Poznati irski pisac Kolm Tojbin govori za NIN o svom romanu Bruklin
po kome je reditelj Džon Krouli snimio film nominovan za tri Oskara
Tuga kao londonska magla
Šta gledalac oseti u trenutku kada napusti bioskopsku salu i naglo
se vrati na dnevnu svetlost, u gradski metež? Kao da smo zajedno izašli s
projekcije, irski pisac Kolm Tojbin saslušao je priču. Izlaz iz bioskopa u
vojvođanskom mestu M. vodio je u malu, mračnu, slepu ulicu. Kada izađete, imali
ste dovoljno vremena da se postepeno naviknete na svakodnevicu. Da li je u
Eniskortiju oštra ivica koja deli maštu i stvarnost?
„Nisam puno puta bio u bioskopu u svom mestu”, odgovara Kolm Tojbin
za NIN, „ali jesam u Dablinu i mogu da vas odvedem do svih onih mesta na kojima
su bili stari bioskopi.” Nabraja: International,
Grafton, Astor... „Imam žive uspomene na to kako izlazim na ulicu i pitam se
koji je svet pravi.”
U rodnom gradu nedavno je odgledao premijeru filmske verzije svog
romana Bruklin u režiji Džona
Kroulija. Očigledno, dopala mu se adaptacija Nika Hornbija, ali i glumci,
pogotovo Serše Ronan. Posvetio joj je članak u magazinu Njujork: „Ona ne
pokazuje ustaljenu fantastično glamuroznu sliku o sebi kada se njen lik vrati u
Irsku. Umesto toga, uspeva da izvede dvosmislenu predstavu kakvu svi mi
pokušavamo da izvedemo kad se vratimo kući iz Amerike.” Dok je odrastala,
Ronanovi su navraćali u isti lokalni bioskop.
Ima nekog šarma u tome kako filmski sajtovi, u kratkim crtama,
prepričaju zaplet: emigrantkinja iz Irske silazi na kopno Amerike pedesetih
godina prošlog veka, brzo se zaljubljuje u lokalnog tipa, ali kada je prošlost
sustigne, mora da odabere između dve zemlje i dva života. Bruklin je nominovan za tri Oskara (najbolje ostvarenje, glavna
uloga, adaptirani scenario) i već je osvojio ovogodišnju nagradu Bafta kao najbolji film u Britaniji.
Pisac misli kako reditelj ponekad uspeva da prikaže stvari koje nije moguće
iskazati rečima.
Kolm Tojbin često piše o boli, smrti i onima koji ostaju da žive.
Ne prećutkuje da je kao dečak izgubio oca. U razgovorima ponekad pomene koliko
je pedesetih bila strašna tišina koja bi usledila posle takvog gubitka. Nisu
puno pažnje obraćali na decu. Mislilo se kako treba da nastave da idu u školu i
da će sve vremenom proći.
Tako se pred njim otvorila poetika tišine i zanimanje za žene koje
su ostale same. O njima piše u najnovijem delu Nora Vebster; prethodni roman Jevanđelje
po Mariji pripoveda majka Isusa Hrista. Provincija, smrt, praznina u kući.
Govori o Irskoj pre telefona. Kada bi vas kao dete, u tragičnim situacijama za
porodicu, poslali „na sigurno”, kada ne biste znali šta se događa...
I Bruklin prekida strašna
smrt; preseca ga napola, kao nožem. Mladić pun života, epizodista, prvi put se
u životu suočava sa osobom koja je nekoga izgubila. Koliko puta nismo znali šta
da kažemo i uradimo u takvim situacijama? Kolm Tojbin je majstor malih scena u
kojima je sakrivena suština. „Delovao je neizmerno, gotovo komično radoznalo i
tajanstveno, kao neko na filmu ko je video pljačku ili ubistvo u mračnoj
ulici.”
Pre nego što glavna junakinja Ajlis Lejsi otputuje prekookeanskim
brodom iz irske provincije u Bruklin, pripovedač ređa imena ulica u Eniskortiju
(Fratarska, Splavarska, Pijačni trg), prebacujući ih u svet mašte, odakle ih
reditelj Džon Krouli sada vraća u stvarnost. Posle toga, na kuhinjskom stolu
iznajmljene sobe otvara se mapa Njujorka. Kroz roman se često provuče reč
sistem, pogotovo kada je reč o ulicama. „Vidite, nisam bio svestan toga”,
odgovara pisac.
Šta oseća dok gleda svoj romaneskni svet na filmu? O čemu razmišlja
dok sluša audio-knjigu Jevanđelje po
Mariji u kojoj Meril Strip govori kao majka Isusa Hrista? „Ono što se
događa jeste da gola emocija, koja je dovela do dela, ponovo dođe do vas kada
glumac ili glumica rade sa njom”, objašnjava Kolm Tojbin za naš nedeljnik. „Reč
je o veoma žestokom doživljaju.”
