Nin
DŽONATAN LETEM ZA NIN

Nikad niko kao Supermen

Poznati američki književnik govori za NIN o svom kultnom romanu Tvrđava samoće, Njujorku, superherojima i sadašnjosti koja ne postoji

Kada biste tokom sedamdesetih godina prošlog veka obukli trofrtaljke i prošetali Bruklinom, na ulici bi se sigurno našao tip koji bi vam dobacio: „Gde je poplava!?” Bio je to jedan od glavnih fazona. „Poplava se povukla, sve je suvo uzduž i popreko, zašto onda nosiš pantalone tako visoko?”, peva neko u romanu Tvrđava samoće, visoko i nisko kao du-vap grupa. Poznati američki književnik Džonatan Letem napisao je knjigu od pet stotina strana o odrastanju dvojice dečaka, prijateljstvu Dilana Ebdusa i Mingusa Ruda, ali i o beloj i crnoj Americi, Njujorku od pre tri, četiri decenije, stripu, fanku, grafitima, panku i kreku.

Ključne reči njegove proze mogle bi da budu kvart, blok, geto, ali i jedna neobična za priču o bruklinskim trotoarima. Pripovedač kaže kako je ulica bila ostrvo u vremenu. Dvadeset stranica dalje, Bruklin je zimsko ostrvo. „Automobili su se kretali kao meduze.” Otkud ostrvo? 

„Stvarno? Nisam do sada primetio”, odgovara Džonatan Letem u razgovoru za NIN. „Ali sad kad kažete, očigledno je da sam formirao duboko paradoksalan odnos između napuštenih i zabačenih mesta, ostrva i pustinje, zen utočišta i udaljene planete. Neposredna blizina ljudskih života u unutrašnjosti grada, način na koji mogu da dođu do usamljenosti i izolacije, otvore mogućnost subkulturi da se oblikuje... Mikrocivilizacija utemeljena na životu gradskog bloka, grupe povezanih kuća, ili gomile ljudi koja bleji pred prodavnicom, na trotoaru. Automobili na ulici – reka koja čini ostrvo. Jednostavnije rečeno, grad u kome sam odrastao, Njujork, predstavlja arhipelag.”

Još kao šestogodišnjak, glavni junak sreo je devojčicu s hulahopom i parčetom krede: pločnik ispred kapije bio je obeležen; komad nepravilne škriljčane staze bio je – njena zona. „Dilan se prvi put sreo sa sistemom organizovanja prostora u kvartu.” Leto ranije, slučajno je ubio mače i to je bila nerastvorljiva pilula krivice koju je progutao kao klinac. U Bruklinu je odrastao uz oca-umetnika. (Odrekao se platna, pokušavao je s animacijom i eksperimentisao slikajući četkicom direktno na celuloid.) 

Majka je, naravno, nestala. Internet enciklopedije poručiće vam da je Letem rano izgubio majku i da u njegovim romanima uvek postoji džinovski strašan centar čiji se nedostatak oseća. Jezik koji iščezava, sećanje koje se gubi. Ili osoba koja odjednom ispari iz Tvrđave samoće, poput Rejčel Ebus, koje je bilo previše za kuću, kako kaže, pa je morala da se prazni u telefon. Plakala je, smejala se, prosipala informacije od kojih njen sin nije imao previše koristi: „Nikson je kriminalac, Dodžersi su se preselili u Kaliforniju, od kineske hrane boli glava, Hičkokovi britasnki filmovi bolji su od američkih...” Dilan se zato kretao obodima kuće i mislio kako je Bruklin jednostavan u poređenju s majkom. Brzo se preselio u svet stripova.

Tvrđava samoće (izdavač: Booka, odličan prevod pisca Ota Oltvanjija) tako je postala jedna od najboljih knjiga koje govore o strip junacima s natprirodnim moćima. „Dok sam sklapao roman, u svojim tridesetim, superheroji su bili važni za mene onoliko koliko i kad mi je bilo dvanaest, trinaest, četrnaest, tojest, postali su osnovna metafora ili objektiv za razmatranje pitanja o samoizgradnji i sopstvenom odnosu prema društvu”, objašnjava Džonatan Letem. „Naravno, oni su samo jedan put u istraživanju takvih osećanja, posle sam ohladio s njima, u stvari, čin pisanja Tvrđave sastojao se od njihovog skidanja s pijedestala, zbog mene i junaka knjige.” Zašto? Zato što superheroji jednostavno „ne funkcionišu”.

Nakon što je čuo kako majka zaključuje da je Džek Kirbi – bog, dečak je na koricama stripova video kamenog, vatrenog, gumenog, gvozdenog čoveka, plus smeđeg psa veličine nilskog konja. Naš sagovornik već je u uvodu pozvao čitaoca da zamisli izduženu, pravougaonu mrežu ulica, uskih kuća, gledanih odozgo, u sumrak, iz ugla letećeg čoveka. Tako je pripremio teren da junaci iz mašte stripadžija dobiju svoj stvarnosni oblik: Dilanu se učinilo da je video figuru u prnjama kako skače s krova Državne škole broj 38 na vrh ruševina zgrade u Nevinsovoj. Letem ih je bacio na zemlju, ali se pre toga majstorski poigrao. („Neverovatni Hulk, ako bi ga pažljivo pratio duže vreme, prestao je da koristi zamenice.”) Drugi se sklupčao u kuglu veličine loptice za bejzbol.

