Nin
Radmila Petrović, pesnikinja: Pesma ne sme da bude dosadna

Ukoliko postoji nešto što mnogo želiš da kažeš, nema šanse da čitalac ne vidi. Ako i tebi treba hrabrosti da to iskažeš, tenzija se vidi u tekstu. Bitno je da pređeš granicu, književnost mora da bude hrabra – kaže autorka knjige pesama Moja mama zna šta se dešava u gradovima

Književnik Zvonko Karanović razgovarao je na Trgu pjesnika s pesnikinjom Radmilom Petrović, autorkom sada već kultne zbirke Moja mama zna šta se dešava u gradovima. Karanović je urednik tog izdanja kuće PPM Enklava, a spisateljica, čije je delo do sada štampano u neverovatnih 9.000 primeraka i prevedeno na desetak jezika – bila je polaznica njegove radionice pisanja 2018. godine u Domu kulture Studentski grad. Zabeležili smo u Budvi šta mu je ispričala Radmila Petrović o svom životnom putu.

Slava

Medijska pažnja? Našla sam se u nečemu nepoznatom i morala da plivam. Trebalo mi je dve godine da registrujem šta se dešava. Otišla bih u emisiju, brzo to izbrisala iz glave i nastavila da idem na posao. Imam super mehanizam zaboravljanja. Poslednje što sam očekivala jeste da će se naši mladi istraživači na stranim univerzitetima toliko zainteresovati za domaću pesnikinju. Nisam razmišljala o brojkama, nisam očekivala uspeh, pogotovo ne toliku pažnju medija. Jesam verovala u snagu svoje poezije! Na mističan način znala sam da čitalac ne može da je pročita i ostane ravnodušan. Znala sam da nije dosadna. Nikada nije bila dosadna. Prve dve zbirke mogu biti ovakve ili onakve, ali ljudi su se uvek smejali dok su ih čitali ili slušali. Tu činjenicu smatram najvećim kvalitetom. Meni je veliki deo poezije prilično dosadan.

Kritike

Etablirana? Ne smatram da sam etablirana. Ja sam na početku početaka. Posle pojavljivanja u „masovnim medijima“, bilo je brutalnih komentara: kako sam trepnula i kako se obukla. Nisam preterano obraćala pažnju. Uglavnom, reč je ili o poricanju talenta, ili o pohvalama da sam donela nešto novo. Naučila sam da brišem pozitivne komentare u slučaju da ne objašnjavaju dublje zašto su pozitivni. Volim negativne književne kritike, jer one unapređuju. Bilo je super kritika kritičarki iz regiona. Tumačile su knjigu onako kako sam imala na umu dok sam je pisala, idući i dalje od onog čega sam bila svesna. Teško je naći se u gužvi. Ljudi te ne posmatraju kao ljudsko biće već komentarišu sve i svašta.

Komentari

Najviše mi je značio komentar Milene Marković. Svidelo mi se nešto što ima ta žena... Talenat, nešto narodsko. Pričalo se da retko hvali mlade pesnike, govorkalo se da kaže kako su najčešće stihoklepci, a retko – pesnici. Očekivala sam da će me svrstati u red stihoklepaca. Potom sam je srela i ona je rekla: „Ti si pesnik.“ Verovatno najznačajniji komentar. 

Savet

Pitate za tri saveta u pisanju. Najpre ne klonirati nikoga. Volim kada se pojavi neko nov, s novim temama. Ništa gore nego biti nečija kopija. Ili kopirati mene! Imam utisak da su se ljudi na portalima za književnost sada setili da imaju babu i dedu. Zatim, imati urednika i ići na radionice, jer se tako stupa na scenu. Išla sam kod Ana Marije Grbić, Gorana Korunovića, Zvonka Karanovića. Imati nešto po čemu si specifičan! Šta autentično donosiš... Šta toliko snažno želiš da kažeš... Svakako, ovo je veliki problem kada ljudi počinju. Pre objavljivanja knjige, pet ili šest godina išla sam na radionice. Nisam znala kako, sve mi je bilo rasuto. Treba malo da se sabereš i da upitaš sebe: „O.K, o čemu želim da pričam?“ Ukoliko postoji nešto što mnogo želiš da kažeš, nema šanse da publika ne vidi. Ako postoji nešto za šta i tebi treba hrabrosti da iskažeš, tenzija se vidi u tekstu. Bitno je da pređeš granicu, književnost mora da bude hrabra; da daš više nego što se očekuje. Znate već: ako se roditelji nisu uvredili, nisi ništa uradio.

Roditelji

Moji roditelji nisu pročitali zbirku. Nemaju je, niti je traže. Čitala sam na RTS-u pesmu, a zadesilo se da sam baš bila u selu. Tata se pravio da nisam na televiziji, a mama je prošla i nešto poluglasno negodovala. Oni se brane od emocija svim mogućim sredstvima. Moje odrastanje – vaspitavaju vas da ćutite, niko ne podržava emotivni život. Karakteristično za patrijarhalnu sredinu. Žao mi je što su roditelji jedna od tema moje zbirke. Biram šta pišem, oni ne mogu da biraju da li će biti tu ili neće.

