Dosta čitam. Vatreni sam čitač. Najviše Ivu Andrića i Miloša Crnjanskog. Ali imam i jednu drugu strast. Naučnu fantastiku! Koliko god da sam izoštrio ukus čitajući velikane, uživam čak i u najgorim knjigama naučne fantastike. Eto to bio bio odgovor na vašu anketu. Mada ustvari ima još nešto. Ja ne mogu, ali ne mogu, da čitam knjige koje su u prvom licu. Uzalud svaki trud. Ne mogu da podnesem prvo lice, premo tome imam nekakvu averziju, ne umem zaista to da objasnim. Ja pokušavam, vidite, ovo je smešno jer uporno i vama govorim: Ja, pa ja!? Ali to je nešto drugo. U romanima i pričama to ne mogu da progutam. Nekoliko puta sam pokušao, ali prvo lice je za mene istinsko mučenje. Naravno, da me pogrešno ne shvatite, veliki deo knjiga koje su na policama smeju se iz prvog lica. Ne pada mi napamet da se odreknem čitanja zbog toga, pa čitam, ali gutam knedle. Vidite, više od toga me nervira jedino kada neko ne koristi svoje pravo ime. Kako vi, molim vas, možete da se potpisujete kao Mića, vi ste, Miroslav, zapravo, zar ne? Oprostite na ovoj sugestiji, vratiću se na prethodnu: zaista izbegavam knjige iz prvog lica. Mogu još da vam kažem da mi je omiljena knjiga Prokleta avlija. Sad ću biti kontradiktoran, ali Andrić je toliko velik pisac da sve što sam rekao o svom ukusu više ne važi. Imam ovde u džepu kaputa jedan mali telefonski imenik. Ali u njemu nema telefonskih brojeva! Kad mi se dopadne neka rečenica, ja je iz knjige prepišem u ovaj mali imenik koji uvek nosim sa sobom. Evo, baš u njemu, pod slovom J, sada ću vam pročitati, to je deo iz Proklete avlije, pausus u kom Andrić piše na temu tog Ja. Prokleta avlija i sama na neki način obrće to prvo lice. Čekajte samo da uzmem druge naočari, imam i za blizu i za daleko. Evo, to je taj imenik bez brojeva, pogledajte, g, h, i, aha: evo ga J. Sad ću vam pročitati odlomak, u Prokletoj avliji je čak napisan u zagradama, razmislite, nije sigruno slučajno: „(Ja! – Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.)“
Dragutin Latifagović Paša (89), istoričar u penziji i ratnik
***********