Nin
Srđan V. Tešin, književnik: Sad više nema igre

Pisac iz ovogodišnjeg najužeg izbora za NIN-ovu nagradu govori o romanu u kome opisuje ulazak dečaka u svet odraslih, pita se koliko su uporna školska uvežbavanja evakuacije u slučaju ratne opasnosti najavila krvoproliće u Jugoslaviji, objašnjava zašto mu sela u Banatu danas liče na napuštena rudarska naselja u Americi i otkud našu svakodnevicu vidi kao devedesete na steroidima

U novoj knjizi Mokrinske hronike (Arhipelag), Srđan V. Tešin opisuje kako je bilo biti dečak tokom sedamdesetih, tinejdžer iz osamdesetih, a u svet odraslih stupiti usred devedesetih godina prošlog veka. Prozu otvaraju vuneni džemper s pozlaćenom značkom „Titov potpis“, filmovi tipa Grčke smokvice i Kung-fu majstori bogalji u bioskopu, te posteri domaćih rokera zalepljeni na nužniku. Zatvaraju je otkrivanje čari prvog poljupca (Prosiktala je: Bez ljubljenja, odvratno je s jezikom) i odlazak u kupleraj „po januarskoj golomrazici“, s čehoslovačkim kondomima u džepu.

Bilo da opisuje porodične uspomene ili ulazak u svet umetnosti, Tešin hrabro ostavlja „prava imena“, dodajući im ona izmišljena. Tako s čitaocem pravi znani, dvostruki autofikcijski dogovor: autobiografski pripoveda o vlastitom životu, ali ostavlja mogućnost da usput fikcionalizuje.

Takvo poigravanje formom samo otkriva jednu dublju i složeniju netrpeljivost između onog što se činilo kao detinja igra i onoga što je iza toga bilo stvarno. Ne radi se isključivo o porodičnoj tragediji koja će pripovedača 1990. surovo gurnuti među odrasle. Iz današnje perspektive, „u međuprostoru epoha“, on shvata da su njegovu gitaru popravili u stolariji specijalizovanoj za izradu mrtvačkih sanduka; da je tugu u školskom dvorištu lečio alkoholom, s prijateljem koji će već dogodine poginuti na ratištu…

Zato snažno odjekuje jedan rif Rolingstonsa! Pošto mu u osnovnoj školi povere da se stara o ozvučenju dok delegati polažu vence, s razglasa do panja pušta: If you start me up / If you start me up, I’ll never stop.

Naš sagovornik sada rokerski gunđa jer prevodimo te stihove. „Ako me pokreneš, nikad neću stati.“ Međutim, ostajemo uporni zbog Džegerovog nastavka: „Odraslog čoveka teraš na plač“.

Roman otvara misao italijanskog književnika Ticijana Skarpe. Pratite te reči nalik pokliču: pisac ne sme da se boji i mora da iskaže život onakvim kakav jeste, makar naštetio svom ugledu.

U beskompromisnom pisanju o proživljenom, u ponovnom preživljavanju skrajnutih ili potisnutih sećanja, ima nečeg samopovređujućeg. Pre nego što sam počeo da pišem Mokrinske hronike, doneo sam odluku da neću ograničavati svoju spisateljsku slobodu. Iako sam strepeo od poniženja i bio svestan toga da će moje istine nekome naneti bol, autocenzura nije dolazila u obzir. Posle takve radikalne odluke nije bilo nijedne stvari o kojoj nisam smeo da pišem. Čemu književnost ako se suštinski neće ticati života takvog kakav jeste?

Pripovedate o detinjstvu i mladosti. Uspomene su kratke i ogoljene.

Takvo pripovedanje mora biti bez ikakvih viškova, ali i manjkova. Nije bilo lako naći optimalnu formu za oblikovanje priča o sazrevanju koje su u književnosti toliko puta ispričane. Istina ipak leži u ovome: da bi piščeve uspomene – koje, ruku na srce, nikom drugom osim njemu nisu od značaja – postale književnost, potrebno je mnogo više da briše, nego da piše.

Reč je o inicijaciji dečaka u svet odraslih, u svet muzike i telesnih uživanja.

