Charles Simić,
slavni američki pesnik srpskog porekla, dobitnik Pulitzerove nagrade za
poeziju, govori za “Feral” o svojoj nedavnoj poseti Beogradu, pesmama,
bombardovanjima i ratovima koje je preživeo, te ekskluzivno otkriva kako je
igrao fudbal sa Dragišom Cvetkovićem
Pesma o usamljenom čoveku koji pokušava da
razume svet
Charles Simić,
jedan od najpoznatijih američkih pesnika, posetio je Beograd (drugi put!) sredinom
meseca oktobra prošle godine da bi promovisao svoju autobiografiju
“Zastrašujući raj”. Čovek neverovatne biografije, američki akademik, profesor
književnosti, esejista i pesnik kome je 1990. godine dodeljena Pulitzerova
nagrada za poeziju, inače rođen u
Beogradu 1938. godine u straroj građanskoj porodici. Napustio Jugoslaviju 1953.
Emigracija, Pariz, duga čekanja pred konzulatom, pa konačno Amerika -
“Zatrašujući raj”…
Gospodine
Simiću, nakon nekoliko decenija ponovo ste posetili Beograd. Čini mi se da je
vaš boravak obeležila jedna čudna metafora. Naime, prozor u beogradskoj ulici
Majke Jevrosime koji ste razbili daleke 1949. godine, po vašem dolasku 1982.
godine, bio je i dalje polupan. Da li je ovog puta, pred kraj 2006. godine, taj
prozor konačno popravljen. Jeste li proverili?
Prozor iznad
ulaza na stepenište u zgradi u kojoj sam rođen konačno je zamenjen, bar su mi
tako rekli, zahvaljujući NATO bombama, koje su pogodile obližnji TV studio i
razbile mnogo prozora u okolini. Tako se ispostavilo, bar u ovom slučaju, da je
bombardovanje doprinelo obnovi grada.
Kako vi kao
pesnik kroz metaforu tog slomljenog prozora vidite Srbiju danas?
Ista je to
priča. Razlog zbog kojeg taj prozor nije popravljen ranije jeste u tome što su
se svi stanari u zgradi svađali i nisu pričali međusobno. Moja pokojna tetka je
ignorisala neke svoje komšije čitavih četrdeset godina, pa je bilo nezamislivo
da ona pokuca na njihova vrata zbog nekog prozora ili bilo čega što je trebalo
popraviti.
Vaše
detinjstvo su obeležila dva bombardovanja Beograda: nemačko, a onda i
savezničko. Da li su ti događaji u najvećoj meri uticali na to da postanete
pesnik? Da li su te slike uvek uz vas?
Nemoguće je reći
zašto neko postaje pesnik. Što se tiče ovog drugog pitanja, kad god vidim da
bombe padaju na bilo koji grad na svetu, vrate mi se slike iz detinjstva. Znam
kako izgleda skrivati se u podrumu, a onda izaći i videti da je nekoliko
poznatih zgrada u susedstvu nestalo.
Da li je
tačno da ste u kafiću u San Franciscu sasvim slučajno upoznali jednog od
savezničkih pilota koji je bacao bombe po vama? Pesnika,
koji vam je kada ste rekli da ste se upravo vratili iz Beograda, na salveti,
posle toliko decenija, nacrtao preciznu mapu grada na ušću Save, sa mostovima,
poštom, ranžirnom stanicom...
Bio je to
poznati američki pesnik Richard Hugo. Kada je saznao da je zapravo mene bombardovao, veoma se potresao. Čak mi je
napisao dugu pesmu u kojoj se izvinjavao i objašnjavao da su oni svi bili
toliko uplašeni tada i da su što pre želeli da odu, pa su samo "istovarili"
bombe ne razmišljajući mnogo gde će one da padnu. Rekao sam mu da bih uradio
isto.
Vi ste napustili Beograd i komunističku jezu 1953.
godine. Da li je „baba koja pegla“ iz vaše pesme tako srušila komunističku
imperiju?
Umrla je 1948. godine, ali je se jasno sećam jer je čuvala mog brata i mene
dok su nam roditelji bili na poslu. Jadnica je bila razumnija od mnogih. Na
radiju je slušala Musolinija, Hitlera, Staljina i druge ludake i pošto je znala
nekoliko jezika, razumela je o kakvim glupostima pričaju. Ono što su je uznemiravalo
više od njihovih gnusnih reči bile su njihove pristalice. Tada to nisam
shvatao, ali mi je rekla nešto što i dan-danas pamtim: čuvaj se takozvanih
lidera i kolektivnih euforija koje oni izazovu.
Usledile su emigrantske godine. Pre nego što ste
stigli u Ameriku, bili ste u Francuskoj. Da li je tačno da ste na aveniji
Victora Hugoa u Parizu sreli kneza Pavla, brata jugoslovenskog kralja? Da li
biste bili ljubazni da nam opišete taj susret?