Svet

Da li sam imala potrebu da upišem Filološki fakultet? Nikad. Nemam je ni sada. Gledala sam španske serije u detinjstvu. Imala sam tri, četiri TV programa, retko šta da nisu vesti. Tu sam videla devojku iz serije koja započinje svoj život na poljima Tekile, a u poslednjoj epizodi postaje žena iz poslovne korporacije. Niko mi nije mogao izbiti iz glave taj ideal da postanem slična korporativna žena. Iz seoske sam porodice i moji roditelji nikada nisu bili zaposleni, pa nisam znala kako ta preduzeća funkcionišu. Prosto sam želela da se nekako uključim u svet.

Ja

Pisati u prvom licu istovremeno je najveća istina i najveća laž književnosti. Uverljivost je bitna, da lirski subjekt bude ubedljiv. A nisu sve činjenice „istinite“... Nisam počela uobičajenom rečenicom da se „ovo nije desilo, da ništa nije istina“. Želela sam da nastupim i aktivistički: da neko kaže na televiziji ono što je meni bilo potrebno da čujem na televiziji kada sam bila mala. Reći bitne lične stvari, koje su zapravo javni problemi – smatrala sam to svojom misijom. Staću svim srcem iza tih stihova. U slučaju da istina nije moja istina, jeste nečija. Moja tetka je jednom došla i pustila špansku seriju. Bila sam dete, nisam znala da čitam. Videla sam na ekranu zmije, konje; ljudi umiru. Ne znajući još za glumce i reditelje, upitala sam da li je sve na ekranu istina. Odgovorila je: „Jeste nečija istina.“ Možda nikada ne bih postala pesnik bez tih njenih reči.

Pisanje

Nisam bila ona što je pisala dobre sastave i pismene zadatke, što su je učiteljice posle hvalile pred odeljenjem. Imam dve starije sestre. Mislila sam da postoji obrazac po kome se pišu školske teme. Zima – medvedi su u zimskom snu. U mojoj šesnaestoj godini, sestre su otišle na fakultet i ostala sam sama na selu. Roditelji su radili. Trenutak kada sam imala vreme i neophodnu tugu za početak pisanja poezije. Takođe, sreću da u mojoj srednjoj školi radi pesnik Petar Matović. Tad sam napisala pesmu o ljudima iz mog razreda, počevši od razrednog starešine do direktora. Postala je školski hit. Profesorica srpskog je kazala da je lepo, međutim, da nema umetničku vrednost. Odgovorila sam da će videti kada objavim knjigu i da će joj biti žao. Rekla je da veruje u mene.

Čitanje

Verovatno sam bila zadovoljna pažnjom koju je pomenuta pesma skrenula na mene. Matović je zaključio da sam talentovana. Iako je talenat – početak. Učio nas je da gradimo metafore, dao nam da pročitamo neke romane preko leta. Pamtim, obrali smo maline, 1. avgust, ništa pročitala nisam. U panici odem u požešku biblioteku i ubedim bibliotekarku da pozajmim petnaest romana. Počela sam da čitam i nikada nisam prestala. Nisam dotle imala literaturu koja me zanima, sve u školi, po kanonu, bilo mi je poznato, znala sam taj svet iz privatnog života. Nije mi bio potreban i na papiru. Trebalo je da napišemo deset pesama preko raspusta. Pet mojih pesama profesor je poslao na takmičenje i tamo sam pobedila. Šifra za slanje rukopisa bila je Čigra. Trenutak da sebi postavim pitanje: „O.K., šta ja želim da kažem?“ Preko zimskog raspusta isplanirala sam da napišem zbirku i pisanje shvatila bukvalno kao posao. Ustajala ujutro i ceo dan pisala. Imala sam ih trideset kada je Matović predložio da ih pošaljemo i na drugi konkurs. Uđeš u finale – pet dana u Valjevu! Opa! Jedna devojka, inače članica žirija, poverila mi je tamo ranije da su pročitali sve anonimne rukopise i da je sve predosadno, osim devojke što piše o malinama i traktoru. „Izvini, ako nisi ti!“

(NIN, 28. jul 2022) 

Iznad proseka

Radmila Petrović rođena je 1996. u Užicu. Odrasla je u Stupčevićima kod Arilja, završila Ekonomski fakultet u Beogradu s prosekom 9,8 i nakon toga master studije. Kao laureat 42. limskih večeri poezije objavila je zbirku pesama Miris zemlje (Dom kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2014), a kao pobednik 22. poetskog konkursa „Desanka Maksimović“ zbirku Celulozni rokenrol (Srpska književna zadruga i Valjevska gimnazija, 2015). Njena knjiga Moja mama zna šta se dešava u gradovima, predstavljena pre dve godine, jedna je od najčitanijih zbirki poezije u poslednjim decenijama.

(Foto: Slaven Vilus)

четвртак, 18. јануар 2024.

Koliko ste puta u izlogu knjižare uočili koricu na kojoj stoji rečenica: „Najuži izbor za NIN-ovu
четвртак, 21. децембар 2023.

Postoji u romanu Definicija sreće Katrin Kise sažeti životopis sporedne junakinje koja je kao beba
четвртак, 14. децембар 2023.

Prošlogodišnji dobitnik najprestižnijeg italijanskog priznanja „Strega“ govori za NIN o svom nagra
четвртак, 14. децембар 2023.

Volim pisce iz književnog predgrađa Festival PostNINovske čarolije u Domu kulture Studentski gr