Filozof u meni bi mogao da kaže da Mokrinske hronike sublimiraju razmišljanja jednog dečaka o jednoj epohi kroz pitanja: „Ko sam? Odakle sam? Kuda idem?” Bilo mi je važno da raščlanim ta pitanja i da ih ogolim. Mapirao sam ključne događaje koji su uticali na formiranje tog dečaka, mog alter ega. Knjiga je podeljena u tri celine i trudio sam se da u svakoj plastično i hronološki opišem ulazak u svet odraslih, u svet seksa i u svet muzike, odnosno, umetnosti. Teško da bi ičeg ljudskog u sebi imao taj papirnati i na momente fikcionalizovani lik da mu nisam udahnuo sopstvene strasti, strahove i sumnje.

Posle Knausgorove Moje borbe, termin autofikcija vratio se u književni život na velika vrata.

U terminološkom smislu postoji razlika između autofikcije i memoarske fikcije, hibridnog žanra kom pripadaju Mokrinske hronike ili, recimo, Montanovo zlo Enrikea Vila Matasa. Osnovni postulati memoarske fikcije su namerno iskrivljavanje, prenaglašavanje, mistificiranje, nonšalantna interpretacija i fikcionalizacija sećanja. Pisac autofikcije s čitaocem sklapa prećutni dogovor u kom izričito traži od njega da sve ono što je napisao o sebi treba bez izuzetka da prihvati kao istinu. Kod memoarske fikcije takav dogovor s čitaocem ne postoji, pa se stvar usložnjava do te mere da ni pisac, a još manje čitalac, nisu sigurni u to šta je istina, a šta laž.

Narator ponavlja da je u dečačkim igrama bio „zlatna buva“. S drugarima se igra „rata“. Ta priča pokazuje koliko je istorija živa i osetljiva. Naleteće na uplašenog starca koji ih očajnički moli da ga ubiju, jer mu je sve već oduzeto. U starčevom životu nema granice između mašte i surove realnosti.

U učionici u osnovnoj školi koju sam pohađao krajem sedamdesetih bila je istaknuta Titova parola od stiropora: „Radimo kao da ćemo sto godina živeti, pripremamo se kao da će sutra rat.” Jednom mesečno smo vežbali sistem uzbunjivanja. Čekao bih kod kuće kurira da mi donese poruku od učiteljice koju bih potom prenosio sledećem učeniku-kuriru. Iznenadne evakuacije u slučaju ratne opasnosti bile su mi omiljeni deo redovne nastave, kao i sklapanje i rasklapanje puške ili protivtenkovske mine, nošenje gas-maske, Gajgerovog brojača ili oblačenje ABHO opreme. Čudo jedno da sam pored takvog obrazovnog sistema koji je negovao kult militarizma uopšte postao pacifista. Možda i u školskom programu treba tražiti koren užasnih ratnih sukoba u Jugoslaviji.

Vratili ste se na avanture iz detinjstva u seoskim ruševinama. Kako danas izgledaju sela u Banatu? U Mokrinu ima stotinu napuštenih kuća.

Sela u Banatu sve više liče na napuštena rudarska naselja u Americi. Posle Drugog svetskog rata i velikog stradanja srpskog, jevrejskog i nemačkog življa, u Mokrinu je živelo blizu devet hiljada stanovnika. Mokrin danas ima jedva pet hiljada žitelja! Neshvatljivo je da neki delovi Vojvodine, pored svih svojih prirodnih bogatstava, spadaju u nerazvijena područja. Vojvođanske političke elite odavno nemaju nikakvu stvarnu vlast u Pokrajini, a svako insistiranje na vojvođanskoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj autonomiji, garantovanoj Ustavom, smatra se separatizmom. Svako ko ovlaš pomene vojvođanske identitete proglašava se „vojvođanerom”, „mađaronom” ili „srbomrscem”. Šta je Vojvodina, „severna srpska pokrajina”, Srbiji, ako joj je Kosovo srce?

Knjiga pod naslovom Moje otvorila je nasagledivi prostor autobiografskog. Opisali ste smrt svoje majke posle saobraćajne nesreće. U starom blokčiću pronašli ste otisak njenog prsta i shvatili da se nakon mnogo godina susrećete s njenim „fizičkim prisustvom“.

