Novosti (Hrvatska)
Kristina Tot

Kristina Tot, poznata mađarska spisateljica, govori o svojoj knjizi „Linijski kod”, Mađarskoj, nekadašnjoj Jugoslaviji, i objašnjava zašto pravi čitanke i vitraže


Namerno ostajem na marginama događaja


Kristina Tot već duži niz godina spada u vodeće autorke savremene mađarske književnosti. Rođena je 1967. u Budimpešti. Završila je srednju vajarsku školu i diplomirala na Filozofskom fakultetu. Autorka je više zapaženih knjiga poezije i kratkih priča za koje je dobila nekoliko najznačajnih mađarskih književnih nagrada. U „Linijskom kodu”, koji je objavila izdavačka kuća Samiizdat B92 u prevodu Zlatka Omerbašića, nalazimo petnaest pripovedaka koje povezuje tema linije. Linije kreiraju mreže i skice u vidu mapa po kojima junaci tragaju za svojim bićem.

„Linijski kod” je vaša prva zbrika priča. Kako je izgledao prelaz sa poezije na prozu?

Kristina Tot: Za mene to ne predstavlja prvenstveno poetičko već prostorno pitanje. Naime, ja na isti način razmišljam i gledam dok pišem prozu. Kada je reč o formi više me privlače kraći žanrovi, jer spretnije zbijam nego što razrađujem. Pesma ne prihvata pričanje događaja, već samo slike koje blesnu iz jednog događaja i ostavljaju čitaocu da rastumači napetu vezu između njih. To su stubovi, za koje treba vezati pripovedačku nit. U prozi me uzbuđuju kraće priče, kao i momenti koji na neki svoj način reflektuju priču iz pozadine. Struktura mi je bitna i u većim tekstovima, to jest njihova unutrašnja konstrukcija i okvir, koji spajaju i udružuju motive.

Ipak, postoji ta opaska da dok pišete prozu zauzimate neutralan stav. Opisujete što preciznije, ali se ne mešate...


Da, svakako. Te priče sam zapravo počela da pišem na molbu mađarskog književnog lista Govornik (Beszélő), nakon čega se ubrzo ispostavilo da sve one sačinjavaju jednu celinu. Želela sam da napišem jake priče bez nostalgije i emocija. Poput neutralnog posmatrača koji beleži ono što vidi. Tokom pisanja, bezbroj novih priča je krenulo da navire iz mene i da se pojavljuje u mojoj okolini. Za mene je najveća radost kada znam da sam na pravom tragu i osećam da materijal počinje svakom sledećom rečenicom da formira celinu. Tokom tih godinu i po dana sam se osećala na ovaj način, a i sad se osećam ovako dok radim na sledećem tekstu. Ja sam inače više sporiji tip koji usmerava energiju na sitnice. Ova osobina pored brojnih mana ima i jednu prednost, a to je da mogu da obratim pažnju na pojave, koje brži ljudi eventualno previde. S obzirom da uglavnom nisam sposobna da pratim ritam okoline, a nikad nisam ni bila (škola, fakultet, posao, prijatelji, grupni izleti), ostajem na margini događaja. U stvari onaj koji zaostaje, bolje i temeljnije vidi, zar se ne slažete? 

Kad smo već kod margina, na koricama knjige piše da najveći vaših broj pripovedaka govori o proživaljavanju detinjstva i mladosti s one strane gvozdene zavese. Koja je reč tu važnija? Gvozdena zavesa ili detinjstvo?


Vidite, u mom slučaju to je jako teško razdvojiti, jer ja sam u ovoj državi provela svoje detinjstvo. I u ovoj državi se formirala moja ličnost, refleksi, strahovi. Nakon svršene mladosti, čovek se u principu ne menja u značajnoj meri. Može da usvoji forme, pravila ponašanja, ali prvobitni refleksi ostaju isti.

Često opisujete svetlo u prostorijama po kojima se kreću vaši junaci. Najčešće su u pitanju neonke. Zašto?


