Nin
Razgovor: Karl Uve Knausgor

Zatvor je savršen za pisce

Norveški književnik, pisac šestotomne Moje borbe, romana u kome bespoštedno piše o sebi i ljudima iz svog okruženja, govori za NIN o autobiografiji i fikciji, pripovedanju i eseju, usamljenosti i sećanjima

Pisac ulazi u roman kroz priču o smrti. „Srcu je život jednostavan: kuca koliko može.“ Prva rečenica Moje borbe (izdavač: Booka; prevod s norveškog: Radoš Kosović), koja otvara šest tomova dobre proze Karla Uve Knausgora, mogla bi se u budućnosti naći na spisku dela onih klasika čije početke posebno volimo.

Norveški književnik uzburkao je svetsku književnost 2009. godine, kada je objavio prvi deo romana reke, bespoštedno govoreći o sebi i ljudima iz svog okruženja. Uz pomoć flešbekova, pokazao je kako se od puke svakodnevice i na prvi pogled običnog života može načiniti izuzetna proza. Sledećih pet nastavaka učinilo je da osvoji milione čitalaca i dobije sjajne kritike, ne izlazeći, na prvi pogled, iz sveta „stvarnosti“. Njegov pripovedač je poručio: „Ono što sam pokušavao, i što možda svi pisci pokušavaju, otkud znam, bilo je da se fikcijom borim protiv fikcije.“ Knjige su ubrzo prevedene na dvadesetak jezika i svi su se zapitali šta to novo donosi autor u tananom odnosu između autobiografije i romana.

Kako je pisac razmišljao o odnosu mašte i stvarnosti pre Moje borbe? Šta sad? „Mislio sam da je fikcija, u slučaju kada je do krajnosti dobro izvedena – stvarna stvar, pravo pisanje, dok je autobiografija uvek na drugom mestu, ono u čemu napreduješ kada ti ne polazi za rukom da pišeš krajnje dobru fikciju. I dalje verujem da je tako“, kaže Karl Uve Knausgor u razgovoru za NIN.

Opisujući srce nalik pogonu koji su radnici sada navrat-nanos napustili, narator prvi put pominje svetla automobila. Farovi nepomičnih vozila svetle u mraku šume. Pedesetak stranica dalje, kola s druge strane reke stvaraju velike poderotine svetla u tami. Malo-malo, pa se pojave tačke zlata u velikom sivilu...

„Pominjete farove, ali ja ne mogu da se setim određene epizode, osim one kad se automobil vidi u mraku s druge strane reke“, odgovara Karl Uve Knausgor. „Fascinacija leži u tami, u skrivenom, a onda u iznenadnom otkrivanju.“ Objašnjava kako je to, na izvestan način, inscenirana svetlost, kao na nekim Karavađovim slikama. Razlika je što farovi nasumično obasjavaju predmete. „Kao pisac koga zanima vizuelno, mnogo pišem o svetlu i kako se ono menja. Svitanje i sumrak do sada sam sigurno opisao hiljadu puta.“

Glavni junak, dečak Karl Uve, posmatra starije dok stoje s biciklima koji u sumraku izgledaju kao deo njihovih tela. „Pamtim da je jedna od prvih stvari o kojima sam pisao, kao dvadesetogodišnjak, upravo svetlo automobila usred bela dana. Mislim da je ono što me je fasciniralo, ono što sam želeo da uhvatim, bilo osećanje nestajanja. Kako voda nestaje kada je sipate u vodu, kako sneg nestaje u snegu. Oblik se rastvara, nestaje u ogromnom, u materiji kojoj pripada. More, pa snežnom belinom pokriveno polje, dnevna svetlost. Gledajući takav prizor, osetio sam potrebu da se izgubim u nečem baš takvom.“

Kao osmogodišnjak, video je na televiziji lice u moru, u prvoj celini Moje borbe. Tridesetdvogodišnji otac tada mu nije poverovao. Očev lik koji će ugledati iza stakla, postepeno će se pretvarati u sliku s TV-a, sve dok u drugom delu, inače pravoj „odi“ velikom spremanju, nekoliko decenija kasnije, Knausgor ne bude bio prinuđen da spremi brlog u kome je umro tata-alkoholičar, nekada fini nastavnik i jedan od najistaknutijih sakupljača poštanskih marki. Na polovini života raskrstio je sa svim vezama i odlučio da počne nanovo. „Tata je umro, pomislio sam, to je velik i važan događaj, trebalo bi da me sasvim obuzme, ali nije, jer stojim i gledam u čajnik nervirajući se što voda još ne vri.“

Pripovedač skače kroz vreme i često pri povratku u sadašnjost, u kojoj radi na knjizi, nazire svoj odraz u staklu. Odrastanje opisuje kroz popis redovnih bildungs muka dečaka koji se plaši da ne naraste previše. „Drugi, još veći strah koji sam imao u to vreme nastao je kada sam otkrio da mi kita stoji naviše kada se digne.“ Naravno, važno je i otkrivanje knjiga, muzike, pića, devojaka. Dolaze pojačala, osnivanje muzičke grupe (u eri ploča, kaseta, vokmena), pa crne martinke, dva pakla palmala, povici tipa „Na eks, druže!“ Razmišlja se o liku koji nosi trajnu frizuru i misli da dobro izgleda. „Zar je mislio da je opasan s tim brkovima i trajnom?“ U takvoj igri važna je pop kultura. Ne samo zamrznuta pica ili čips, već popularni filmovi i muzičari.

