Rez
Rujana Jeger

Rujana Jeger, književnica

 

Moraš putovati, izgubiti se negde usput, shvatiti koliko si mali i tada ćeš moći sve

 

Na jednom od web portala koji nude njene knjige, stoji jedna duhovita biografija Rujane Jeger koja svakako može bolje prdstaviti mladu spisateljicu od onih ozbiljnih i utegnutih «beležaka o piscu ». Dakle, ovako ide: Rujana Jeger rođena je kao Rujana Drakulić u Zagrebu 1968. godine. U rodnom gradu pohađala je osnovnu i srednju školu – Centar za obrazovanje u kulturi i umjetnosti, smjer za “suradnike u sredstvima javnog informiranja", što god to značilo. Kao jedna od žrtava velike, tzv. Šuvarove školske reforme, od nje se očekivalo da se nakon prva dva razreda srednje škole odluči za svoje buduće zanimanje. 1996. godine diplomirala arheologiju na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, 1991. otišla u Beč gdje živi radeći razne poslove, od prevodilačkih, preko novinarskih do arheoloških. U međuvremenu shvatila da od svega jedino želi pisati – možda je Šuvar ipak bio u pravu. Stalna kolumnistica u hrvatskom izdanju magazina « Cosmopolitan », surađuje u hrvatskom izdanju magazina Ella, švedskom časopisu « Amelia » te bečkom « Die Bunte Zeitung ». Prvi roman, «Darkroom», objavljen 2001, također je objavljen u veljači 2004. u izdanju njemačkog « Beck Verlaga ». Zbirka kolumni pisanih za « Cosmopolitan » 1999-2003, «Posve osobno», objavljena je 2003. godine. 2007. godine objavljena joj je druga knjiga kolumni pod naslovm «Opsjednuta». »

 

Rujana, nedavno je objavljena vaša nova zbrika kolumni pod naslovom „Opsjednuta“? Da li biste čitaocima „Reza“ rekli nešto o novoj knjizi dok je ne kupe?

 

Pa, to je knjiga koja naslijeđuje „Posve osobno“ - ponovo jedna zbirka tekstova i kolumni iz hrvatskih izdanja „Cosmopolitana“ i „Elle“, ponovo proširene i neobjavljene verzije. Stalo mi je da ti tekstovi dođu i do publike koja nije publika isključivo ženskih časopisa.

 

Vaša kolumna se zvala „Posve osobno“, pa „Opsjeda me“, a knjiga sada nosi naslov „Opsjednuta“. Šta vas sve opsjeda?

 

Mislim da se to najbolje vidi ako pogledaš u sadržaj, od debljine do nasilja u obitelji, od ubojstva majke, dječjega rada i kuhanja do kozmetičkih kampanja i abotrusa, a sve to preko seksa.

 

Lako je primetiti feminističku poziciju u vašim tekstovima. Neko je dodao: „I punk“! Molim vas za komentar.

 

Punk - moji tekstovi često imaju istu formu - kratki su i žestoki. Drago mi je da tu feminističku poziciju uspijevam izložiti u časopisima koji po defaultu istu ne bi mogli niti smjeli (radi prodaje) zastupati. Naša su izdanja, ipak nekoliko kopalja ispred stranih.

 

Pišete kolumnu u „Cosmu“ i tamo ste najčitaniji. Mada doprinosite grabljenju tiraža, vaša kolumna na neki način potkopava taj šljaštavi svet. Ili grešim...

 

Najbolja je subverzija ona unutar zadanih okvira. Takozvano podrivanje iznutra...

 

Vaš roman „Darkroom“ bio je bestseler. Da li se sećate te „iskre“ koja je sevnula, ili drugačije rečeno: trenutka kada ste prvi put osetili da treba da pišete taj (neki će reći: poluautobiografski) roman?