Interesantno, odlično zapažanje. Da, hladno neonsko svetlo. Tokom mojeg detinjstva u učionicama su neprestano gorele vibrirajuće neonke, iste su obasjavale i ostale ustanove. Naime, na neonskom svetlu lica imaju identičnu nijansu kao leševi i svi su ružni, neon zuji poput neke iritirajuce životinje koja je na izdahu. I to zujanje je sastavni deo atmosfere neonskog svetla. Da li je zapravo neonsko osvetlenje bilo jeftinije ili su instinktivno izabrali ružnoću? Ne znam.  Svetlo je inače u tekstu isto toliko bitno koliko i na samoj pozornici: utiče na osnovno raspoloženje.

Negde u knjizi, otac saopštava da moramo da pobegnemo na zapad. Šta vi kažete, gde sad da bežimo?


Tužno i aktuelno pitanje. Možda u same sebe, što je moguće dublje i dalje. Mađarska je postala tužno i sumorno mesto, užegla od nostalgija za prošlošću. Ništa nije ostalo od optimizma s početka devedesetih godina nakon pada komunizma. Ja sam uvek bila pesimista, u stvari ja sam zagriženi pesimista, a ovo što se sad dešava nikada nisam ni mogla da zamislim.

Opisujete kako gori most u Mostaru. Kakva je vaša veza sa bivšom Jugoslavijom?


Nama je u ono vreme Jugoslavija bila Zapad, tamo su mogle da se nabave super stvari, kao dete primećivala sam da su ljudi lepi i dobro obučeni, a tokom studija da inovativne težnje mađarske kniževnosti potiču baš sa tih prostora. Časopis Symposion (i kasnije nakon što je prebačen u Mađarsku kao Ex-Symposion) imao je veliki uticaj na inovacije u mađarskoj književnosti. Rat se odvijao u našoj blizini. Događale su se strašne stvari, kompletna slika je planula u nekoliko trenutaka i zaključili smo da se istorija ne nalazi u knjigama. Tokom poslednjih godina jedna izdavačka kuća u Mađarskoj pokrenula je ediciju pod naslovom Južnoslovenska ženska proza, na osnovu koje čitaoci mogu da se upoznaju sa jako dobrim autorima. Objavljene su čak tri knjige Dubravke Ugrešić, prevedena je po jedna knjiga Irene Vrkljan, Daše Drndić, Olje Savičević Ivančevic. Trenutno čitam Šejlu Šehabović, recimo njena knjiga upravo počinje identifikovanjem sahranjenih u masovnoj grobnici. Mađarskoj duši ovo je i blisko i poznato, baš kao bakine palačinke. U jednom od romana mađarskog autora Lajoša Grendela glavni lik nasleđuje masovnu grobnicu na svom posedu. Razumemo mi taj crni humor, bolje nego veliki jezici kojima neprestano težimo. 

Kada vas neko upita kojim se poslom bavite, kažete da pravite vitraže?


Za mene rukotvorine ne predstavljaju umetničku izražavajuću formu poput književnosti već strast i odmaranje. Kada sam u jednom trenutku svog života odlučila da više ne želim da radim puno radno vreme, bitno mi je bilo da se obezbedim sa više strana. Želja mi je bila da moj književni rad ne bude jedini izvor prihoda i da ne zavisim samo od njega, jer ja ne umem da proizvodim, ja pišem samo kada imam nadahnuće. Ja beležim samo ono što želim, narudžbenice mi nisu potrebne, ne pišem zbog novca. Ovo ipak nije potpuna istina, jer se u praksi često prihvatamo raznih gluposti, u principu prostor za manevrisanje je veći ukoliko imamo i neku struku. Energija uložena u manuelni rad nije na uštrb intelektualnom stvaranju, kao što je to prevođenje ili uredništvo. Naravno i rukotvorine su kreativna delatnost, potrebno je isplanirati ceo proces, kad, šta i na koji način da radim, a ujedno mogu da mozgam o pesmi ili noveli. Rad rukama i razmišljanje o materijalu ne isključuje, ne gasi razmišljanje koje je u vezi sa književnošću. Aktivnost rukama predstavlja dobru vežbu i održava telo u kondiciji.

