Nin
Arpad Šoltes, pisac: Šta se plete i gura pod tepih

Slovački novinar i književnik predstaviće 20. i 21. marta u Beogradu i Novom Sadu svoj roman Svinja, koji je počeo da piše nakon ubistva novinara Jana Kucijaka i njegove verenice, arheološkinje Martine Kušnirove 2018. godine 

Izdavačka kuća Klio ugostiće u ponedeljak i utorak svog autora Arpada Šoltesa (Košice, 1969) i predstaviti njegov roman pod naslovom Svinja (prevod knjige i intervjua: Zdenka Valent Belić). Intrigira već biografija na koricama srpskog izdanja: poznati istraživački novinar počeo je da piše fikciju uvidevši njenu moć da istinitije i uverljivije sagleda stvarnost.

Šta to znači – pitamo – da precizan opis očiju: „Mračne su, skroz crne, kao okice plišanih životinjica“ – može da dočara jedino književno delo...

„Opis mi zapravo nije jača strana“, odgovara Arpad Šoltes. „Akcenat sam više stavio na živ, ubedljiv dijalog i postupke likova koji uvek imaju uverljivu motivaciju. Kada čovek piše, jako se lako sklizne u jeftini kliše i kič, imam prema opisima ogroman respekt, doziram ih vrlo pažljivo, isključivo u takvoj meri da mogu da približim atmosferu grada i karakter likova.“

Dodaje da odnos istine i beletristike gleda iz aspekta novinara. „Čim neki novinar počne da tvrdi da je u pravu, uopšte ne treba da ga shvatate ozbiljno. Novinar nema šta da bude u ’pravu’, treba da ima činjenice, dobro proverene, koje je nedvosmisleno moguće proveriti, čak i pred dobro ’motivisanim’ sudijom. Ali na suve činjenice ljudi reaguju hladno. Ništa ne izaziva emocije. Književnost, kao i film, može da napravi priču, u kojoj nema ni jedne jedine činjenice, ali uprkos tome da to bude istinita slika sveta ili društva. Čitalac i gledalac intuitivno uspevaju da osete da li je zaista tako, pogotovo ako delo prikazuje njihov sopstveni svet i stvarnost.“

Šoltes ističe da žurnalistika ne sme da radi s emocijama, da je klinički sterilna, dok književnost mora njima da barata.

Kažimo zato odmah da su Šoltesovi junaci – i novinari. Da li ste roman počeli da pišete odmah nakon ubistva Jana Kucijaka i Martine Kušnirove?

U vreme kada su ubili Jana Kucijaka i njegovu verenicu, mladu arheološkinju Martinu Kušnirovu, pripremao sam se za pisanje potpuno druge priče. Kao bivšeg istraživačkog novinara, tada su me takoreći  „reaktivirali“ da se uključim u međunarodni tim novinara #AllForJan, čiji je zadatak bio da dovrše priče koje je Jan imao započete i na kojima je radio. Nazvao sam izdavačku kuću Ikar i obavestio ih da od mene neće dobiti novi roman, zato što ću imati važnog posla. Sinergija je u ovako kooperativnom projektu nezamisliva, ono za šta bi jednom istraživačkom novinaru bili potrebni meseci ili godine, tim saradnika uspeva da završi za nekoliko nedelja. Nakon što je tim #AllForJan ostvario svoju svrhu, još uvek nisu bila poznata imena ubica i svi smo bili ubeđeni da će se slučaj, kao i obično, spremiti pod tepih. Odlučio sam da ću napisati priču: ne o ubistvu novinara, već o razvoju društva, ugrubo u trajanju četvrt veka, što će tom ubistvu otvoriti put. Bio je to način da se kaže istina o ljudima koji su za ubistvo Jana i Martine utabali stazu, bez upotrebe bilo kakvih činjenica.

Onda ste ponovo okrenuli izdavačev broj?

Ponovo sam telefonirao i pitao ga da li želi takvu priču i koliko vremena mi ostaje da je napišem da bi knjiga stila da bude objavljena do Božića. Knjiga je u Slovačkoj i dalje najpopularniji božićni poklon, stići do Božića jeste kategorički imperativ svakog izdavača. Dobio sam šest nedelja, ali u toku prve nisam bio u stanju ni reč da napišem. Na kraju je „porođaj“ počeo i pet nedelja sam pisao non-stop, sa po otprilike dva sata spavanja dnevno.

Kakva je bila prva reakcija?