„Pišem o životu, a teško je živeti u ovakvim vremenima i ne biti pod uticajem pop kulture. Odrastao sam uz filmove, oni su prirodni deo mog života, poput travnjaka iza kuće na kome sedim. Lica zvezda s platna ili muzičara poznata su mi koliko i lica mojih prijatelja“, odgovara Karl Uve Knausgor.

Bilo da govori o razvodu, selidbi u Švedsku, samoći, književnosti, ljubavi, sahrani, velikom spremanju, drugom nastavniku, inače nudisti, koji je leti farbao kuću noseći samo kravatu, ili da oživljava sedamdesete, osamdesete godine prošlog veka, pisac ih slika savršeno detaljno. Kako uspeva u tome?

„U svakodnevnom životu,  veoma sam distanciran od sveta, živim u sebi, dobro zaštićen, i ne primećujem mnogo toga izvan. Ali to činim kada pišem, iz nekog nepoznatog razloga. Dakle, ne pišem o svetu, pišem o svetu u sebi. Nikada o stvarnom drvetu, uvek o sećanju na drvo. Pisanje samo po sebi – otvara, i omogućuje pristup sećanjima do kojih nikada ne bih stigao da nije došlo do tog postupka.“

Na pomen reči samoća setili smo se kako Karl Uve na putu do stana u kome radi posmatra starački dom. Starački dom, zatvoren u sebe. „Pisac treba da bude sam i to ne samo fizički. Da biste nešto opisali, morate da budete izvan toga. Mnogo sam, mnogo puta pomislio da bi savršena stvar za mene bila da odem u zatvor, da budem zatvoren… Slatka misao. Ništa i niko ne može da ometa pisanje.“

Često koristi reči unutra i spolja, kao da su u osnovi njegovog razumevanja života. „Odrastao sam u dualističkom svetu, svetu okrenutom ka sebi, s jasnim i nedvosmislenim linijama između različitih koncepcija: unutra/napolju, dobro/zlo, svetlo/mrak, ja/ti, mi/oni, levo/deseno, USA/SSSR. U isto vreme, rastao sam čitajući, a dok čitaš ove kategorije izbačene su iz igre: sam si sa svojim mislima“, objašnjava Knausgor. Ipak, čim otvoriš knjigu, neko ulazi u tvoj um, preuzima tvoje misli, manipuliše osećanjima.

„Kada sam počeo da pišem, shvatio sam da je jezik kojim definišemo sebe, čijim linijama organizujemo identitet, zapravo zajednički, isti za sve. I da je gotovo sve što mislimo i radimo nešto što misle i rade drugi ljudi. Zamagljivanje linije između tebe i mene, unutrašnjosti i spoljašnosti, uvek me je fasciniralo možda baš zbog toga što sam se osećao usamljeno, osim kada čitam i pišem. Zanima me način na koji definišemo sebe u očima drugih. Šta dobro to donosi, šta loše.“

Savršeno spaja priču i esej, svejedno da li razmišlja o Rembrantu ili kosilici za travu. U razgovoru za Pariz rivju objasnio je kako hoće da na jednoj stranici piše o Celanu, a na sledećoj ode u supermarket i kupi parče slanine.

„Nisam zainteresovan da formulišem stvari dok pišem i verujem da je pripovedanje superiorna forma kada se radi o postizanju saznanja o nečemu“, kaže za NIN. „Ali kada sam pisao prvu knjigu, otkrio sam da kad kombinujete pripovedanje i esejiziranje, prvo utiče na drugo, oduzima ili smanjuje nivo istinitosti, pretvarajući je u spekulaciju.“ Očigledno, to mu se svidelo. „Dopalo mi se da kažem nešto sasvim jednostavno, puku istinu, a onda uklonim njenu suštinu, dajući joj realistični, svakodnevni kontekst. Pokaži, ne kaži, to je stara maksima, ali ako kažeš, samo kazivanje može da baci senku na tekst, čineći ga zanimljivijim i drugačijim u odnosu na ono što je zapravo iskazano.“

U Mojoj borbi esejizira i o formi. Da li ima utisak da autor mora da sačeka budući oblik knjige, inače ništa? „Forma mora da dođe, ne može da se uzme. Ukoliko se uzme, kao u krimiću, može da bude veoma zabavna, ali ako nije verna životu na bilo koji način – mrtva je. U slučaju kada sama dođe, ona živi, ali samo jednom: ukoliko ste je vi ili neko drugi pokupili  – uzeta je, nema je više.“

Knausgora često pitaju kako su njegovi najbliži podneli šest tomova u kojima ih je opisao do tančina. Podsećamo sagovornika na reči starog književnog urednika britanskog nedeljnika koji je, prilikom odlaska u penziju, podvukao crtu: saradnici su slali najbolje tekstove onda kada su pisali o porodičnim stvarima. Koliko je teško pobeći od kuće?

Kratko odgovara: „Pisanje je bežanje.“

Da li imate plan za bekstvo iz sveta Moje borbe?

„Da, ja sad bežim, najbrže što mogu, ali to liči na trčanje po močvari, u cipelama od olova, polako toneš sve dublje i dublje.“

петак, 20. март 2020.

Devedesetih sam bio spreman da se pridružim demokratskom bloku, ali me niko nije zvao. Verovatno su
петак, 20. март 2020.

Romanopisac, esejista, urednik i antologičar, koji je kao šesnaestogodišnjak čitao čuvenom oslepelo
среда, 12. фебруар 2020.

Doktorka Johana Harer objavila je tridesetih godina vodič za roditelje, koji se dopao Hitleru. Novi
петак, 24. јануар 2020.

Imao sam tu nevolju u životu da se 1991. kao regrut nađem na jednom od brodova Jugoslovenske ratne