Zatvor je savršen za pisce
Norveški
književnik, pisac šestotomne Moje borbe,
romana u kome bespoštedno piše o sebi i ljudima iz svog okruženja, govori za
NIN o autobiografiji i fikciji, pripovedanju i eseju, usamljenosti i sećanjima
Pisac
ulazi u roman kroz priču o smrti. „Srcu je život jednostavan: kuca koliko
može.“ Prva rečenica Moje borbe
(izdavač: Booka; prevod s norveškog: Radoš Kosović), koja otvara šest tomova
dobre proze Karla Uve Knausgora, mogla bi se u budućnosti naći na spisku dela
onih klasika čije početke posebno volimo.
Norveški
književnik uzburkao je svetsku književnost 2009. godine, kada je objavio prvi
deo romana reke, bespoštedno govoreći o sebi i ljudima iz svog okruženja. Uz
pomoć flešbekova, pokazao je kako se od puke svakodnevice i na prvi pogled
običnog života može načiniti izuzetna proza. Sledećih pet nastavaka učinilo je
da osvoji milione čitalaca i dobije sjajne kritike, ne izlazeći, na prvi
pogled, iz sveta „stvarnosti“. Njegov pripovedač je poručio: „Ono što sam
pokušavao, i što možda svi pisci pokušavaju, otkud znam, bilo je da se fikcijom
borim protiv fikcije.“ Knjige su ubrzo prevedene na dvadesetak jezika i svi su
se zapitali šta to novo donosi autor u tananom odnosu između autobiografije i
romana.
Kako je
pisac razmišljao o odnosu mašte i stvarnosti pre Moje borbe? Šta sad? „Mislio sam da je fikcija, u slučaju kada je
do krajnosti dobro izvedena – stvarna stvar, pravo pisanje, dok je
autobiografija uvek na drugom mestu, ono u čemu napreduješ kada ti ne polazi za
rukom da pišeš krajnje dobru fikciju. I dalje verujem da je tako“, kaže Karl
Uve Knausgor u razgovoru za NIN.
Opisujući
srce nalik pogonu koji su radnici sada navrat-nanos napustili, narator prvi put
pominje svetla automobila. Farovi nepomičnih vozila svetle u mraku šume.
Pedesetak stranica dalje, kola s druge strane reke stvaraju velike poderotine
svetla u tami. Malo-malo, pa se pojave tačke zlata u velikom sivilu...
„Pominjete
farove, ali ja ne mogu da se setim određene epizode, osim one kad se automobil
vidi u mraku s druge strane reke“, odgovara Karl Uve Knausgor. „Fascinacija
leži u tami, u skrivenom, a onda u iznenadnom otkrivanju.“ Objašnjava kako je
to, na izvestan način, inscenirana svetlost, kao na nekim Karavađovim slikama.
Razlika je što farovi nasumično obasjavaju predmete. „Kao pisac koga zanima
vizuelno, mnogo pišem o svetlu i kako se ono menja. Svitanje i sumrak do sada
sam sigurno opisao hiljadu puta.“
Glavni
junak, dečak Karl Uve, posmatra starije dok stoje s biciklima koji u sumraku
izgledaju kao deo njihovih tela. „Pamtim da je jedna od prvih stvari o kojima
sam pisao, kao dvadesetogodišnjak, upravo svetlo automobila usred bela dana.
Mislim da je ono što me je fasciniralo, ono što sam želeo da uhvatim, bilo
osećanje nestajanja. Kako voda nestaje kada je sipate u vodu, kako sneg nestaje
u snegu. Oblik se rastvara, nestaje u ogromnom, u materiji kojoj pripada. More,
pa snežnom belinom pokriveno polje, dnevna svetlost. Gledajući takav prizor,
osetio sam potrebu da se izgubim u nečem baš takvom.“
Kao
osmogodišnjak, video je na televiziji lice u moru, u prvoj celini Moje borbe. Tridesetdvogodišnji otac
tada mu nije poverovao. Očev lik koji će ugledati iza stakla, postepeno će se
pretvarati u sliku s TV-a, sve dok u drugom delu, inače pravoj „odi“ velikom
spremanju, nekoliko decenija kasnije, Knausgor ne bude bio prinuđen da spremi
brlog u kome je umro tata-alkoholičar, nekada fini nastavnik i jedan od
najistaknutijih sakupljača poštanskih marki. Na polovini života raskrstio je sa
svim vezama i odlučio da počne nanovo. „Tata je umro, pomislio sam, to je velik
i važan događaj, trebalo bi da me sasvim obuzme, ali nije, jer stojim i gledam
u čajnik nervirajući se što voda još ne vri.“
Pripovedač
skače kroz vreme i često pri povratku u sadašnjost, u kojoj radi na knjizi,
nazire svoj odraz u staklu. Odrastanje opisuje kroz popis redovnih bildungs
muka dečaka koji se plaši da ne naraste previše. „Drugi, još veći strah koji
sam imao u to vreme nastao je kada sam otkrio da mi kita stoji naviše kada se
digne.“ Naravno, važno je i otkrivanje knjiga, muzike, pića, devojaka. Dolaze
pojačala, osnivanje muzičke grupe (u eri ploča, kaseta, vokmena), pa crne
martinke, dva pakla palmala, povici tipa „Na eks, druže!“ Razmišlja se o liku
koji nosi trajnu frizuru i misli da dobro izgleda. „Zar je mislio da je opasan
s tim brkovima i trajnom?“ U takvoj igri važna je pop kultura. Ne samo zamrznuta
pica ili čips, već popularni filmovi i muzičari.