 

Bila sam na tulumu, ili što bi Pero Luković rekao: srpski - žurki, i prepričavala neke zgode i nezgode iz života, a i šire, pa me jedna beogradska arhitektica (Bili, hvala) pitala je li ja to pišem scenarije za kazalište - pozorište, a ako ne - trebala bih. Pa tako je počnem zapisivati pizdarije da se ne zaborave, i mic po mic, nastade roman. Nisam imala namjeru napisati roman, uvrh glave objaviti na web sajtu.

 

Pažljivo sam čitao vaše kolumne i primetio veliku sličnost tih tekstova sa romanom „Darkroom“. Neki od tih tekstova bi se mogli dodati „Darkroomu“. Vi zapravo kolumne pišete kao priče?

 

Da, baš je to književna kritičarka Andrea Zlatar i rekla na nedavnoj promociji moje knjige u Zagrebu, da je to kao neki produžetak, da se kroz knjigu provlače likovi koji funkcioniraju kao u romanu. To je očigledno neka forma kojoj ne mogu ili ne znam pobjeći.

 

Da li pišete novi roman? Da li biste mogli da nam otkrijete šta je tema tog novog rukopisa, ukoliko pišete?

 

Imam pola nečega za što također ne znam hoće li biti roman ili priče, ali je o tri generacije žena.

 

Pročitao sam negde da ste nedavno napisali jednu kratku priču za švajcarski časopis?

 

Da, u časopisu „Du“ objavila sam već dvije do sada, jedna je u broju na temu starost, a druga je konceptualna: odaberete temu, pa deset pjesama ne tu temu (muzičkih, ne poezija), pa objašnjenja uz njih i na kraju esej na tu temu.

 

Vidim da ste potpisani kao prevodilac knjiga svoje majke Slavenke Drakulić, poznate evropske spisateljice?

 

Da, to su non-fiction knjige koje su u originalu pisane na engleskom, pa sam ih ja prevela i prilagodila našoj publici, jer bi autorica bila previše u iskušenju da sve mijenja. J

 

Izjavili ste kako volite da radite intervjue. Koga birate za sagovornike?

 

Radila sam seriju razgovora sa zanimljivim i inspirativnim mladim ženama za „Elle“ svojevremeno, sada ih više ne radim. Ali nikad se ne zna! Ne volim intervjue s lokalnim zvijezdama i slično, uvijek se očekuje neki skandal, a ja imam previše poštovanja za ljudski integritet, pa nisam idealna za stvaranje žutila....

 

Diplomirali ste arheologiju?

 

Aha, s radom na temu „Kada je bog bio žena - idoloplastika u prethistorijskoj Vinči“ - eto, to je sad kod vas, ali kada sam ja upisala fakultet, još je bila Juga. Davno, zar ne?

 

Živeli ste u Beču, ako sam dobro razumeo: sada ste u Zagrebu. Zanimljivo mi je ipak to što često napominjete kako je odlazak u Brazil promenio vaše poglede na svet. Kako?

 

Tako što kada imate dovoljno para i prilike da putujete, tek na nekom dalekom kontinentu spoznate da ste i vi i vaš grad, zemlja, pa i kontinent - posve nevažni. U Rio de Janeiru samo u favelama živi oko dva milijuna neregistriranih i službeno nepostojećih ljudi. Cijela zemlja je velika kao sve evropske zemlje skupa, a još malo i veća (a svi govore istim jezikom, koji se u Evropi govori u minijaturnoj zemljici), a naši predsjednici se ponašaju kao onaj ludi kralj u malom princu (koji nema niti podanika) - zato je važno putovati, izgubiti se i biti svjestan koliko si mali i koliko sve što misliš da znaš o svemu ovisi samo o tome gdje si. Zato je zanimljivo i živjeti u pečalbi, početi od nule... Nakon toga, možeš svašta.

недеља, 12. јул 2009.

Normal 0 21 false false false Mic
петак, 10. јул 2009.

Intervju: Marija Perović, filmska rediteljka Gledaj me!Mlada podgorička rediteljka Marija Perović d
среда, 1. јул 2009.

Normal 0 21 false false false Mic