Brams i bridž
Orhan Pamuk: Istanbul – Uspomene i grad, prevod sa turskog: Mirjana Marinković, Geopoetika
Orhan Pamuk počinje knjigu o Istanbulu svojim rođenjem i opisom detinjstva. Naravno, ne slučajno! „Čitalac primećuje da dok govorim o sebi pokušavam da pričam o Istanbulu i dok pripovedam o Istanbulu pokušavam da kažem nešto o sebi.“ Kako delo ide ka svom kraju, autobiografija se polako povlači u stranu, a biografija Istanbula postaje okosnica priče. Pritom se ne zna šta je u tematskoj rokadi bolje izvedeno: priča o porodici ili opis grada.
No, ukoliko bih smeo da budem sasvim ličan, u gužvi „Istanbula“ uporno tragam za Pamukovim ocem kome je ova knjiga posvećena. Ukoliko nameravate da se na račun ove rubrike hvalite kako ste pročitali „Istanbul – Uspomene i grad“, reći ću vam, podvlačeći redove u knjizi, da je otac (Gunduz Pamuk, 1925-2002) „izuzev prolaznih napada srdžbe, bio čovek veoma zadovoljan svojim životom, sobom, svojom načitanošću, pameću i srećom“. U kući je mnogo zviždao, „posmatrao se u ogledalu samom se sebi dopadajući, po kosi mazao limun koji je cedio u ruku kao briljantin“. Zbijao je šale, pravio igre rečima, postavljao teške zagonetke, govorio poeziju, ukrcavao se u avione i odlazio daleko, a „kasnijih godina“ kupio opel rekord iz 1959. godine.
Kako piše Orhan Pamuk, njegov otac nije bio poput autoriteta i centra moći. „Otac je zaista imao pravo što je govorio: Ovo su moja dva mlađa brata, dok nas je upoznavao sa svojim prijateljima.“ Dok je polako nestajalo bogatstvo, nasledstvo od dede – stariji Pamuk je najčešće bio ispružen na sofi u salonu. Čitao je novine, časopise, „knjige (knjige o bridžu, umesto knjiga iz beletristike koje je čitao u mladosti)“ ili gledao zamišljeno i brižno u plafon. Kad bi se oraspoložio, dirigovao je „nekim zamišljenim orkestrom muziku sa magnetofonske trake“ (Bramsovu Prvu simfoniju). Da! I nestajao je s vremena na vreme. Ali, već su čuveni Pamukovi redovi o očevim nestancima. U „Istanbulu“ im je posvetio celo poglavlje. Negde pri kraju, dodao je da su ti „nestanci“ za koje se nikad nije znalo kada će i odakle doći, bili „kao zabavno, otrovno cveće“ koje ga je odvajalo od običnog života, dosadnih trenutaka i dana, zapravo – odvlačilo u neki drugi svet...
Mića Vujičić (Blic, 26. septembar 2010.)
***********