„Pišem o
životu, a teško je živeti u ovakvim vremenima i ne biti pod uticajem pop
kulture. Odrastao sam uz filmove, oni su prirodni deo mog života, poput
travnjaka iza kuće na kome sedim. Lica zvezda s platna ili muzičara poznata su
mi koliko i lica mojih prijatelja“, odgovara Karl Uve Knausgor.
Bilo da
govori o razvodu, selidbi u Švedsku, samoći, književnosti, ljubavi, sahrani,
velikom spremanju, drugom nastavniku, inače nudisti, koji je leti farbao kuću
noseći samo kravatu, ili da oživljava sedamdesete, osamdesete godine prošlog
veka, pisac ih slika savršeno detaljno. Kako uspeva u tome?
„U
svakodnevnom životu, veoma sam
distanciran od sveta, živim u sebi, dobro zaštićen, i ne primećujem mnogo toga izvan.
Ali to činim kada pišem, iz nekog nepoznatog razloga. Dakle, ne pišem o svetu,
pišem o svetu u sebi. Nikada o stvarnom drvetu, uvek o sećanju na drvo. Pisanje
samo po sebi – otvara, i omogućuje pristup sećanjima do kojih nikada ne bih
stigao da nije došlo do tog postupka.“
Na pomen
reči samoća setili smo se kako Karl Uve na putu do stana u kome radi posmatra
starački dom. Starački dom, zatvoren u sebe. „Pisac treba da bude sam i to ne
samo fizički. Da biste nešto opisali, morate da budete izvan toga. Mnogo sam,
mnogo puta pomislio da bi savršena stvar za mene bila da odem u zatvor, da
budem zatvoren… Slatka misao. Ništa i niko ne može da ometa pisanje.“
Često
koristi reči unutra i spolja, kao da su u osnovi njegovog razumevanja života.
„Odrastao sam u dualističkom svetu, svetu okrenutom ka sebi, s jasnim i
nedvosmislenim linijama između različitih koncepcija: unutra/napolju,
dobro/zlo, svetlo/mrak, ja/ti, mi/oni, levo/deseno, USA/SSSR. U isto vreme,
rastao sam čitajući, a dok čitaš ove kategorije izbačene su iz igre: sam si sa
svojim mislima“, objašnjava Knausgor. Ipak, čim otvoriš knjigu, neko ulazi u
tvoj um, preuzima tvoje misli, manipuliše osećanjima.
„Kada sam
počeo da pišem, shvatio sam da je jezik kojim definišemo sebe, čijim linijama
organizujemo identitet, zapravo zajednički, isti za sve. I da je gotovo sve što
mislimo i radimo nešto što misle i rade drugi ljudi. Zamagljivanje linije
između tebe i mene, unutrašnjosti i spoljašnosti, uvek me je fasciniralo možda
baš zbog toga što sam se osećao usamljeno, osim kada čitam i pišem. Zanima me
način na koji definišemo sebe u očima drugih. Šta dobro to donosi, šta loše.“
Savršeno
spaja priču i esej, svejedno da li razmišlja o Rembrantu ili kosilici za travu.
U razgovoru za Pariz rivju objasnio je kako hoće da na jednoj stranici piše o
Celanu, a na sledećoj ode u supermarket i kupi parče slanine.
„Nisam
zainteresovan da formulišem stvari dok pišem i verujem da je pripovedanje
superiorna forma kada se radi o postizanju saznanja o nečemu“, kaže za NIN. „Ali
kada sam pisao prvu knjigu, otkrio sam da kad kombinujete pripovedanje i
esejiziranje, prvo utiče na drugo, oduzima ili smanjuje nivo istinitosti,
pretvarajući je u spekulaciju.“ Očigledno, to mu se svidelo. „Dopalo mi se da
kažem nešto sasvim jednostavno, puku istinu, a onda uklonim njenu suštinu,
dajući joj realistični, svakodnevni kontekst. Pokaži, ne kaži, to je stara
maksima, ali ako kažeš, samo kazivanje može da baci senku na tekst, čineći ga
zanimljivijim i drugačijim u odnosu na ono što je zapravo iskazano.“
U Mojoj borbi esejizira i o formi. Da li
ima utisak da autor mora da sačeka budući oblik knjige, inače ništa? „Forma
mora da dođe, ne može da se uzme. Ukoliko se uzme, kao u krimiću, može da bude
veoma zabavna, ali ako nije verna životu na bilo koji način – mrtva je. U
slučaju kada sama dođe, ona živi, ali samo jednom: ukoliko ste je vi ili neko
drugi pokupili – uzeta je, nema je
više.“
Knausgora
često pitaju kako su njegovi najbliži podneli šest tomova u kojima ih je opisao
do tančina. Podsećamo sagovornika na reči starog književnog urednika britanskog
nedeljnika koji je, prilikom odlaska u penziju, podvukao crtu: saradnici su
slali najbolje tekstove onda kada su pisali o porodičnim stvarima. Koliko je
teško pobeći od kuće?
Kratko
odgovara: „Pisanje je bežanje.“
Da li
imate plan za bekstvo iz sveta Moje borbe?
„Da, ja
sad bežim, najbrže što mogu, ali to liči na trčanje po močvari, u cipelama od
olova, polako toneš sve dublje i dublje.“