Čuo sam da ste uredili čitanku za peti razred.


Da, to je jedan udžbenik i čitanka koji se koriste od petog do osmog razreda. Veći deo je napisao Andraš Valacka. U to vreme me je nazvao, on je inače nastavnik i iskusan autor udžbenika, dok ja ne predajem školi, držim časove samo odraslima. Preneo mi je svoja iskustva u vezi sa predavanjem književnosti, kako većina udžbenika ne utiče na razvoj potrebe za čitanjem. Uzaludan je trud nastavnika ukoliko se deca ne pronalaze u tekstovima, materijal iz udžbenika ostaje mrtav materijal. Smatrao je da treba da se uredi jedan veseliji, zanimljiviji, savremeniji udžbenik književnosti, iako je već bilo bezbroj sličnih pokušaja. I ovaj udžbenik bi se sastojao od materijala koji je u osnovnom planu i programu, ali bismo ga proširili, tačnije bio bi otvoreniji za savremenu knjževnost. 

A bio bi i manje suvoparan...


Među zadacima se uvek nalaze i pitanja ličnog sadržaja, koja se odnose na đake, na njihove živote, što će možda pomoći u tome da osete da knjževnost ne predstavlja suvoparnu disciplinu, podatke i nagomilane tekstove, već skup priča u kojima i sami mogu da se identifikuju, koje se njima obraćaju. Da književna dela pomažu da se svet razume, prihvati i bude pregledan, da nisu sami u svojim strahovima i pritiscima, jer svet je do sada skoro sve proživeo i sve je to zabeleženo u zapanjujućim umetničkim delima, čak i naši najličniji događaji. Cilj ovog udžbenika je bio da đacima približi ovaj radosni, zapanjujući osećaj. 

Na kraju, da li ste kupili televizor? Pročitao sam da ne gledate televiziju već deset godina.


Deset godina nakon razvoda kratko sam razmišljala i prelomila, opet sam se udala i sa mužem je u stan stigao i jedan ogroman televizor. Moj sin se nije žalio na novost, dok meni malo nedostaju godine bez njega. Filmove smo inače gledali i ranije, vesti čitam na internetu i u dnevnoj štampi, kroz TV u naš život je procurela i celokupna buka spoljašnjeg sveta, što mi ne prija. Ali moja ljubav ima toliko divnih osobina, a buka nek' ide dođavola. 

Došli smo, eto, i do pitanja, o svakodnevom životu jedne mađarske spisateljice...


Mi u stvari živimo poput većine porodica. Imam sina tinejdžera i muža filozofa. Oh, da tu je i maca, za malo da je zaboravim, i ona je član porodice. (I ona ima svoj posao, u kuhinji treba da uhvati sve mušice.) Kada sam tokom dana kod kuće sama sa mužem oboje radimo odvojeno u svojim sobama, inače i on sad završava jednu knjigu. Odnosno i on tačno zna kako je kada se čovek koncentriše i udubi u nešto. Dosta putujemo, kod kuće kao i u ostalim porodicama raspravljamo se oko toga ko će da baci smeće ili zalije baštu. Uglavnom nas dvoje imamo običaj da to radimo, jer je moj sin-tinejdžer zabrinut zbog kosmičkog otpada i globalnog zagrevanja, njega zaštita okoline ne interesuje na lokalnom nivou.  

Mića Vujičić (Novosti, Zagreb, novembar 2012.)
(Prevod: Zlatko Omerbašić) Foto:  László Emmer



четвртак, 5. септембар 2013.

Jelena Rosić, spisateljica iz Viskonsina, govori za Novosti o svojoj novoj zbirci priča u kojoj se
четвртак, 8. август 2013.

Aleksandar Zograf, poznati strip autor, govori za "Novosti" o novoj knjizi stripova "Dvaput naopačk
понедељак, 5. новембар 2012.

Kristina Tot, poznata mađarska spisateljica, govori o svojoj knjizi „Linijski kod”, Mađarskoj, neka
субота, 11. август 2012.

Telo je jedina slobodna teritorijaPedesetih godina prošlog veka Čehoslovačku je snašla “invazija kr