U autofikciji Moje pisao sam o iščezloj biografiji svoje majke, kao i o njenom, svom i Kišovom odustajanju od poezije. Moja majka je ceo svoj kratki život provela u Mokrinu. Rekonstruisao sam njenu poetiku, ali i društveni kontekst i epohu u kojoj je živela i pisala. U Mokrinskim hronikama mnogo slobodnije, lišen privatnih dokumentarističkih detalja i istorijske faktografije, progovaram o rodnom selu kao svojevrsnom mikrouniverzumu koji naseljavaju oni koji su na mene uticali u formativnim godinama. Konkretno, priča o biblioteci mog detinjstva koja je mirisala na tamjan, zapršku, duvan i smrt bila je neposredni povod za nastavak prebiranja po uspomenama.

Postoji snažna scena i u Mokrinskim hronikama, slično „fizičko prisustvo“. Iz milicije donose poni bicikl na kome je poginula majka i ostavljaju ga nasred dvorišta. Svi se prave da ga ne vide...

Tema smrti majke snažno se opire fikcionalizaciji. Svakom govoru o smrti majke suprotstavlja se nepremostivo velika bol koju je suštinski nemoguće preneti na papir. Zato je smrt upisana nevidljivim mastilom u Moje i Mokrinske hronike. Ono što za Kiša, u simboličkom smislu, predstavlja smrt njegovog oca, to je za mene pogibija moje majke. Otuda se refrenski u knjizi ponavlja rečenica: „Nisam otišao na njegovu sahranu!“, jer me ne zanima smrt, već život takav kakav jeste. Ili, kako je rekao naš veliki Banaćanin: „Ima seoba. Smrti nema!“

„Živeo sam kao ker, sahranite me kao kera“, rekao je vaš deda, rođen deset leta posle Crnjanskog. Kako je proživeo dvadeseti vek?

Moj deda Georgije je rođen 1903. godine u Austro-Ugarskoj, govorio je mađarski, rumunski i romski, bio vlasnik mesara i kobasičar na glasu, ložač na prekookeanskom brodu, kockar u Argentini, radnik u klanici u Kardifu, poslovođa „crevare“ sklon piću, strastveni navijač „Delije“ iz Mokrina, vinogradar, zatvorenik nemačkih okupacionih vlasti... Nije bilo moguće da on ne postane centralna figura mojih proza. Njegova romaneskna biografija kreće se, kao i ceo 20. vek, između krajnosti.

Posle smrti majke, pijete u školskom dvorištu s prijateljem, a on godinu kasnije odlazi na ratište i gubi život.

Njegova sudbina je tragična iz više aspekata. On je u dobrovoljce, koliko znam, otišao zbog ljubavnih jada, isto kao što su to nekada radili nesrećni ljudi koji su se sklanjali od sveta u mitsku Legiju stranaca. Poginuo je već prvih dana rata. Ni ja ne razumem kako je to što mu se dogodilo bilo moguće.

Bili ste vojnik kad je počeo rat?

Dok sam nosio uniformu JNA odigrao se desetodnevni rat u Sloveniji i počeo rat u Hrvatskoj i to bukvalno u neposrednoj blizini kasarne „27. juli“ u Bihaću u kojoj sam odslužio ceo vojni rok i ono što mi je u vojnoj knjižici upisano kao „vojna vežba“, a što je bio produžetak vojnog roka. Nisam učestvovao ni u kakvim borbama. Kao pripadnik interventnog voda ponekad smo prolazili pored mesta sukoba, jurili po šumama dezertere, sklanjali se od „knindži“, prvo branili kasarnu od onih koji su nas gađali kamenicama ili na nas pucali iz lovačkih sačmarica, pa je onda demontirali do temelja. Jednom smo, naoružani manevarskom municijom i isukanim bajonetima, stajali ispred majki koje su zahtevale od oficira da im puste decu kući. U više knjiga sam pisao o svojim ratnim i poratnim strahovima.

Na regionalnom susretu upoznali ste kolegu koji je tokom rata na bihaćkom ratištu bio na suprotnoj strani. Deceniju ranije mogli ste da ubijete jedan drugog?

Tačno je, iako je, ruku na srce, reč o malo verovatnom scenariju, jer je on, za razliku od mene koji sam bio „ćata“ u komandi intendantskog bataljona i napustio Bihać pre najstrašnijih sukoba, rat završio u činu poručnika i bio teško ranjen u borbama. Njegova antiratna književnost postigla je evropski uspeh.