Prijatno majsko veče, moja majka, brat i ja šetamo niz aveniju. U jednom
trenutku ugledam kneza Pavla kako šeta. Moja majka mu priđe, predstavi se i
kaže mu još nešto čega se baš i ne sećam. On je u lepom sivom odelu i bež
kaputu. Veoma je učtiv, pita kako se mi deca zovemo, nasmeši se i malo se
nakloni pre nego što ode. Kada mi je majka kasnije rekla koliko je on zapravo
bogat, razbesneo sam se. Kako tom elegantnom tvrdici nije palo na pamet da
bratu i meni da nekoliko franaka za bioskop.
Citiraću jedan vaš pasus – vrlo upečatljiv
opis života u emigraciji: „Lice kojeg se sećate iz starih novina kako potpisuje
nekakav ugovor s Hitlerom ili Musolinijem zatekli biste ovde u nekoj kuhinji
kako secka salamu u listiće. Bilo je teško poverovati da su to isti ljudi.
Izgledali su prilično obično i pričali gluposti kao i svi ostali. Očekivali su
da će se vratiti na vlast maltene sledeće nedelje, ili najkasnije kroz par
sedmica.“ Vi ste za to vreme bili u Chicagu, prodavali
košulje?
Moja majka potiče iz stare beogradske porodice.
Poznavala je članove drugih starih beogradskih porodica u emigraciji. Išli smo
im u posete, upoznali smo ministre, diplomate čak i krupnije zverke. Jednom sam
igrao fudbal sa Dragišom Cvetkovićem u Bois de Boulogne. On ipak nije bio Pele.
Dragišom Cvetkovićem, predsednikom Vlade
Kraljevine Jugoslavije (1939-1941), Cvetkovićem iz sporazuma Cvetković – Maček?!
Pa, nije onda nikakvo čudo što je Nobelovac Derek Valcott bio toliko očaran
vašim životnim dogodovštinama da je hteo da ih postavi kao monodramu u pozorištu
u Bostonu. Kako bi zvučao kratak sinopsis te monodrame?
Kada se zavesa podigne, ja sedim go na noši u
dedinom dvorištu u Belanovici. Imam oko dve godine. Izgledam srećno. Lep je
letnji dan, iako je Hitler već okupirao veći deo Evrope. A ja nemam pojma da su
on i Staljin razradili detaljan plan kako da od mene naprave američkog pesnika.
Volim komšijinog psa, koji se zove Toza. Trčim za njim noseći nošu u ruci i
želim da ga povučem za rep, ali mi on to ne dozvoljava. U tom trenutku
bostonska policija i Katoličko udruženje za očuvanje vrlina uleću na scenu i
traže prekidanje ove nemoralne predstave i hapšenje autora predstave.
U Americi ste sa ocem slušali jazz do kasno u
noć. Koliko je jazz uticao na vašu poetiku?
Sve što volim
imalo je uticaja na moju poeziju. Svaki muzički pravac, svaka dobra knjiga,
dobar film, svaki obrok za pamćenje i flaša vina. Jazz je označavao odlaske u
klubove dva do tri puta nedeljno u godinama kada je noćni život New Yorka bio
veoma raznovrstan i zanimljiv. Sjajna muzika, žene, smeh, piće i mnogo dima...
Možda je sve ličilo na pakao ali je zapravo to bio raj.
Godine 1990. dobili ste „Pulitzerovu nagradu“. Oprostite na banalnosti mog pitanja, ali kako izgleda to: dobiti
„Pulitzerovu nagradu“! Kako je ona uticala na vaš rad? Kako uopšte izgleda biti
pesnik u Americi?
Digne se dževa
na mesec dana. Čak i vaš automehaničar čuje da ste postali poznati pa postane
izuzetno ljubazan kada auto dovezete na popravku. Novinari neprestano zovu,
pitaju kakvi su vam sad planovi, da li ćete i dalje pisati poeziju ili ćete se
uozbiljiti i napisati roman... Jednom od njih sam rekao da ću se sada kada sam
postao slavan u Americi vratiti u dedino selo u Jugoslaviji, kupiti kravu,
gajiti povrće i učiti da sviram frulicu. Poverovao mi je. Na svu sreću, jednog
dana novinari su prestali da me zovu i nastavio sam da živim svoj život.
Koliko Amerika poštuje
svoje pesnike toliko ih i ne poštuje. Imamo sreće što nas Washington ignoriše.
U poslednjih pedeset godina Bela kuća je u nekoliko navrata i pozivala neke
pesnike, ali se brzo zbog toga pokajala. Oni su ili odbijali poziv i javno
kritikovali zvaničnu politiku ili su se tamo pojavili i skupili hrabrosti da
kritikuju predsednika u lice. Romanopisci nisu ništa bolji što se toga tiče.
Jedino se naši profesori uvek obraduju takvim pozivima.
Izjavili ste po dolasku u Beograd da uopšte niste
nostalgični. Ako dozvolite, čini mi se da veličina vaše poezije leži upravo u
tome što vi nikada ne pišete o tim „jeftinim“ osećanjima, čini mi se da tu nema
mnogo pathosa? Nož, viljuška, cipele – vaše su glavne teme. Drugi
pesnici pišu patriotske hvalospeve, padaju u zavičajni trans...
