Rez
Marija Perović
Intervju: Marija Perović, filmska rediteljka

Gledaj me!



Mlada podgorička rediteljka Marija Perović diplomirala je režiju kod profesora Gorana Markovića na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Prve profesionalne korake je napravila na RTS-u, zatim je radila za jednu crnogorsku reklamnu agenciju, pa televiziju „In” dok je jo š bila u nastajanju. Kao reditelj radila je i za RTV Crne Gore. Režirala je sve, od spotova, reklama, TV emisija, do kratkih TV formi. Asistent je na predmetu režija na Cetinjskoj akademiji. „Opet pakujemo majmune” je njen prvi celovečernji film. Na televiziji “Avala” uređuje i vodi emisiju “Film klub”.



Marija, nedavno je završeno snimanje vašeg novog filma “Gledaj me". Radi se o ekranizaciji romana Ksenije Popović “Dječak iz vode". Triler?




Da, po formi. Suštinski, to je jedna surova melodramska priča o odrastanju i sazrijevanju, o dobrom i lošem. Meni posebno zanimljiva priča, zbog jasnog poziciranja vrlina i mana, zločina i pravde smještenom u okviru više srednje klase. Ukratko, u pitanju je triler o diskretnom šarmu malograđanštine. I žanrovska i nežanrovska odrednica u prethodnoj rečenici pojačane su pričom lociranom u malom primorskom gradu.



Tematika romana je dosta teška, priča je tragična. Da li ste “relaksirali" film, nešto dodali knjizi, scenariju?


Više sam smanjivala, jer je proces adaptacije književnog dijela u filmski scenario po svojoj prirodi takav. Naravno, neki karakteri likova su drugačiji. Naša Mina (gl. junakinja), filmska, nježnija je od Mine iz knjige. Jednostavnije rečeno, bez obzira na svo zlo u toj priči, mislim da je i njena osnova univerzalna i da se bavi vječitom potrebom za razumjevanjem, prihvatanjm i ljubavlju.


Vaš prethodni film “Opet pakujemo majmune" prošao je odlično. Da li ste menjali glumačku ekipu i da li će u vašoj rediteljskoj poetici biti nečeg novog za novi film?



Režija, koliko god duboko vjerovala u istinu da jeste zanat, opet je i pitanje stila. Tako da će, bez obzira na potpuno oprečan žanr filma “Gledaj me” u odnosu na “Opet pakujemo majmune”, biti zajedničkih stvari. Čovjek (reditelj) od sebe ne može pobjeći. Tako je bilo i sa glumačkim imenima. Neka su ponovljena, neka su nova. Ovo je film sa trinaest uloga. Posebno sam ponosna što su glumci viđeni u filmu “Opet pakujemo majmune” ovdje potpuno drugačiji. Ali ponosna sam i na rad sa glumcima, koje bih nakon ovog iskustava željela da gledam i u sljedećim mojim filmovima. U pitanju je zanimljiva kombinacija glumaca iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, koji su učestvovali u gradnji jedne strasne, opore i atipične priče. I napravili je, makar sa ove distance, nevjerovtno ubjedljivom. U pitanju su Olga Pakalović, Mijo Jurišić, Andrija Milošević, Bane Popović, Mladen Nelević, Voja Brajović, Marinko Madžgalj, Dubravka Drakić Vukotić, Branko Ilić, Branka Femić, Simo Trebješanin ...



Da li je teško snimiti film u Crnoj Gori?



Da. Kao i svuda. Možda je u Crnoj Gori to malo više partizanski i gerilski nego u državama u regionu sa produkcijskim kontinuitetom. Možda je malo više rada, na prava ili lažna obećanja, i dođem ti… Ali koliko pratim, svuda je teško. Meni je jedino katkada falilo sistema u kontekstu, ne samo kinematografske, već i kulturne politike. Ali, možda je upravo zbog toga Crna Gora tako šarmanta turistička destinacija... Šalim se, ali da probamo da izbjegenemo priče o prirodnim ljepotama koje su činjenica. Divna je priroda, ima divnih ljudi, ali fali malo planiranja, a malo je više avanture. Za profesionalni ukus. Moj, lični...


Često se o vašem filmu “Opet pakujemo majmune” govori kao o prvom crnogorskom filmu. Takođe se govori da ste vi prva dama crnogorskog filma. Da li vas kao reditelja opterećuju takve kvalifikacije?



I da i ne. Prija u svakodnevnim kontaktima sa tzv. običnim ljudima. Prija kada vam se učini da će se možda neko drugi poslije vas lakše usuditi... Ali, sve je to negdje i divna mitska, da ne kažem prazna priča. Na kraju svi očekuju samo krajnji proizvod. Svuda, pa i u Crnoj Gori. I onda su možda očekivanja malkice veća. Samim tim je i odgovornost teža. Al’, da nije najteže biti pop u svom selu, ne bi Holivud napravili emigranti.


