoliko sekundi, upoznala Ševčenka, i njegove oči su na mene ostavile nevjerovatan utisak. To je dečko koji ima sve na svijetu, ali njegov pogled je toliko tužan – čak i kada se smije – da sam ubijeđena da on mora biti jedno užasno osjetljivo, ranjivo i nesigurno stvorenje. Možda je moja interpretacija potpuno promašena, ali je bila toliko inspirativna da je odmah te noći Andrej dobio ime i lik, a u roku od sedam dana fabula romana i sva Andrejeva „pojavljivanja“ bila su napisana.

 

U kakvoj je vezi naslov vašeg romana sa Milanom Mladenovićem i EKV-om?

Svi moji romani će se zvati po poznatim pjesmama, jer sam veliki ljubitelj muzike i tekstova u muzici. Naši muzičari i tekstopisci su veliki pjesnici, posebno Bajaga, Bijelo Dugme, Haustor i EKV. Tekst pjesme „Oči boje meda“ se sjajno uklapa u radnju mog romana i željela sam njen stih za naslov. Roman koji trenutno pripremam se zove „Zažmuri“, po istoimenoj Bajaginoj pjesmi.

 

Pojavila se vest da će vaš roman biti pretočen u film...

Crnogorska rediteljka (i moja drugarica) Marija Perović je odlučila da napravi film po motivima iz mog romana još kada je roman bio samo rukopis. Film će biti jedna vrlo interesantna interpretacija romana, a mislim da će početi da se snima početkom 2007. Kao glumci su pominjani Vuk Kostić (ako sam dobro razumjela, u ulozi Andreja), Olga Pakalović i Mladen Nelević.

 

Mića Vujičić

***********