Nin
KOLM TOJBIN ZA NIN


Poznati irski pisac Kolm Tojbin govori za NIN o svom romanu Bruklin po kome je reditelj Džon Krouli snimio film nominovan za tri Oskara

Tuga kao londonska magla

Šta gledalac oseti u trenutku kada napusti bioskopsku salu i naglo se vrati na dnevnu svetlost, u gradski metež? Kao da smo zajedno izašli s projekcije, irski pisac Kolm Tojbin saslušao je priču. Izlaz iz bioskopa u vojvođanskom mestu M. vodio je u malu, mračnu, slepu ulicu. Kada izađete, imali ste dovoljno vremena da se postepeno naviknete na svakodnevicu. Da li je u Eniskortiju oštra ivica koja deli maštu i stvarnost?

„Nisam puno puta bio u bioskopu u svom mestu”, odgovara Kolm Tojbin za NIN, „ali jesam u Dablinu i mogu da vas odvedem do svih onih mesta na kojima su bili stari bioskopi.” Nabraja: International, Grafton, Astor... „Imam žive uspomene na to kako izlazim na ulicu i pitam se koji je svet pravi.”

U rodnom gradu nedavno je odgledao premijeru filmske verzije svog romana Bruklin u režiji Džona Kroulija. Očigledno, dopala mu se adaptacija Nika Hornbija, ali i glumci, pogotovo Serše Ronan. Posvetio joj je članak u magazinu Njujork: „Ona ne pokazuje ustaljenu fantastično glamuroznu sliku o sebi kada se njen lik vrati u Irsku. Umesto toga, uspeva da izvede dvosmislenu predstavu kakvu svi mi pokušavamo da izvedemo kad se vratimo kući iz Amerike.” Dok je odrastala, Ronanovi su navraćali u isti lokalni bioskop.

Ima nekog šarma u tome kako filmski sajtovi, u kratkim crtama, prepričaju zaplet: emigrantkinja iz Irske silazi na kopno Amerike pedesetih godina prošlog veka, brzo se zaljubljuje u lokalnog tipa, ali kada je prošlost sustigne, mora da odabere između dve zemlje i dva života. Bruklin je nominovan za tri Oskara (najbolje ostvarenje, glavna uloga, adaptirani scenario) i već je osvojio ovogodišnju nagradu Bafta kao najbolji film u Britaniji. Pisac misli kako reditelj ponekad uspeva da prikaže stvari koje nije moguće iskazati rečima.

Kolm Tojbin često piše o boli, smrti i onima koji ostaju da žive. Ne prećutkuje da je kao dečak izgubio oca. U razgovorima ponekad pomene koliko je pedesetih bila strašna tišina koja bi usledila posle takvog gubitka. Nisu puno pažnje obraćali na decu. Mislilo se kako treba da nastave da idu u školu i da će sve vremenom proći.

Tako se pred njim otvorila poetika tišine i zanimanje za žene koje su ostale same. O njima piše u najnovijem delu Nora Vebster; prethodni roman Jevanđelje po Mariji pripoveda majka Isusa Hrista. Provincija, smrt, praznina u kući. Govori o Irskoj pre telefona. Kada bi vas kao dete, u tragičnim situacijama za porodicu, poslali „na sigurno”, kada ne biste znali šta se događa...

I Bruklin prekida strašna smrt; preseca ga napola, kao nožem. Mladić pun života, epizodista, prvi put se u životu suočava sa osobom koja je nekoga izgubila. Koliko puta nismo znali šta da kažemo i uradimo u takvim situacijama? Kolm Tojbin je majstor malih scena u kojima je sakrivena suština. „Delovao je neizmerno, gotovo komično radoznalo i tajanstveno, kao neko na filmu ko je video pljačku ili ubistvo u mračnoj ulici.”

Pre nego što glavna junakinja Ajlis Lejsi otputuje prekookeanskim brodom iz irske provincije u Bruklin, pripovedač ređa imena ulica u Eniskortiju (Fratarska, Splavarska, Pijačni trg), prebacujući ih u svet mašte, odakle ih reditelj Džon Krouli sada vraća u stvarnost. Posle toga, na kuhinjskom stolu iznajmljene sobe otvara se mapa Njujorka. Kroz roman se često provuče reč sistem, pogotovo kada je reč o ulicama. „Vidite, nisam bio svestan toga”, odgovara pisac.

Šta oseća dok gleda svoj romaneskni svet na filmu? O čemu razmišlja dok sluša audio-knjigu Jevanđelje po Mariji u kojoj Meril Strip govori kao majka Isusa Hrista? „Ono što se događa jeste da gola emocija, koja je dovela do dela, ponovo dođe do vas kada glumac ili glumica rade sa njom”, objašnjava Kolm Tojbin za naš nedeljnik. „Reč je o veoma žestokom doživljaju.”

Bruklin je proza o smrti, odlasku, nostalgiji. Ajlis Lejsi bori se u Bruklinu s novim osećanjima, sličnim beznađu koje je osećala posle očeve smrti, dok je posmatrala kako zatvaraju sanduk. Vraća joj se scena s kovčegom dok otvara i zatvara kofer. Međutim, pre toga, otkriva živi, veseli svet robnih kuća i uzavrelog grada. Kiosk s viršlama, penušavu limunadu, plažu, nekog tipa koji je snimao logplejke. Igranke sa stiskavcem i bejzbol. „Znaš šta zaista želim?”, upitao ju je. „Želim da naša deca budu navijači Dodžera.”

