Pisac Miljenko Jergović uvrstio "Oštar start" među 5 "mojih knjiga u 2010."

Slika Predhodna Sledeća 

Miljenko Jergović: Moje knjige u 2010.

Navodim samo ona prozna djela što sam ih, neprevedena, pročitao materinjim jezikom. Među njima su naslovi iz hrvatske, bosanske i srpske godišnje produkcije. Hrvatsku i bosansku sam, čini mi se, pročitao u cijelosti, dok sam se srpske jedva dotakao. Okolnosti su bile takve, interesi su me tako vodili, knjige koje ću čitati izabirem kampanjski, ili u skladu s onim što sam trenutno pišem. Nisam kritičar i nemam obavezu da pročitam sve što je važno i relevantno napisano u mome ili u mojim jezicima.

Ovo su knjige koje su obilježile moju godinu (redoslijed je slučajan):

Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje, Profil Zagreb
O ovoj knjizi pisao sam prvi, vrlo mi se žurilo u nakani da utječem na njezinu putanju na hrvatskoj – i na regionalnoj – književnoj sceni. Htio sam nekoga tko knjigu još nije čitao obvezati svojim oduševljenjem, ali i spriječiti kriva i pojednostavljena čitanja. Sad želim vjerovati da ta žurba nije bila nužna i da je Hotel Zagorje svojom autentičnom književnom snagom samome sebi bio dovoljna reklama. Ipak, kao čitatelj ponosan sam što vrlo skoro ovaj roman izlazi i u Beogradu, a nakon toga i u prijevodu na njemački. U oba slučaja riječ je o uglednim izdavačima.

Tanja Mravak: Moramo razgovarati, Algoritam Zagreb
Iako je objavljena u onoj najmanjoj Algoritmovoj ediciji, rezerviranoj uglavnom, premda ne nužno, za početnike, radi se o jednoj od najboljoj knjiga kratkih priča objavljenoj u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina. Tanja Mravak gotov je veliki pisac malih formi. Tako bi bilo da više nikada ništa i ne napiše. Na izmaku mode takozvane stvarnosne proze, koja je obilježila ovdašnju scenu u posljednjih desetak godina, Tanjin magijski hiperrealizam djeluje emocionalno razorno. Priče su to s kojima se živi nakon što ih se pročita.

Mirjana Dugandžija: Nekoliko dana kolovoza, Novi liber EPH Zagreb
Malo je toga iritantno kao što je to hrvatski shvaćen pojam ženskoga pisma. Poput književnosti iz kokošinjca, u kojem svaka kokoš jednako kljuca, pa ih samo pijevci i pokoja pjevčica umiju razlikovati, žensko pismo gnjavi i dosađuje, ali – što je gore – navodi na krivi trag i ubija u pojam i u tekst one spisateljice koje kokoši nisu. Nekoliko dana kolovoza izvrsan je, kultivirano napisan roman o nečemu što je piscu važno. A što je važno piscu, bit će važno i čitatelju, pod uvjetom da i jedno i drugo imaju književnoga dara. Dar Mirjane Dugandžije golem je.

Muharem Bazdulj: Sjetva soli, Rende Beograd
Sukob interesa? Da, svakako: Muharem Bazdulj mi je prijatelj, jedan od rijetkih; i ne samo da je roman meni posvećen, nego je u njemu stilizirana važna epizoda iz moje sarajevske mladosti. No, bez obzira na to, lako ću reći da se radi o jednome od najvažnijih, ako ne i najvažnijem, bosanskohercegovačkom romanu o Sarajevu u posljednjoj dekadi mira i Sarajevu kakvo je danas, u kojem se – više sebi nego drugome – pokušava objasniti što se u međuvremenu dogodilo. Lijep, tužan i melankoličan, ovaj roman nije pisan da bi išta mijenjao u onima koji imaju glave od armiranog betona.

Mića Vujičić: Oštar start, Stubovi kulture Beograd
O ovoj ću knjizi – akobogda zdravlja, mira i volje – tek pisati. Sada bih rekao samo to da se radi o priči, sjajno napisanoj, o svijetu s druge strane Dunava, koja stoji – barem u mome čitateljskom iskustvu – u nekom neobičnom simultanitetu s Hotelom Zagorje.

Emir Šaković: Turist u nevolji, Rabic Sarajevo
Dok sam proljetos čitao ovaj roman, iz stranice u stranicu imao sam dojam da čitam Maxa Frischa, knjigu Homo Faber, koju sam posljednji put imao pred očima davno, prije dvadesetak godina, možda baš u ljeto 1991, i više se nisam ni sjećao njezinog sadržaja. Pamtio sam samo atmosferu, na koju me je sada podsjetio Šaković. Turist u nevolji elegantan je i gospodstven tekst, napisan u nekome bogatom i smirenom svijetu, koji vodi računa o formi i etikeciji, kako života tako i priče o životu. Na žalost, prvi Šakovićev roman bit će i posljednji. Ako ipak postoji nekakav raj, sad u njemu Šaković sjedi s Maxom Frischom i šuti s njime kao ravan s ravnim.

www.jergovic.com

***********