Nin
Andre Asiman, književnik: Čekamo da vidimo šta će biti

Autor romana Zovi me svojim imenom govori za NIN o autobiografskoj prozi Odlazak iz Egipta u kojoj je opisao svoju živopisnu familiju, naviknutu da najmanje dvaput u životu gubi sve i kreće iz početka, kao kada su ih sredinom prošlog veka primorali da napuste Aleksandriju

Knjigu pod naslovom Odlazak iz Egipta – porodičnu hroniku od vremena dolaska njegovih predaka u Aleksandriju do trena kada su 1965. morali da je napuste – Andre Asiman ispunjava mirisima. U delu objavljenom u izdavačkoj kući Štrik, u prevodu Jelene Filipović, „njihov sefardski dom“ ispunjavaju parmezan i kuvane artičoke. Grčke kuće toga kosmopolitskog grada prepoznaje po tamjanu, a italijanske po kamilici. Na plaži: bademova krema, ružino ulje, losion od krastavaca. Povetarac s plantaža i aroma jasmina, u kombinaciji sa ustajalim duvanskim dimom. Limeta, dinja, karanfilić, glazirani kesten, kikiriki, pasulj, kafa, testo preliveno medom, stare krpe.

Ipak, jedan izaziva jezu! Posle Naserovog dolaska na vlast i nacionalizacije, čini mu se da oni što su sve izgubili nose pečat ljage „ili stida gubitnika, prognanih“. Uz to, prati ih, i neizbežno odaje, nekakav neobičan miris – „miris sušene kože“. Porodice znaju da će biti osuđene na progonstvo iz Egipta. Zato u sobi, „najčešće zaključanoj i skrivenoj od pogleda gostiju“, drže trideset ili četrdeset kožnih kofera. Majke i tetke pakuju u njih imovinu, polako i pedantno, u nadi da će im stvari biti od koristi.

Pitali smo pamti li tren kada se otvorio ovaj autobiografski rukopis. Nisu li ga možda u detinjstvo vratili upravo mirisi... Tokom razgovora o romanu Zovi me svojim imenom, po kome je reditelj Luka Gvadanjino snimio Oskarom nagrađeni film Skrivena ljubav, setio se da su ga tom prilikom podstakli pogled na Moneovu kuću u Bordigeri i razočaranje što leta te 2005. nisu otišli na odmor u Italiju.

„Znao sam da pišem memoar, ali nisam znao kakvim glasom: otkrio sam ga sasvim slučajno, čitajući Gregora fon Recorija i Nataliju Ginzburg“, kaže Andre Asiman u razgovoru za NIN. „Oboje imaju osećaj za tragično, ali potkrepljeno ironijom, smislom za humor, uprkos preživljenim strahotama.“

Isprva je pomislio da postavka ironijatragedija nije dobra, dok nije video kako je veličanstveno koriste dva pomenuta pisca. Takođe, bio je oduševljen francuskim psihološkim romanima da bi jednostavno napisao memoare. „Želeo sam da se i moj memoar čita kao francuski roman ispunjen moralnom vivisekcijom i nemilosrdnom psihološkom anatomijom. Tako sam naposletku napisao romaneskne memoare.“

Ispunio ih je čudesnim likovima. Američki književnik, stručnjak za Prusta, s doktoratom na Harvardu, profesor na Prinstonu, Bardu, Njujorškom univerzitetu – rođen je 1951. u Aleksandriji. Asimanove babe raspravljale su o svakodnevnim pitanjima na šest–sedam jezika. U domu se govorio francuski, premda su turskog i italijanskog porekla. Majka je pohađala internat za gluve devojke madam Cucu. Jedini cilj obrazovanja bio je da govore i ponašaju se kao da čuju...

Otac je u svojoj fabrici proizvodio najfiniju tkaninu do trena kada su usledili noćni pozivi, upadi policajaca, pritisci da se isele i oduzimanje pogona. Petorica braće piščeve majke okrenula su se trgovini. Višedecenijsko poznavanje šverca, sitne trgovine „i dično šarlatanstvo“ – opisuje – dali su im za pravo da pomisle da je vreme za trgovinu automobilima u Nagasakiju. Čak su uzeli profesora japanskog jezika mada dotad nisu prodavali kola. „Ali prodavali smo sve drugo. Tepihe. Akcije. Antikvitete. Zlato. Da ne pominjemo nadu investitorima, pesak Arapima.“

Kažemo da je sigurno teško opisati „stvarnog“ čoveka ili ženu iz okruženja tako da na stranici budu „stvarni“. Teta Flora, sestra njihovog zeta Švabe, koju će narator sada posetiti u Veneciji, neodoljiva je junakinja. Tamnokosa, „neverovatno lepa“, svake noći svira klavir posle bekstva u Aleksandriju, fatalno privlačeći muškarce.