Predajete režiju na cetinjskoj Akademiji. Iskoristiću to da vas pitam ko su vaši filmski uzori?



Opet smo kod Holivuda. Pa, hajde, Hičkok, Ford, Hoks, ali i Altman. Sve manje Tarantino, a bio je drugačiji. Ali i Fon Trir, ako se izuzme “Evropa”. I svakako, sada Klint Istvud.


Pored rada na Akademiji, radite i na televiziji “Avala”. Vrlo je gledana vaša emisija “Film klub”. Da li je to vaše prvo TV voditeljsko iskustvo?



Pa, definisala je i publika što mi zaista pričinjava posebno zadovoljstvo. Željela sam da se ta emisija bavi filmom kao kulturološkim, civilizacijskim dobrom, psihološko, sociološkom pomoći, ali i zabavom i zadovoljstvom, ali ne kroz cifre, brojeve, tizere, agresivne distributere, i prazne bioskopske sale, već zaista da locira film, ljude koji žive od njega, ljude koji ga vole, kao ljude koj imaju nešto da kažu, na različite načine i iz rayličitih uglova. To je moje drugo voditeljsko iskustvo. Sličnu emisiju sam radila na “TV IN” u Podgorici. A onda sam počela da pripremam film “Opet pakujemo majmune”. Slično se desilo i sada.



Živite na relaciji Crna Gora - Srbija. Da li se nešto promenilo u tim zemljama od kad su se razdvojile?



Teško je odgovoriti, a da se ne upadne u politikanski sleng. Ali kao što od osamnaeste godine živim odvojeno od moje negdašnje porodice, a od dvadeset druge se sama izdržavam, a sa njima se puno više volim zbog toga, mislim da je važno da svi imamo svoje adrese i da nismo konfuzni po tim pitanjima. Ja sam krajnje liberalna. Neka se svako osjeća kako hoće, ali je meni bilo važno da imam svoju bazu. U kom god gradu živjela, u kojem god prostoru ostavarivala građanska prava i bila lojalna gradu i sredini u kojoj privređujem. Ja jako volim Beograd, jako volim Zagreb, obožavam Nju Jork, ali sam Crnogorka. Meni je lakše od kada ne moram da objašnjavam šta to znači. Pa je meni iz takve moje vizure sada zdravije, šire, ljepše, jer konačno smo svi odgvorni za sebe i ne možemo da se ljutimo na onog drugog.



Bili ste u Pokretu za nezavisnu Crnu Goru. Kako objašnjavate taj svoj, uslovno govoreći, politički angažman?



Odgovorila sam vam već djelimično. To je angažman koji, na žalost ili na sreću, kod mene nije imao nikakve veze sa politikom. Mislim da je država starija od bilo kakve političke opcije i da su političke opcije promjenjive i lakše smjenjive, ako smo sami, u svojoj državi odgvorni za njih. Ovdje sam malkice idealista. Elem, nakon raspada SFRJ, jedina država, van gradova raznih i pomenutih koje jako volim, i u kojima sam i živjela ili živim – dakle, država koju sam osjećala svojom je Crna Gora. Kada ste načisto sami sa sobom nije vam problem i da iza toga stanete javno. Iza Crne Gore, a ne iza politike Crne Gore.





Svoj drugi igrani film Marija Perović snima po knjizi Ksenije Popović “Dječak iz vode”.

Ovaj roman objavila je beogradska „Narodna knjiga“ zajedno sa podgoričkim „Vijestima“, a novo izdanje prve knjige Ksenije Popović u Crnoj Gori prezentovala je i izdavačka kuća „Nova knjiga“. „Dječak iz vode“, roman nagrađen nagradom “Isidorinim stazama“, uzbudljiv je triler čije su teme, između ostalog, nasilje u porodici, poverenje, rivalitet među prijateljima, naplata starih dugova... Ksenija Popović je rođena 1977. godine u Podgorici. Od svoje jedanaeste godine živela je u Italiji, Americi i Španiji. U Madridu je radila kao prvi sekretar ambasade Srbije i Crne Gore, sve do razdruživanja državne zajednice. Piše novi roman, iz štampe izlazi gramatika italijanskog jezika koju je napisala za studente. Inače, Ksenija Popović, vatreni navijač Milana, diplomirala je u ovom italijanskom gradu englesku i špansku književnost. Sekretar je ambasade Crne Gore u Italiji. 



Mića Vujičić

субота, 27. јул 2013.

Tena Štivičić, dramska spisateljica Jedna pijana noć Tena Štivičić je rođena u Zagrebu 19
субота, 31. децембар 2011.

Ekskluzivno: Mirko Kovač, poznati evropski književnik, govori za „Rez“ o svojim filmovima i dramama
субота, 31. децембар 2011.

Slavenka Drakulić, književnicaBol pretvara tijelo u zatvorKako opisati bol? Bol koja je neopisiva.
среда, 27. јануар 2010.

Aleksandra Gatalica, književnikFantastičan način da se preživiTako se piše velika istorija, povest