Kada sam poslao rukopis izdavaču, zgrozio se. Rekao mi je da će ga objaviti, ali da treba da se pripremim da mi čitaoci neće poverovati, da će priču odbiti i da je to moje autorsko samoubistvo. Međutim, dok je knjiga stigla u distribuciju, ubice su već bile u pritvoru. Ubrzo su podneli i krivičnu prijavu protiv nalogodavca i masovno su se u javnosti pojavljivale informacije iz njegovih telefona i kompjutera, potvrđujući njegove veze s političarima, sudijama i tužiocima. Svaki sledeći faktografski članak u novinama kao da je potvrđivao fikciju. U tom trenutku su me svi odreda pitali kako sam sve ovo mogao da znam. Nisam znao, ali jesam znao kako funkcioniše naša zemlja, zemlja u kojoj živim, i držao sam se toga.

Komentari čitalaca su različiti?

Više čitalaca mi je reklo da su se na nekim mestima nasmejali, a da su se posle zbog tog smeha sami pred sobom postideli. Većina je prilikom čitanja osetila mučninu. Obično im kažem da bi trebalo da im bude muka kada ujutru ustanu i pogledaju kroz prozor, pošto je ovo svet u kom oni žive. U priči zapravo nema junaka u pravom smislu te reči. Radi se o običnim ljudima bačenim u ekstremne situacije, gde stalno omanu. Ima među njima i novinara, pre svega – pomalo već vremešni, „umorni“ Šlezinger, što uprska sve čega se dotakne. Čitaoci ga smatraju nekakvim mojim književnim alter egom i ja definitivno priznajem sve njegove greške i propale poslove. Ono što je na njemu dobro, morao sam da pozajmim od kolega koje poštujem.

Pored svega, pominjete Gorbačova i Perestrojku. Čini se da je 1989. važna za priču. Imali ste dvadeset... Koliko je `89. obeležila vaš život?

Potpuno ga je obeležila. Kolaps komunističkog režima me je ubedio da se vratim iz emigracije i pokušao sam da u zavičaju gradim isti tip društva kakav sam doživeo u Zapadnoj Nemačkoj. Bila je to naivna i glupa odluka. Slovačko društvo, barem u ovom današnjem obliku, definitivno ne pripada Zapadu i nije zrelo za demokratiju. Iz dana u dan sve je verovatnije da će je uskoro odbaciti i da će se odlučiti da daje generacije neslobode i kulturne i ekonomske degradacije.

Na odrastanje i biografiju veliku je senku bacila činjenica da ste rođeni godinu dana posle 1968.

Ta 1968, tačnije avgustovska invazija vojski Varšavskog pakta na Čehoslovačku, zaslužna je što uopšte imam životopis. Ovde sam zahvaljujući njoj. Otac je tada radio kao likovni umetnik i pošao je sa prijateljem fotografom da dokumentuje invaziju. U jednom trenutku, zasuli su ih paljbom, očevom prijatelju su pucali u glavu a njemu prostrelili nogu. Mama je bila tipična „dobra devojka“, otac tipični „loš momak“. U normalnim okolnostima, kod nje ne bi imao šansu, ali ona se prihvatila da neguje „ranjenog junaka“. Uskoro su se venčali i mama je zatrudnela, pri čemu je to bila vrlo teška trudnoća; nekoliko meseci morala je da odleži da me ne bi izgubila.

Šta je bilo s ocem?

Otac je shvatio da u tom režimu nema nikakvu šansu. Mama se, vrlo nesretno, pošto joj je to potpuno upropastilo život, odlučila za mene. Otac je odabrao slobodu. Emigrirao je preko tadašnje Jugoslavije, u avgustu 1969, a ja sam se rodio u decembru. I čim sam se rodio, već sam bio državni neprijatelj, sin izdajnika komunizma. Režim nam se svetio zbog očevih zločina protiv komunizma, niko nije ni pokušavao da se pretvara da nije tako. Mamu su izbacili s fakulteta na poslednjoj godini, ja sam mogao da pohađam samo srednju zanatsku sa maturom, a i to je bilo teško da se sredi. Po svojoj prvoj profesiji, zapravo sam mehaničar mašina za pletenje. Moram da dodam da goreg mehaničara mašina za pletenje svet nije video. Emigrirao sam, a u tekstilnoj fabrici, gde sam radio, sasvim su sigurno slavili.

Emigrirali ste upravo 1989?

Mama me je sve vreme vaspitavala u smislu da prvom prilikom treba da pobegnem. Maturirao sam 24. maja 1988. Morao sam da počnem da radim već sledećeg jutra u šest. Prvi godišnji odmor dobio sam narednog leta, pa sam emigrirao 16. avgusta 1989. Nisam mogao ni da naslutim da će režim pasti vrlo brzo nakon toga. Tog jutra, 19. avgusta 1989, dve decenije posle mog oca – tačno u dan! – odlazio sam od kuće vozom u Prag i Minhen, i bio sam potpuno uveren da nikada više neću videti prijatelje, a da ću s bližnjima moći da se sretnem tek godinama kasnije. Imao sam devetnaest i bio sam još dete. Iskustvo čoveka svakako pomalo promeni, ali je teško reći – da li nabolje...