„Junake ne stvarate po sećanju. Ispisujete ih iznova“, odgovara Asiman. „Flora pripada romanu. Ništa što sam rekao o njenom karakteru nije izmišljeno. Međutim, pustio sam je da priča kako znam da bi progovorila. Ona je pasivna, u određenim slučajevima – ogorčena, pa opet zastrašujuće dinamična, na primer, s muškarcima – kadra da najmuževnijeg tipa učini veoma nesigurnim u sebe. ’Nemoj ovome pridavati nikakav značaj’, rekla je mom ocu pre nego što je spavala sa njim. Dok svira Šuberta, veoma je svesna da Jevreji sve izgube najmanje dvaput u životu. Nema naročitog dara za ironiju, ali je sposobna da te umlati kao čekićem.“

Pamtimo scenu: ona muzicira, svi su potpuno ubeđeni da je došao kraj sveta. U slučajevima opasnosti, familija radi istu stvar, primenjuje proverenu porodičnu taktiku i odlazi u prabakinu kuću, gde ima ćebadi iz vremena Krimskog rata.

„Niko nije odbio poziv, svi su došli, kao životinje na Nojevoj barci... Poređali su madrace po podovima, proširili trpezarijske stolove delovima na rasklapanje, zaposlili još dva kuvara, od kojih je jedan gajio golubice i piliće kako bi se obezbedili od moguće oskudice hrane. Pod plaštom noći u stan su uneli dve ovce i ovna i vezali ih na terasi pored sklepanog kaveza.“

Nakon Drugog svetskog rata, porodica je utočište u prabakinom stanu tražila tri puta. Usred Suecke krize 1956, i deset leta kasnije, te 1948. kada su rođaka Vilija progonili cionistički agenti zbog špijunaže u korist Britanaca.

Objašnjava šta znači naći izvesnu sigurnost u mnoštvu. „Shvatio sam u detinjstvu da mogu da mrzim svaku osobu u toj sobi, ali da jesam sa svima u srodstvu. Osećam se sigurnije s njima, nego bez njih. Mit o prabakinoj kući bitna je deci u potrazi za skrovištem. Srbija je doživela puno strahota, i ukoliko se ne varam – svaka zemlja dođe na red. Moja familija dolazila je na red puno puta, pa je češće očekivala povratak užasa. Nedostaje nam samopouzdanja da kažemo: ’Nikad više!’ Radije bismo rekli: ’Čekajte da vidimo.’ Živimo ’čekajući da vidimo’, što baš nije neki način da se proživi život.“

Ne čude nas onda rečenice: „Svet je premali“ i „Sve se ponavlja“. Pričamo u doba pandemije i rata. Kakav bi nam savet dao Asimanov deda-ujak Vili? U Prvom svetskom ratu služio je u italijanskoj vojsci, govorio melodičnim firentinskim akcentom usvojenim u italijanskoj školi jezuita u Konstantinopolju, „postao ’Italijan’ onako kako su to mnogi Jevreji u Turskoj učinili: predstavljajući se kao potomci Jevreja koji su se po progonu iz Španije u 16. veku naselili u Livornu“. Čovek i dalje spreman za dvoboje, uz sekundante i zastarelo, neupotrebljivo oružje. Posvećen Musoliniju, zapravo je špijunirao za Britance, zbog čega su mu dodelili imanje u Sureju, izgrađeno u džordžijanskom stilu. Živeo je pod imenom dr H. M. Springarn. Karijeru je počeo švercujući turske fesove u Beč i Berlin, okončao na poslu organizatora aukcijske prodaje imovine svrgnutog kralja Faruka.

„Vili je imao hrabrost, aroganciju i drskost. One su mu pomogle da preživi. Verovatno se plašio nalik mišu, ali je lukavštinom ubedio sebe, i sve oko sebe, da jeste hrabar.“ Smatra da je konačno, uvidevši kako ga drugi gledaju, prisvojio osobinu kakvu se pretvarao da poseduje.

Godinama se rešavao poseda u Egiptu i tajnim kanalima prebacivao novac u Švajcarsku, ostavljajući za sobom trošnu vilu punu đubreta, ponjava i „višetomne enciklopedije Trekani koju mu je poklonio niko drugi do Duče lično“.

Dosta leta docnije, taj predmet dospeo je do Asimana, ali ga je u bekstvu dao trgovcu polovnom robom za manje od dolara.

(NIN, 15. septembar 2022)

среда, 9. август 2023.

U priči o istočnom Jadranu zanimaju me ciklusi potražnje i propasti. Nismo imali uticaj na filokse
среда, 14. јун 2023.

Slično glavnom junaku najnovijeg romana Unuka, došao sam u Berlin 1964, otišao na „Susrete nemačke
среда, 7. јун 2023.

Dobitnik Gonkurove nagrade govori za NIN o svojim knjigama Rat siromašnih i Častan izlaz, koje se
четвртак, 25. мај 2023.

Nakon gubitka deteta, nije više bilo moguće vratiti se na pisanje klasičnih romana. Shvatila sam d