Bruklin
je proza o smrti, odlasku, nostalgiji. Ajlis Lejsi bori se u Bruklinu s novim
osećanjima, sličnim beznađu koje je osećala posle očeve smrti, dok je
posmatrala kako zatvaraju sanduk. Vraća joj se scena s kovčegom dok otvara i
zatvara kofer. Međutim, pre toga, otkriva živi, veseli svet robnih kuća i
uzavrelog grada. Kiosk s viršlama, penušavu limunadu, plažu, nekog tipa koji je
snimao logplejke. Igranke sa stiskavcem i bejzbol. „Znaš šta zaista želim?”,
upitao ju je. „Želim da naša deca budu navijači Dodžera.”
Italijani dobijaju posebno mesto: „U istom tom parohijskom domu
održavale su se igranke posle rata, pa su morali da prekinu s tim zbog
nemorala. Neki Italijani počeli su da dolaze i traže Irkinje.”
Film, prikazan na ovogodišnjem Festu,
u programskoj celini Fest 44, govori o emigraciji. Koliko je pisac razmišljao o
aktuelnoj emigrantskoj krizi? „Da! Dok sam pisao knjigu bio sam svestan da su
ljudi iz Irske bili plašljivi kada govorimo o emigraciji, verovatno kao i
većina Evropljana. Ja ne delim takvo strašljivo gledište”, ističe Tojbin.
„Ustvari, ne verujem u pasoše i mislim da ljudi u svetu treba da budu slobodni
i idu gde god žele, bez zadržavanja na granici. Granice nisu prouzrokovale
ništa drugo osim problema.”
Roman Bruklin (izdavač:
Laguna) objavio je 2009. godine. Karijeru je počeo kao novinar, u irskom krilu
novog žurnalizma. Šetao je uz granicu i pisao eseje, kao i putopise o
„katoličkoj Evropi.” Posle zapaženih publicističkih knjiga, posvetio se prozi i
objavio desetak zapaženih romana, više knjiga priča i eseja s nalovima tipa Novi načini da ubijete svoju majku: pisci i
njihove familije.
Pisao je o Španiji i Pedru Almodovaru. „Mislim da je Almodovar
izmislio modernu Španiju svojim slikama. Dešalo se puno puta da putujući tom
zemljom vidim prizor koji dolazi pravo iz njegovog filma. Smatram da je uhvatio
šta su naše želje, na originalan, iskren, briljantan način.” Ispričao je jednom
kako je Almodovar kao mladić radio u telefonskoj kompaniji. Njegov posao bio je
da vam zameni stari, crni, bakelitni telefon za novi, u veseloj boji. Žene iz
Madrida dolazile su da uzmu crvene, žute aparate, što je, po piščevom
mišljenju, bio izuzetno zanimljiv način da se sagleda jedna nova Španija, pre
nego što je i postala nova.
Kada je reč o fikciji, do domaćih čitalaca prvo je stigla
pripovetka Kolma Tojbina u zborniku Hotel
Finbar (izdavač: Clio). Sedam pisaca iz Irske trebalo je da napiše po priču
čija će radnja biti smeštena u sobu hotela koji od dvadesetih godina XX veka
stoji uz dablinske dokove. No, sadržaj je uneo zabunu: urednici su došli na
ideju da ne navedu koja storija pripada kom piscu.
Mada se poznavlac dela gotovo deceniju kasnije mogao zalepiti za
naslov poslednje proze Portret jedne dame
(Tojbin će objaviti roman o životu Henrija Džejmsa), jedan matematičar načino
je složenu matematičku formulu da bi odgovorio na pitanje ko je napisao koje
poglavlje. Posle petnaestak strana složenih jednačina dostupnih na internetu,
algoritam je pokazao da je Kolm Tojbin autor sedme pripovetke.
Na početku romana Gospodar
(Narodna knjiga) Henri Džejms dodiruje svoje ukočene vratne mišiće. Već na
prvim stranicama uvlači se staro osećanje. „Njegova tuga, pomislio je, dok je
oskudna svetlost zimskog jutra zavirivala kroz prozor, bila je kao londonska
magla.”
Poput Džejmsa, Kolm Tojbin ne štedi sebe. Sedi na tvrdoj, neudobnoj
stolici dok radi, odgovara kratko, baca se na pisanje. Čak i u Bruklinu pominje spartansku sobu. U Gardijanu navodi deset pravila za
pisanje proze. 1) Završi sve što započneš. 2) Nastavi s tim. 3) Ostani ceo dan
u svojoj mentalnoj pidžami. 4) Prestani da sažaljevaš samog sebe. 5) Nema
alkohola, seksa ili droge dok radiš. 6) Radi ujutro, kratka pauza za ručak,
radi popodne, odgledaj vesti u šest i vrati se na posao dok ne bude vreme za
krevet. Pre spavanja, slušaj Šuberta, poželjno neke pesme. 7) Ako moraš da
čitaš, da bi odobrovoljio samog sebe čitaj biografije pisaca koji su poludeli. 8) Subotom možeš da
odgledaš stari Bergmanov film, poželjno Personu
ili Jesenju sonatu. 9) Ne idi u
London. 10) Ne idi nigde drugde.
Zašto je Bergman važan? „Zato što su njegovi filmovi tako dobro
napisani, bolje nego većina romana”, odgovara Kolm Tojbin za NIN.
Mića Vujičić
(NIN, 2016.)