Pretpostavljam da ne možete da zaboravite devedesete. Mislite li da je društvo lako prešlo preko te decenije? Nekada se čini da najveću krivicu za ono što se dogodilo devedesetih osećaju oni koji u njima nisu učestvovali.

Mi iznova, ali ovoga puta sa svojom decom, proživljavamo devedesete i još jedan moralni pad srpskog društva. Ovo su devedesete na steroidima. Politički akteri – preslikani iz tog doba, ali nabildovani – dobili su klonirana kadrovska pojačanja, samo nam još fale hiperinflacija i međunarodne sankcije, sve drugo već imamo: i podelu na podobne i nepodobne građane, i stranačku „policiju“, i sumnjive izbore, i sistemsko veličanje ratnih zločinaca, i strogo kontrolisane medije koji kreiraju lažnu sliku svakodnevice, i napade na nezavisne novinare, i institucionalizovanu korupciju, i neubedljivu opoziciju, čak su tu i famozne „brze pruge Srbije” kao najslikovitije simboličko povampirenje devedesetih.

Često pripovedate o studentskom životu na Karaburmi tokom te decenije. Razmišljate li ponekad iz perspektive učesnika tih protesta o različitim aktuelnim demonstracijama?

Bili smo politički nevini i naivni i zbog toga je bilo moguće imati onako masovne studentske demonstracije. Nismo imali iskustvo života van autokratskih režima Josipa Broza i Slobodana Miloševića. Verovali smo da postoji alternativa, pogotovo što tada niko nije verovao u zastrašujuću maksimu: „svi su oni isti!” koja se pojavila kasnije. Danas smo opravdano razočarani divljom tranzicijom, burazerskom privatizacijom i efektima demokratskih promena u koje smo verovali dok smo stajali nasuprot policijskih kordona. Iako nisam entuzijasta kao pre trideset godina, sad kad se ponovo na ulicama brani sloboda izbora od istih onih od kojih je branjena devedesetih, jasno je da su učesnici aktuelnih protesta – kao i mi tada – prestali da se plaše. Kad politička borba dođe do te tačke, onda više ništa nije nemoguće.

Jedna stranka izabrala vas je kao nestranačku ličnost za direktora važne institucije kulture u Kikindi. Onda je došla druga, smenila vas i premestila na posao domara. Izgubili ste posao, opsovali ih na društvenim mrežama, platili kaznu. Oštećen vam je auto, ubačene petarde. Došao je tadašnji visoki funkcioner iz Ministarstva kulture da vam pomogne. Kako danas izgleda vaš život u Kikindi?

Već deset godina sam u nekoj vrsti dobrovoljnog kućnog egzila. Izbegavam da učestvujem u kulturnom i društvenom životu Kikinde. U mojoj biografiji stoji da živim, ali ne i da radim u Kikindi. Sumnjam da će se u skorijoj budućnosti moj status nezaposlene, diplomirane domaćice promeniti.

(NIN, 10. februar 2022)

Srđan V. Tešin (Mokrin, 1971), književnik i priređivač sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča, autor je dvanaest knjiga. Kao najvažnija ističe dela: Sjajan naslov za pantomimu, Antologija najboljih naslova, Kazimir i drugi naslovi, Kroz pustinju i prašinu, Kuvarove kletve i druge gadosti, Ispod crte, Priče s Marsa, Moje, Luka kaže... Dobitnik je stipendije iz Fonda Borislav Pekić, Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine, priznanja Društva književnika Vojvodine, Nagrade grada Niša za knjigu godine za decu i mlade. Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika.

среда, 9. август 2023.

U priči o istočnom Jadranu zanimaju me ciklusi potražnje i propasti. Nismo imali uticaj na filokse
среда, 14. јун 2023.

Slično glavnom junaku najnovijeg romana Unuka, došao sam u Berlin 1964, otišao na „Susrete nemačke
среда, 7. јун 2023.

Dobitnik Gonkurove nagrade govori za NIN o svojim knjigama Rat siromašnih i Častan izlaz, koje se
четвртак, 25. мај 2023.

Nakon gubitka deteta, nije više bilo moguće vratiti se na pisanje klasičnih romana. Shvatila sam d