Nin
Aleksis Ženi, dobitnik Gonkurove nagrade, za NIN
Intervju: Aleksis Ženi, književnik

Ratovi se vraćaju kao aveti 

Francuski pisac Aleksis Ženi govori za NIN o svom prvom romanu Francusko umeće ratovanja za koji je dobio Gonkurovu nagradu

Glavni junak ne želi da izađe iz kreveta. Zima je 1991, neće više ništa da radi, život mu se urušava. Posle seksa gleda televiziju i postaje opčinjen direktnim prenosom rata u Zalivu. Udubljuje se u svetlost ekrana i primećuje detalje. Vidi Izraelce na koncertu s gas-maskama na licu: samo je violinista nije nosio, a nije prestajao da svira.

Aleksis Ženi, profesor biologije rođen 1963. godine u Lionu, napisao je knjigu od gotovo šest stotina stranica koja se, pojednostavljeno govoreći, temelji na „razgovoru“ dva lika. Kada se pripovedač napokon odvoji od TV-a, u lokalnom bistrou sreće Viktorijena Salanjona, ratnog veterana i darovitog crtača. Salanjon počinje da se seća svih ratišta na kojima je bio… 

Jedan tok prati ih u sadašnjoj Francuskoj koja ključa do pucanja, dok je druga linija posvećena Salanjonovim pričama o Pokretu otpora, kolonijalnim ratovima u Indokini i Alžiru. Pisac kroz digresije ide i mnogo dalje, do Homerovih epova, u svojevrsnoj romanesknoj „enciklopediji“ o prolivanju krvi.

Francusko umeće ratovanja (izdavač: Zavet; prevod: Slavica Miletić) nagrađeno je 2011. godine Gonkurovom nagradom. Uz esejiziranje, male traktate o jeziku, slikarstvu ili pisanju („Posle nekoliko sekundi oklevanja, sličnog onom koje imamo pred praznim listom papira, prineo sam nož“), Aleksis Ženi strpljivo gradi karaktere. Pukovnik Žoslen de Trambasak špenadlama označava položaje u Hanoju. Čim padnu, skida ih s karte. „Uklonjene špenadle nije ponovo koristio: čuvao ih je u zatvorenoj kutiji, u drvenoj pernici. Znao je da odlaganje špenadle u kutiju znači polaganje u grob…“
 
Na osamnaestom spratu solitera bivši vojnici gledaju prenos evropskog šampionata. Bez obzira na to što nisu u ratu, od stana prave utvrđenje i unose vreće s peskom. Kažu kako pesak štiti mnogo bolje nego beton. „Umeće utvrđivanja je praktična geometrija.“ Ispod troseda neko odjednom izvuče snajper s durbinom. Njime s visine čuva auto, nadgleda parking: „Ja dobro vidim ko je Francuz, kao što vidim kroz ovaj durbin tamo dole: to se lako vidi i lako rešava.“ 
  
NIN: Napisali ste kapitalno delo, “zbornik” svih ratova, od opisa velikih manevara pa sve do kapi krvi i geometrije mesa. Kako pisac dođe na ideju da napiše roman o čoveku koji jednostavno leži u krevetu i gleda direktan prenos rata u Zalivu?

Aleksis Ženi: Čovek koji posmatra Zalivski rat na televiziji, to sam ja. Proživeo sam tu scenu i pred ekranom sam sebi postavio ona ista pitanja koja je sebi postavljao lik iz romana. No, erotska strana bila je u stvarnosti skromnija... Ima nešto drugo: nisam krenuo da pišem od te scene. Roman sam počeo da pišem od početka druge glave, u kojoj je predstavljen vojni lik. Želeo sam da pišem o životu čoveka koji je proveo dvadeset godina ratujući. Zašto sam to želeo? Zato što takvi ljudi u Francuskoj postoje. Ali su skoro u tajnosti. Oni koji su preživeli ratove veoma malo govore iz moralnih razloga: Francuska ne voli te ratove. Ta vrsta likova postoji samo u romanima Lartegija ili Šedorfera. Bilo je to dakle književno polje koje sam bio spreman da istražujem susrećući na ulici staru gospodu koja je možda upravo to proživela. Onda sam jednog dana naglo počeo da pišem epizodu Zalivskog rata na TV-u: bilo mi je potrebno da priča ne bude isključivo istorijski roman, već i roman današnjice, jer ti ratovi o kojima nikada ne govorimo nisu zaboravljeni, vraćaju nam se kao aveti.

