Nin
JEDAN SAT S ORHANOM PAMUKOM

Turski pisac Orhan Pamuk, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, bio je gost Srpske akademije nauka i umetnosti

Misteriozna težina sadržaja

Na predavanju u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u ponedeljak, 19. decembra, Orhan Pamuk je pročitao tekst, delom preuzet iz čuvenog govora pred Nobelovim komitetom. Zašto piše? „Pišem zato što imam urođenu potrebu da pišem! Pišem, jer ne mogu da poput svih drugih ljudi radim normalan posao. Pišem jer želim da čitam onakve knjige kakve pišem. Pišem zbog toga što sam ljut na sve vas, gnevan na svakog. Pišem zato što volim da po ceo dan sedim u sobi i pišem.“
 
Književnik, rođen u Istanbulu 1952. godine, bio je u odelu i beloj košulji. Dok je odgovarao na jedno od najtežih pitanja, u desnoj ruci se vešto igrao nekakvim predmetom. Pokušali smo da izdaleka, u velikoj gužvi, otkrijemo čime... Malom, grafitnom olovkom koju je vrteo oko kažiprsta kao kauboji pištolj?

„Ja pišem jer želim da drugi, da svi, da ceo cvet zna kakvim smo životom živeli, i nastavili da živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem jer volim miris papira, pera i mastila. Pišem zato što verujem u literaturu, umetnost romana, više nego što verujem u bilo šta drugo. Pišem jer se plašim da ću biti zaboravljen. Ja pišem da bih bio sam (...)“

Pre toga, deset novinara iz redakcija za kulturu imalo je priliku da sat vremena razgovara s Orhanom Pamukom (svako po pitanje). Smisliti jednu rečenicu, gledajući na stolu Belu tvrđavu, Novi život, Zovem se Crveno, Istanbul, Sneg, Crnu knjigu, Muzej nevinosti, bilo je teško kao kada vas upitaju koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo. 

Kolege su ga pitale o univerzalnosti, o izvorima. On je pričao o Andriću, o tome kako je velik poštovalac Andrićevog dela, jer u romanima vrlo precizno, razlikujući svaku nijansu, opisuje tradicionalni život, susret s modernošću i individualnim slobodama. Rekao je da su razmišljanja o prošlosti, o Evropi i njenoj budućnosti u samom središtu njegovog dela. „Učinio sam sve što sam mogao da ukažem na razlike, na sličnosti, na detalje. Andrić je bio hrabar da se pozabavi tim problemima pre drugih.“

Skrenuo je pažnju na činjenicu da se pisac razlikuje od istoričara. Za Pamuka, istorija je velika inspiracija. Na neki način, pokreće maštu. „Naročito misterije i doba drame.“ Objasnio je da pisanje o povesti ponekad pređe liniju između literature i zavodljive nauke. To se događa kada fikcija umeša prste u proučavanje prošlosti. Ne dopada mu se kada se u pričama glorifikuje određeni period, što je prilično popularno. Poručuje da pre treba uzeti storiju, sliku... 

Ljubazno je odgovarao na pitanja, premda se zna da mnogi pisci ne vole intervjue. Da li to doživljavaju kao vid otvaranja koje nije jednostavno? Na početku govora pred Nobelovim komitetom, Orhan Pamuk je ispričao kako je mu je otac, u starosti, doneo svoj kofer u kome su bile beležnice i rukopisi. Dugo se plašio da ga otvori. Svaki put kada bi bacio pogled na torbu, shvatao je da ne može ni da je takne, „zbog misteriozne težine sadržaja.“ Šta ako mu se ne dopadne to što tamo piše; šta ako sadržaj otkrije da se u ocu krio i neki drugačiji lik... Zatvoren kofer doveo je u vezu s autorom koji se sklonio u sobu i piše. Ranjiv i srećan u samoći.

Novinari ponekad preturaju po stvarima. Jedno pitanje: Gospodine Pamuk, književnici su uvek bili na granici između mašte i stvarnosti. Da li su reči fikcija i realnost danas zamenile značenja i stvarnost pretvorile u pikavac od cigarete? Čak i od evropskih državnika čujemo da živimo u postčinjeničnom društvu.

„Ono što primećujem poslednjih godina jeste da su društvene mreže, poput Fejsbuka ili Tvitera, pomalo promenile realnost“, odgovara Orhan Pamuk za NIN. „Pre nego što su se pojavile, imali ste najvažnije novine, televizijske kanale, s ovakvim ili onakvim političkim stavovima, ali je postojao ozbiljan filter koji je kontrolisao kako izgledaju informacije koje se naokolo dele. Brzi razvoj društvenih mreža učinio je da glavni filter postane popularnost. Ukoliko postoji istina koja nam se ne dopada, nećemo da tvitujemo, ali, nažalost, najčešće je upravo istina koju ne volimo – prava istina. Uz pomoć društvenih mreža, svako razvija svoje društvo, svoju naciju i geografiju za omiljenu istinu, koja najčešće nema veze s ljudskim idealima koje bismo želili da podelimo. Društvene mreže nas povezuju, ali takođe i odvajaju, u grupe, plemena, jer smo skloni istinama koje nam se dopadaju. Istina koja nam je draga, često nije istina.“