U knjigu ste uvukli celo društvo, čitavu državu. Nije lako odabrati sveobuhvatnu balzakovsku perspektivu.

Nikada priču nisam tako doživljavao, odnosno nisam o tome razmišljao. Poznajem zemlju, znam kako stvari funkcionišu, kako se ovde ljudi ponašaju u raznim društvenim slojevima. U tom smislu imam kao novinar ogromnu prednost. Čitavog života zapravo ne radim ništa, samo pratim šta ljudi rade i kako rade. Kako funkcioniše sistem i kako se ponašaju njegovi pojedini delovi. Roman nije o ubistvu novinara, ubistvom novinara se završava, jer sve vodi ka tom logičnom završetku. Namera je bila da se pokaže šta sve mora u jednoj zemlji da se dogodi, da bi tako nešto uopšte moglo da se desi.

Ne planirate unapred zaplete?

Pišem vrlo intuitivno, bez velikog razmišljanja ili planiranja, najradije noću, kada me ništa ne ometa i priča iz mene sama izvire bez svesnog napora. Ponekad me samog iznenadi kako u njoj junak postupi, kao da ima neku svoju volju, nezavisnu od moje. Ponekad je to i bolan proces. Čitam na monitoru zapisane stvari: do tada nisam znao da u sebi nosim te gadosti. Ono što čitalac dobija u ruke maltene je identično s prvom rukom rukopisa, mislim da zato dobro funkcioniše. Očigledno proživljava ista osećanja, nalik meni za vreme pisanja. Redigujući rukopis, naravno, oslobađam ga stilskih grešaka, one u obimnom tekstu uvek nastaju, ali radi se o sitnim korekcijama. Ukoliko govorimo o Svinji, morao sam da malo prebacujem određene delove teksta, jer je izvorni rukopis bio u još manjoj meri vremenski linearan. Pratio sam pre razvoj junaka i njihove međusobne veze, ili kolizije, tako da je rezultat mogao da bude pomalo zbunjujući za čitaoca. Pomeranje velikih blokova teksta, kao kada sastavljate lego. Sadržinu, i pre svega osećaj koji roman stvara, pomeranje nije nimalo promenilo.

Francuski kritičari pišu kako je Svinja roman s ključem. Ljudi se prepoznaju?

Uspehu Svinje u Slovačkoj sigurno je doprinelo i to što su ljudi pokušavali da identifikuju junake: ko je ko u stvarnosti. Pričali su o tome između sebe i zajedno su pogađali. Zapravo, nijedna osoba u romanu nije 1:1 neko u stvarnosti. Svaki junak je zasnovan na više stvarnih ljudi, od mafijaških ubica do političara na vrhu. Na početku sva četiri romana imam belešku. Ona upozorava: prepozna li se neko u bilo kom junaku romana, pametnije bi mu bilo da to zadrži za sebe, jer ako prizna, preti mu dugogodišnji zatvor, u najmanju ruku ogromna sramota. Za sada niko nije bio toliko glup da dobrovoljno prizna zločine i gadosti mojih antijunaka.

-------------

Šoltes u Beogradu i Novom Sadu

Arpad Šoltes, Dragan Velikić, Zdenka Valent Belić, Zoran Hamović i Tamara Stojanović govoriće o romanu Svinja u ponedeljak, 20. marta, od 18 sati, u Kafeu Bitef teatra, dok će u utorak, 21. marta, u Novom Sadu, od 19 sati, u knjižari Bulevar books, o pomenutom delu, pored pisca, izdavača i prevoditeljke, govoriti Nebojša Milenković Novi.

Mića Vujičić (NIN, 16. mart 2023)


четвртак, 18. јануар 2024.

Koliko ste puta u izlogu knjižare uočili koricu na kojoj stoji rečenica: „Najuži izbor za NIN-ovu
четвртак, 21. децембар 2023.

Postoji u romanu Definicija sreće Katrin Kise sažeti životopis sporedne junakinje koja je kao beba
четвртак, 14. децембар 2023.

Prošlogodišnji dobitnik najprestižnijeg italijanskog priznanja „Strega“ govori za NIN o svom nagra
четвртак, 14. децембар 2023.

Volim pisce iz književnog predgrađa Festival PostNINovske čarolije u Domu kulture Studentski gr