Na koji ste se način pripremali za pisanje Francuskog umeća ratovanja?

Uzeo sam svesku, olovku, sišao u kafić i krenuo da pišem. Zatim sam proveo vreme čitajući knjige, gledajući fotografije i filmove na internetu, čitao sam uspomene vojnika, pronađene kod antikvara, ali i na internetu. Dobro iskorišćeni internet divan je izvor informacija. Nisu to bila istraživanja istoričara, već romanopisca, dakle maštanja. Pročitao bih neku knjigu, izvukao tri reda iz nje u vezi sa nekim konkretnim detaljem i na osnovu toga bih napisao pet stranica. Po mom mišljenju, roman ne polazi od jedne priče, već od pisanja. Ja ne nagomilavam dokumentaciju, ne pravim planove: počinjem da pišem, a kada mi je nešto potrebno, odem da potražim, preturam da bih pronašao još malo više i tako dođe do priče. Kada imam suviše neuređenih stranica, napravim plan kako bih se snašao i nastavljam da pišem.

U knjizi se smenjuju velika vrućina i jeziva hladnoća. Sneg i znoj drže ritam. Zašto vam je to bilo važno?

Želeo sam da napišem knjigu koja govori o tome „kako je to“ proživeti te situacije u tim mestima. Veoma sam osetljiv na klimu, na pejzaže, na mesta, i želeo sam da čitalac oseti stvarnost tih mesta preko mirisa, vlage, toplote, svega onoga što osećamo kada se negde nalazimo. Biti negde je suprotno od apstrakcije, to je naš život.

Kada se govori o velikim delima našeg doba, recimo, o Korekcijama Džonatana Frenzena, često se primećuje da je opisano “raspoloženje” stanovnika Amerike u doba posle napada na Kule bliznakinje u Njujorku, iako je knjiga objavljena deset dana pre događaja od 11. septembra. Vaš roman nagoveštava nemire. „Šta bih ja radio u toj eksploziji francuskog nasilja”, pita se junak. Precizno ste „predvideli“ nasilje koje će se kasnije dogoditi?

Nasilje tinja u Francuskoj već neko vreme: nejednakosti, geografske odrednice, društvene tenzije, opsesija identiteta, etničke stratifikacije. A uz to su još uvek prisutne uspomene na rat. Moram ipak da priznam da sam više razmišljao o eksploziji nasilja u obliku protesta a ne atentata, kao što smo doživeli. No, razlozi su slični: traumatska, loše proživljena prošlost i društvene tenzije. Romanopisac je veoma osetljiv na kolektivno razmišljanje.

Koristite sintagmu „izvor nasilja“. Gde se on nalazi?

Izvor nasilja je socijalne prirode. To su skleroza društva, nejednakosti koje se produbljuju u društvu koje sebe smatra društvom jednakih, kao i opsesija etničkim poreklom u zemlji u kojoj inače ima puno različitosti. Tu je i veoma nejasan stav u odnosu na našu kolonijalnu prošlost koja se samim tim ne smiruje. U razgovoru sa Benžamenom Storom, istoričarem posvećenom Alžiru, pozivali smo na „veličanje prošlosti Francuske“ tako što bismo integrisali taj zamračeni deo uspomena koji nas sprečava da živimo sadašnjost i da se okrenemo ka budućnosti.

Koliko se promenio život u Francuskoj posle napada na Šarli ebdo?

