Nin (proza)
"Autoportret s torbom" Semezdina Mehmedinovića


Prozor u dvorište
Semezdin Mehmedinović: AUTOPORTRET S TORBOM, Fraktura, Zaprešić, 2012.


Moraš da me izvučeš odavde! Šest nedelja sedim sam u dvosobnom stanu i ne mogu ništa drugo da radim osim da gledam susede kroz prozor – kaže Džef na početku Hičkokovog Prozora u dvorište. Džimi Stjuart koji igra tog profesionalnog fotografa koji se nije na vreme sklonio sa automobilske staze, zajedno sa slavnim rediteljem (navija sat u stanu kompozitora!), junak je jedne od stotinak kratkih priča koje čine najnoviju knjigu Semezdina Mehmedinovića Autoportret s torbom. Pisac rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle koji od 1996. godine živi u Americi – jedan od najboljih pisaca „u regionu“ – opisuje nam mučan san u kome Džejms Stjuart izgovara obične podatke iz Hičkokove biografije dok se publika frenetično smeje.

Ljubitelj Prozora u dvorište mogao bi pronaći u Mehmedinovićevoj prozi obrise ove literarno-filmke veze čak i na planu forme. Narator nam skreće pažnju da ga ovoga puta zanimaju ljudi, posebno oni koje sretne prvi put, sa kojima razmeni rečenicu ili dve, nakon čega se više nikada ne sretnu. Priče su opisi tih kratkih susreta: pokušaj da se na crticu iz života nastavi moguća biografija stranca, u atmosferi neke čudne zajedničke usamljenosti.


Upravo zbog toga, u ovoj knjizi nalazimo „strah od pogleda“. Opisujući mesta prelaza, raskršća na kojima se boravi kratko i svakodnevno, Mehmedinović nam predstavlja kako izgleda dodir sa svetom koji nastaje nakon što čovek na tren napusti svoju privatnost. Čim opaze stranca koji ih posmatra, ljudi se sklanjaju, poput para iz hotelske sobe čiju unutrašnjost narator vidi kroz prozor svoje kuhinje. Zbog tog „povlačenja“ glavnih junaka (njihovog bekstva iz storije), ali i anonimnosti, usamljenosti – ove priče ostaju kratke, uspevajući da svojom snagom i nepretencioznošću obuhvate duh vremena u kome su nastale.

Poput Aleksisa Ženija, dobitnika Gonkurove nagrade koji na blogu ispisuje kratke beleške i ilustruje ih, pisac prvi put objavljuje svoje crteže, pitajući se odakle dolazi ta potreba za crtanjem. „Iz uskraćenosti, kao i sve druge potrebe“, tojest iz želje da se vizuelno predstavi spoljni svet. Za razliku od Hičkokovog junaka Džefa, Mehmedinović ne želi da fotografiše junake bez dozvole. Zato ih crta, napominjući da (pri čestim selidbama) novi stan uvek bira u odnosu na ono šta je pogled s njegovog prozora. „U radikalnoj iskrenosti, mogao bih reći da je za mene svijet ono što sa svoga prozora vidim.“


Mića Vujičić (NIN, 9. avgust 2012.)


среда, 22. март 2017.

Linkoln s duhovimaPrvi roman Džordža Sondersa pod naslovom Lincoln in The Bardo, pisca koji se pros
недеља, 5. март 2017.

Ose detinjstvaKao kada dečak u Eolskoj harfi Danila Kiša prisloni uvo na električnu banderu od obič
петак, 9. децембар 2016.

Klasik iz 1961.Napulj u venamaPričalo se da je novinar Gambardela iz Sorentinovog filma Velika lepo
четвртак, 17. новембар 2016.

Ispod boje indigaPutopisi Veselina Markovića najbolji su kada prate tramvajske šine, premreže Oslo