Mislite nikada neću postati Matija Bećković? To me veoma raduje. Ja sam
pesnik koji piše poeziju kao priču o osamljenom čoveku koji pokušava da razume
svet. Ne volim "patriotsku" poeziju na bilo kom jeziku. Svi ti
takozvani nacionalni pesnici koji uzdižu kolektiv na uštrb pojedinca uopšte me
ne zanimaju. Njih vole generali. Obožavaju ih i sveštenici, učitelji i svi oni
koji mrze pravu poeziju.
Što se tiče nostalgije, besmisleno je da se pravim da gajim neko takvo osećanje
prema gradu koji sam napustio pre pedeset četiri godine i u
međuvremenu ga posetio svega tri puta. I dalje me gane stari komšiluk i mnoga
druga mesta u Beogradu, ali sam živeo u toliko mnogo gradova i sada se u nekoliko
od njih osećam kao kod kuće.
Napisali ste da je poezija mačji koncert pod
prozorom sobe u kojoj se piše zvanična verzija istorije. Kako biste opisali
poetički orkestar koji svira vašu pesmu? Od kojih je instrumenata sastavljen?
To je stari sukob epskih i lirskih pesnika. Dok
naše velike vođe planiraju sledeću vojnu kampanju koju će slaviti epski
pesnici, neka Sapho kaže da joj je milije da gleda kako će joj ljubavnik
skinuti suknju nego da gleda kako se grčka konjica i flota postrojavaju za
bitku. Ona svira instrument svoje sudbine, onaj koji je nekome ko je navikao da
šalje mladiće da umru u nekom ratu ne samo uvredljiv nego i subverzivan.
Otvoreno ste govorili protiv rata u Iraku, ali
i protiv Miloševića. Mislite
li da pesnik mora imati društveni angažman? Da mora istupati i po političkim
pitanjima...
Jedini društveni angažman koji pesnik treba da ima je da piše dobru
poeziju. Neki pesnici kažu glasno šta misle o onome što se dešava u svetu, dok
drugi ćute o tome. To je u redu. Uvek je bilo velikih pesnika koji nikada nisu
primetili patnju koja ih okružuje.
Ratovi su obeležili vaš život. Čak i onaj u Vietnamu. Vaš brat je bio tamo, zar ne? Kako se sećate tih dana?
Rat u Vietnamu mi je bio strašan. U vojsku sam otišao 1961. i iz nje se vratio
1963. godine, ali sam još četiri godine bio u rezervnom sastavu. To je značilo
da su mogli da me mobilišu bilo kad. Nakon toga, moj brat je otišao u vojsku i
na kraju su ga poslali u Saigon. Tih godina sam živeo u strahu. Pomno sam
pratio događanja kako bih pronikao u misli naših vođa i spoznao sam da su oni u
stvari gomila samoobmanutih i opasnih budala koje su spremne radije da dopuste
da milioni ljudi poginu nego da priznaju da nisu u pravu.
Nasmejala me je priča koja kaže da ste bili oštri
prema Slobodanu Miloševiću, ali ne samo zato što niste podržavali njegovu
politiku, već i zato što su vas novinari iz Srbije zvali telefonom ne
računajući na vremensku razliku, uvek u pola noći...
Tačno. Zvali bi me u šest ujutru kada sam još uvek bio u polusnu i nisam
mogao da se setim nijedne srpske reči osim onih "đubre",
"ološ", "ubica" kojima bih opisao šta sam zapravo mislio o
njemu i njegovim drugovima. Zvučao sam kao moja majka. Ona je odgovarala jednom
rečju kada biste je upitali šta misli o tako nekom. "Govno", rekla bi
ona. Kraj priče.
Jedan od odgovora Miloševićevih medija na vaše
oštre izjave bio je taj da su pisali o vašoj familiji, pokušavajući da vas time,
na neki način, diskredituju. A vi ste na to otprilike rekli: Pa, da, takva je moja familija i mene su
stalno nervirali...
Zaboravio sam za
to. Šta su rekli o mojoj porodici? Da smo Norvežani koji su vekovima uspevali da se pretvaraju da su Srbi?
Moja omiljena priča je ona po kojoj je CIA meni uplatila veliku količinu novca
da napišem pesme protiv Srbije tako da ja sada živim bezbrižnim životom u dvorcu
u New Hampshiru okružen mnogobrojnim crnim slugama. Ili ona o tome kako sam
išao da se vidim s Clintonom da mu kažem da bombarduje Beograd. On samo što
nije spustio pantalone zbog Monice Lewinsky kada sam upao u Ovalni kabinet
uzvikujući: "Ne zaboravite Ulicu majke Jevrosime!" Da bi me se rešio,
morao je telefonom da pozove generala Wesleyja Clarka i da mu izda naređenje. I to je istinita priča o tome zašto je Beograd bombardovan.