Napadi na Šarli ebdo nekako su nas trgli, izazvali su želju da odbranimo nešto od tog francuskog duha. No, atentati od 13. novembra, mnogo strašniji jer su izvršeni na slepo, imali su, čini mi se, još strašniji efekat: izazvali su strah kod ljudi, koji su postali opsesivni po pitanju bezbednosti i zabrinuti da li mogu da žive zajedno. Napadi su probudili i svest o inače običnom i krhkom pojmu nacije, pojmu koji treba negovati: mogao bi da dovede do želje da zajednički izgradimo nešto. Možda. Nadam se. Jedan od krupnih izazova bliske budućnosti je stvarna integracija manjine afričkog porekla koja je potpuno francuska, kako legalno tako i kulturno, ali kojoj je teško da se utopi u francusku naciju zbog kompleksnih mehanizama obostranog odbijanja vezanih za prošlost.

Pripovedač kaže: „Francuska je način umiranja u nedeljno popodne.”

U toj epizodi pričam o zamišljenom životu u jednoj „unutrašnjosti Francuske“, u jednom gradiću u provinciji za koji smatramo da odgovara „francuskom identitetu“ a koji je u stvari samo idealizovani san… Ta Francuska koja uživa u tom svom identitetu poniženom do te mere da bi mogla i da se uguši u njemu, oduvek je sanjala da će je u zadnji čas spasiti ratni junak. Bila to Jovanka Orleanka, De Gol ili specijalci.

Lik gleda TV 1991. godine i ono što vidi ocenjuje kao početak Trećeg svetskog rata. Da li je taj rat počeo? Mnogi su njegov početak videli pre mesec, dva, godinu dana…

Ne, ne verujem da je počeo. Možda je sam koncept svetskog rata prevaziđen. Možda je to pojam svojstven XX veku koji više ne postoji danas. Sada smo u vremenu stalnih opštih ratova, sa naglim razbuktavanjem ovde ili onde.

Vojnici svakog jutra pozdravljaju trobojku. U njenim naborima, kako pišete, svako vidi lice kome se nada… Šta vi vidite? Nabori se pojavljuju i kada opisujete nečiji vrat. Lišće na drveću naborano je kao ruke samrtnika. Na nabore pomislimo i kada pomenete zgužvan papir.

Ah, ti nabori! Delez je napisao čitavu knjigu o naboru. Opisuje događaje koji čine stvarnost kao nabore nejasnog dna. Nisam siguran da sve razumem kod Deleza, ali njegovi koncepti predstavljaju za mene snažne pesničke slike koje koristim možda bez reda, ali imam pravo na to, ja pišem romane, nisam filozof.

U romanu pominjete Staru Evropu. Kako ona danas izgleda?

Jadna Stara Evropa… Ona je riznica znanja, inovacija, bogatstava, inteligencije, a nesposobna je da pokrene sve svoje resurse. Radi se o staroj, bogatoj i obrazovanoj gospođi u invalidskim kolicima.

Govorite o junaku i o „krugu njegove lampe“. Šta se trenutno nalazi u krugu lampe Aleksisa Ženija? Šta čitate, pišete…

Čitam od svega pomalo! Stripove (trenutno Taniguši), krimiće (Luata, Sidro), stare romane (Simon) ili novije (Pulen, Tusen), humanističke nauke (Kepel, Lagranž), dela iz duhovnosti (Serto). Pišem o slikarstvu i radim na istorijskom romanu o konkvistadorima. Puno raznovrsnih stvari.

(Prevod razgovora: Jasna Stojković)

петак, 27. септембар 2019.

Sagovornica NIN-a tvrdi da internet ne suzbija fizičku interakciju, već da je povećava. Objašnjava
среда, 18. септембар 2019.

Sanjala sam da mi je neko u ruku stavio knjigu. Listala sam je i iz nje su ispadala slova. Sklopi
понедељак, 9. септембар 2019.

Dobitnik Bukerove i Zlatne Bukerove nagrade, po čijem je romanu Engleski pacijent snimljen film na
понедељак, 19. август 2019.

Lidija Dejvis, dobitnica Međunarodne Bukerove nagrade, otkriva NIN-u prozni svet Lusije Berlin, k