Italijani dobijaju posebno mesto: „U istom tom parohijskom domu održavale su se igranke posle rata, pa su morali da prekinu s tim zbog nemorala. Neki Italijani počeli su da dolaze i traže Irkinje.”

Film, prikazan na ovogodišnjem Festu, u programskoj celini Fest 44, govori o emigraciji. Koliko je pisac razmišljao o aktuelnoj emigrantskoj krizi? „Da! Dok sam pisao knjigu bio sam svestan da su ljudi iz Irske bili plašljivi kada govorimo o emigraciji, verovatno kao i većina Evropljana. Ja ne delim takvo strašljivo gledište”, ističe Tojbin. „Ustvari, ne verujem u pasoše i mislim da ljudi u svetu treba da budu slobodni i idu gde god žele, bez zadržavanja na granici. Granice nisu prouzrokovale ništa drugo osim problema.”

Roman Bruklin (izdavač: Laguna) objavio je 2009. godine. Karijeru je počeo kao novinar, u irskom krilu novog žurnalizma. Šetao je uz granicu i pisao eseje, kao i putopise o „katoličkoj Evropi.” Posle zapaženih publicističkih knjiga, posvetio se prozi i objavio desetak zapaženih romana, više knjiga priča i eseja s nalovima tipa Novi načini da ubijete svoju majku: pisci i njihove familije.

Pisao je o Španiji i Pedru Almodovaru. „Mislim da je Almodovar izmislio modernu Španiju svojim slikama. Dešalo se puno puta da putujući tom zemljom vidim prizor koji dolazi pravo iz njegovog filma. Smatram da je uhvatio šta su naše želje, na originalan, iskren, briljantan način.” Ispričao je jednom kako je Almodovar kao mladić radio u telefonskoj kompaniji. Njegov posao bio je da vam zameni stari, crni, bakelitni telefon za novi, u veseloj boji. Žene iz Madrida dolazile su da uzmu crvene, žute aparate, što je, po piščevom mišljenju, bio izuzetno zanimljiv način da se sagleda jedna nova Španija, pre nego što je i postala nova.

Kada je reč o fikciji, do domaćih čitalaca prvo je stigla pripovetka Kolma Tojbina u zborniku Hotel Finbar (izdavač: Clio). Sedam pisaca iz Irske trebalo je da napiše po priču čija će radnja biti smeštena u sobu hotela koji od dvadesetih godina XX veka stoji uz dablinske dokove. No, sadržaj je uneo zabunu: urednici su došli na ideju da ne navedu koja storija pripada kom piscu.

Mada se poznavlac dela gotovo deceniju kasnije mogao zalepiti za naslov poslednje proze Portret jedne dame (Tojbin će objaviti roman o životu Henrija Džejmsa), jedan matematičar načino je složenu matematičku formulu da bi odgovorio na pitanje ko je napisao koje poglavlje. Posle petnaestak strana složenih jednačina dostupnih na internetu, algoritam je pokazao da je Kolm Tojbin autor sedme pripovetke.

Na početku romana Gospodar (Narodna knjiga) Henri Džejms dodiruje svoje ukočene vratne mišiće. Već na prvim stranicama uvlači se staro osećanje. „Njegova tuga, pomislio je, dok je oskudna svetlost zimskog jutra zavirivala kroz prozor, bila je kao londonska magla.”

Poput Džejmsa, Kolm Tojbin ne štedi sebe. Sedi na tvrdoj, neudobnoj stolici dok radi, odgovara kratko, baca se na pisanje. Čak i u Bruklinu pominje spartansku sobu. U Gardijanu navodi deset pravila za pisanje proze. 1) Završi sve što započneš. 2) Nastavi s tim. 3) Ostani ceo dan u svojoj mentalnoj pidžami. 4) Prestani da sažaljevaš samog sebe. 5) Nema alkohola, seksa ili droge dok radiš. 6) Radi ujutro, kratka pauza za ručak, radi popodne, odgledaj vesti u šest i vrati se na posao dok ne bude vreme za krevet. Pre spavanja, slušaj Šuberta, poželjno neke pesme. 7) Ako moraš da čitaš, da bi odobrovoljio samog sebe čitaj biografije pisaca  koji su poludeli. 8) Subotom možeš da odgledaš stari Bergmanov film, poželjno Personu ili Jesenju sonatu. 9) Ne idi u London. 10) Ne idi nigde drugde.

Zašto je Bergman važan? „Zato što su njegovi filmovi tako dobro napisani, bolje nego većina romana”, odgovara Kolm Tojbin za NIN. 

Mića Vujičić (NIN, 2016.)

петак, 27. септембар 2019.

Sagovornica NIN-a tvrdi da internet ne suzbija fizičku interakciju, već da je povećava. Objašnjava
среда, 18. септембар 2019.

Sanjala sam da mi je neko u ruku stavio knjigu. Listala sam je i iz nje su ispadala slova. Sklopi
понедељак, 9. септембар 2019.

Dobitnik Bukerove i Zlatne Bukerove nagrade, po čijem je romanu Engleski pacijent snimljen film na
понедељак, 19. август 2019.

Lidija Dejvis, dobitnica Međunarodne Bukerove nagrade, otkriva NIN-u prozni svet Lusije Berlin, k