U Muzeju nevinosti opisao je kako glavni junak, zaljubljen u devojku iz drugog društvenog miljea, opsesivno sakuplja svaki predmet koji ona dodirne. Pišući knjigu, sam je skladištio stvari. One sada čine čuveni muzej, na koji je, kako primećujemo, izuzetno ponosan. Nismo pomenuli Nobelovu nagradu, ali je zato spomenuto značajno evropsko priznanje dodeljeno neobičnoj instituciji u kojoj je izloženo i tih 4.213 ugašenih cigareta. Tačno zna broj posetilaca. Nije lako ući u roman. (Junak proze Vudija Alena hteo je kod Madam Bovari, ali se čudesna sprava za teleportovanje pokvarila, pa je završio u rečniku, u odeljku „promena nepravilnih glagola.“) Muzej nevinosti meša stvarnost i fikciju. Turizam je u krizi zbog terorizma.

Saznajemo da u Turskoj izdavaštvo nije u krizi. „Sve je više izdavača, knjiga, čitalaca, autora. Kada sam imao dvadeset pet, misliti da možeš da živiš od pisanja bilo je utopija. Sad je to normalno. Vidim mnogo mladih koji se bave isključivo time“, kaže Orhan Pamuk, odgovarajući na pitanje kolege. Postoji i pesimistička strana. U Americi, zbog pojave digitalnih izdanja, knjižare nestaju. „Četrdeset procenata mojih knjiga prodaju se preko Amazona. Mnogo dela, naročito teorijskih, idu jeftino, preko sajtova. Žao mi je zbog propasti knjižara u Americi. One nisu isključivo mesta za trgovinu, već i izuzetno važan javni prostor. Književnost nije izgubila na važnosti, ali sad si sam u sobi. Umesto u police, gledaš u internet i poruku: osoba koja je kupila ovo, kupila je i ono. U tom smislu nisam liberalan.“

Uloga literature je važna, jer prva postavlja pitanja. „Ne mogu da zamislim čovečanstvo bez nje. Ona se bazira na mašti, a mašta nema granice.“ Uvek postoji želja da se izraziš i razumeš druge. „Bilo da živimo u doba društvenih mreža, ili pre dve hiljade godina, takva potreba ostaje.“ Iskazujemo različitost. 

Pamuk priča kako su u tinejdž godinama drugari znali da mu kažu da je čudan. Očigledno su bili zapanjeni kako razmišlja o stvarima. Razlikuje se i od mnogih prozaista po tome što voli da čita teoriju. Profesor je na Kolumbiji i pisac. Kreće se između dva identiteta, izvodeći slalom, i srećan je zbog toga. „Snaga pisca je u sposobnosti da se identifikuje s ljudima koji su slični ili potpuno drugačiji.“

Dogovor je bio da pričamo o književnosti. Ipak, avgusta 2015., u Turskoj je bilo dva miliona emigranata. Pamuk je čitao u francuskoj i britanskoj štampi da Britanci razmatraju odluku da prihvate dve hiljade ljudi ili dve hiljade i petsto. Na dve strane u novinama. Bio je razoračaran Evropskom unijom, ljudima koji u Evropi donose odluke. Saopštava da poštuje Angelu Merkel jer je rekla da će Nemačka prihvatiti milion ljudi i dodaje da bi bio još srećniji kada ne bi izgubila glasove zbog takve odluke. Ukoliko je reč o izborima, on se najčešće nađe na gubitničkoj  strani i stiče se utisak da mu to uopšte ne smeta. Ne bi mogao da aplaudira vlastima. 

Naslov Žena crvene kose, objavljen nedavno u Geopoetici, odgoneta misteriju odnosa između oca i sina. Tako ponovo stojimo pred očevim koferom koji Orhan Pamuk okleva da otvori. Pošto je pročitao njegovu prvu knjigu, otac mu je saopštio da će jednog dana dobiti nagradu; biti pravi paša. I gledajući kako se vešto igra predmetom u ruci (malom, grafitnom olovkom?), dok u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti strastveno govori o jogurtu, za romanopisca u tom trenutku najvažniju stvar na svetu, sećamo se velikog intervjua iz magazina Pariz rivju. U njemu pominje oca; čak i brata, frojdovskog-oca. I zaigranost nad rukopisom, nalik igralištu, s gotovo dečačkom željom da se napiše još jedna dobra knjiga.

Mića Vujičić (NIN, decembar 2016.)

среда, 11. август 2021.

Znaš, druže stari, nisam nijednom koristio taj bazen celog leta – kaže zloslutno Getsbi pred kraj r
среда, 28. јул 2021.

Za glavne junake svoje nove zbirke priča, sagovornik NIN-a odabrao je trideset devet pisaca. U knji
четвртак, 8. јул 2021.

Izraelski književnik, u čijim se novim pričama sudaraju surova realnost i detinje razumevanje stvar
петак, 18. јун 2021.

Roman o grofu Rostovu, koga boljševici osude na „kućni“ pritvor u hotelu Metropol, postao je tokom