Knjiga Aleša Štegera o danu provedenom s emigrantima na autobuskoj stanici
Bušne cipele
Slovenački književnik Aleš Šteger proveo je 2. avgust 2015. godine s izbeglicama na beogradskoj autobuskoj stanici i objavio kratku knjigu pod naslovom Na kraju napisano (izdavač: Arhipelag; prevod: Ivan Antić).
Tekst je nastao kao nastavak projekta s tvrdim pravilima igre: pisac-reporter ima dvanaest sati u Beogradu, na licu mesta (pre toga u Fukušimi, na desetak kilometara od nuklearke), posle čega tekst odmah ide u štampu.
Aleš Šteger, s tabletom na krilu, lirski opisuje dan s izbeglicama, na travi izgoreloj od sunca, posutoj smećem. „Mrtve plastične kese postaju slika neumornih ljudskih duša koje lutaju.“
Već na prvoj stranici kaže kako je Lampeduza preplavila Evropu i autobusku stanicu pretvara u ostrvo. Tako na malo mesta minuciozno sprovodi postupak u kojem se otvara prostor i zaustavlja vreme.
Čekanje, „reč od čelika koju jedino mlečnim zubima možeš da pregrizeš“, postaje ključna u ograđenom prostoru, na mestu za robinzonovske brodolomnike zatrpane bušnim cipelama svuda naokolo.
Emigranti, „koji žive u dvostrukoj vremenskoj zamci“, pomeraju se na sprženoj travi tek toliko da prepolove senke drveća. Primećuje kako niko ne jede sladoled tako polako.