Dečak je dobio i magični prsten, ali njegov „superheroj”, koga je trebalo da nasledi u Bruklinu, bio je umoran. Saopštio je kako više ne može da se aka s vazdušnim strujama. „Ne umem više”, kaže ljutito, zaim se oblizuje. „Jebo im ja mater”... muči se da nađe reč... „vazdušne struje me uvek obore.”

Šta je danas sa superherojima, tipovima koji najčešće nastaju radijacijom? „Odgovor može da bude jednostavan ukoliko citiram Gila Skot-Herona: Nikad niko kao Supermen”, kaže kratko Džonatan Letem. 

Tvrđava samoće govori o odrastanju. Pripovedač poručuje da je suština tinejdžerstva prvenstveno tajni identitet. Ipak, nekada su tokom leta bili popularni plastični pištolji na vodu. Danas, kako piše Vol strit žurnal, igračke s imenima super-natapajući bacač poplave i akva-zuka dupli hitac. Vreme odrastanja Dilana i njegovog prijatelja Mingusa Ruda, sina Bareta Ruda Mlađeg, pevača, koji jednom nastupao kao predgrupa Stonsima – bilo je drugačije, doba koturaljki. 

U Burum Hilu, u stambenim blokovima, peć za spaljivanje smeća gorela je svakog drugog dana. Neki samac kupio je kuću s jezivom plavom oplatom i pretio da će je preurediti tako sporo da se to nikada neće ni desiti. Svi su bili na ulici i igrale su se igre, posebno zidni bejzbol (bacač odbija spoldinku visoko od zida, hvata je igrač u polju na ulici, trčeći između automobila). Međutim, kada se govori o rasnim nemirima, sukobima, debatama vezanim za boju kože, Tvrđava samoće kao da govori o aktuelnim problemima.

„Oduvek sam verovao da ne postoji sadašnjost, već samo niz razbijenih prošlih realnosti koje obuhvataju ono što nazivamo sadašnje vreme”, odgovara Džonatan Letem. „Kada pogledate naučnofantastični film, ono što najviše ne štima jeste to što sve u filmu dolazi iz 2045, 2120. ili koje god godine. Zapravo, živeći jednostavno „sada”, u 2015, mi istovremeno stojimo u reci vremena koja uključuje struje iz 1973, 1995, 2003, stvari „zaglavljene” od ko zna kad. I mi sami, u svojim mozgovima, načinjeni smo od iste vrste putovanja-kroz-vreme čorbe. Koegzistencija starih igračaka, igara, koturaljki i savremenog nasilja potpuno je dokumentarna.”

U knjizi bismo mogli da pronađemo mnogo malih vodiča. Na primer, kako ubiti popodne, kako opipati puls ulice, kako se izboriti za mesto u sistemu organizovanog prostora u kvartu. Uz to, pregršt dobrih opisa! Zimski dani bili su beli šum koji vidiš nakratko dok menjaš kanale. Letnje oluje začas bi isekle vlažna popodneca na mračne, naelektrisane kriške. Pisac je kralj detalja. Bilo da piše o pločama ili grafitima, očigledno proučava građu do tančina.

„Koristim lična sećanja, koja su, na sreću, veoma dobra, ali takođe gajim svoj senzorijum raznim alatima, filmovima epohe, knjigama, artefaktima poput bejzbol sličica i starim stripovima”, objašnjava Džonatan Letem za NIN. „Ponekad utonem u istraživanja, ali ekscentrična, recimo, pregledam oglase iz starih novina. Prošlost je toliko čudna da možete zauvek propadati u nju, fascinacija koja nema dna. Izazov je vratiti se sa živim primerom, poput kamenčića s meseca, pa se potom baciti na pisanje.” Zgodno mesto za rečenicu s 55. strane: Ako zurite dugo u Dinovu ulicu, Dinova ulica počinje da zuri u vas.

Šta sada pišete, čitate? „Pokušavam da završim roman srednje dužine koji se događa u Berlinu, Singapuru i Berkliju i govori o profesionalnom igraču bekgemona, s tumorom na licu. U poslednje vreme, čitao sam Brusa Vagnera, Benjamina Markovitsa i Lidiju Milet. Ponovo Muzilovog Čoveka bez svojstava, sve od Grejama Grina.”

Mića Vujičić (NIN)

Džonatan Letem (1964) autor je osam romana i četiri zbirke priča. Odrastao je na ulicama Bruklina. Tvrđava samoće bila je bestseler Njujork tajmsa, a za delo Sva siročad Bruklina dobio je nagradu američkog Nacionalnog udruženja književnih kritičara. U mladosti je pravio fanzine. Pisao je o fantastici i detektivima, objavio knjigu o Karpenterovom filmu Oni žive, kao i o albumu grupe Talking Heads. Dobitnik Mek Artur stipendije (za genijalce). Ima enciklopedijsko znanje o delu Boba Dilana, Ratovima zvezda i Filipu K. Diku.

четвртак, 31. март 2022.

Svi koji su preživeli opsadu istočnog Mostara, na neki način su već iskusili svoju smrt. I upravo
четвртак, 17. март 2022.

Poznati pisac govori o svom romanu koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, seća se borav
четвртак, 10. март 2022.

Pisac čija se knjiga našla u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, govori o svojoj poemi puta, pulsu j
четвртак, 10. фебруар 2022.

Pisac iz ovogodišnjeg najužeg izbora za NIN-ovu nagradu govori o romanu u kome opisuje ulazak dečak