Nin
Debra Levi govori za NIN o romanu Vruće mleko koji se našao u najužem izboru za Bukerovu nagradu

Sva politika počinje u porodici

Najuži izbor za Bukera i nagradu Goldsmit. Knjiga koja je obeležila godinu po mišljenju Spektejtora, Gardijana, Njujork tajmsa, Fajnenšl tajmsa, gotovo svakog svetskog lista i sajta posvećenog izdavaštvu. Šta se krije između korica romana Vruće mleko Debre Levi? Iza priče u kojoj majka pati od misteriozne bolesti, a ćerka zaboravlja na svoj život, zarobljena njenom hipohondrijom.

Na prvi pogled, Hot Milk liči na putopis. Odlaze na Mediteran, usred avgusta, na pomalo čudnu, preskupu kliniku doktora Gomeza, ne bi li konačno utvrdile šta muči majku. Ima nekakav problem s nogama. Iz glave – pomisliće čitalac i baš zato će ova proza biti jedno od dela o našem dobu. No, kada glavna junakinja Sofija bude u prvom poglavlju očajnički razlupala laptop („Dakle, ono što kažem jeste: ako je on slomljen, i ja sam“), otkriće nam se cela igra. Mati čas hoda, čas ne, ali ćerka neprekidno stoji u mestu.

„U knjigu se može ući kao u esej o hipohondriji, nastao rigoroznim istraživanjem; priču o načinima na koje koristimo bolest da bi nam se pružila potrebna ljubav i pažnja“, kaže Debra Levi u razgovoru za NIN. Dodaje da je to storija o transformaciji. „Sofija ima dvadeset pet godina i izgubljena je u životu. Postaje odvažnija i hrabrija, i onda mitovi izlaze da odigraju svoju ulogu u današnjici i pomognu u preobražaju. Reč je i o istraživanju srodstva, familije. Aristotel nam je poručio da sva politika počinje u porodici.“ 

Mitovi? Britanska književnica opisuje plaže, morske krajolike, uljuljkujući čitaoca u lak izraz blizak putopisu. Ali, odmah, nenametljivo, uspeva da ga sa površine spusti do dna, do srži, do mita. Na skrin-sejveru polupanog kompjutera nalazi se slika noćnog neba, ispunjena zvezdama, s Mlečnim putem. Najstarija zvezda broji otprilike trinaest milijardi godina, saopštava nam glavna junakinja, pripovedajući u prvom licu, dok zvezde na ekranu njenog laptopa „imaju dve godine i proizvedene su u Kini“.

Iz londonskog kafea, u kome radi, čekajući doktorat iz antropologije (!), gde mleko penuša, sipa se u šoljice, u papirne čaše s napomenom: „Pazi, vruće!“ – motiv se seli u Španiju i zauzima centralno mesto. Kao i meduza koja je opeče, ali čija nas pojava, pri svakom Sofijinom ulasku u vodu, poziva da se setimo mitske Gorgone, barem njene odrubljene glave. 

Kako pasusi odmiču, priziva, pominje grčki svet. Pravi ceo krug: od fotografije aktuelnog premijera Aleksisa Ciprasa na fotografiji iz novina, male rasprave o grčkoj krizi, pa nazad, do starih filozofa. 

Majka neprekidno traži čašu vode. U izuzetno vešto postavljenoj igri motivima (imamo i psa na lancu koga želi da oslobodi), pomišljamo na najrazličitije stvari. Život deteta u majčinom stomaku... 

„Roman je osmišljen tako da može da se čita na više načina“, odgovara Debra Levi. „Kao psihološki triler čije su glavne junakinje majka i ćerka koje traže lek za misterioznu bolest na klinici u južnoj Španiji. Ali, može da bude i kritika: kako nam staromodna shvatanja ženstvenosti i muškosti ne daju da napredujemo u životu. Kako igramo ulogu muškarca i kako igramo ulogu žene... Da li nam takva predstava pomaže u modernom svetu?“ 

Napominje da su pisci istovremeno i čitaoci. „Neke od knjiga koje sam pročitala da bih napisala Vruće mleko uključuju Lakana, Frojda, Ničea, Elen Siksu, kao i krimiće, trilere. U svojim romanima želela sam da istražim dimenzije ljudskog iskustva koje se ponekad ignorišu u realističkim delima: načine na koje smo zbunjeni, usamljeni, eksperimentalni, krhki, sujeverni, mudri, glupi, kako volimo, mrzimo. Kako smo beznadežno ranjivi i nepromišljeno hrabri. Možemo da budemo sve to u isto vreme. Dakle, izazov jeste bio da kreiram narativ koji može da drži svu ljudsku nepovezanost.“

Debra Levi rođena je u Južnoafričkoj Republici 1959. Njen otac, čiji su roditelji došli iz Litvanije i otvorili ribarnicu, bio je član Afričkog nacionalnog kongresa. Završio je u zatvoru kad joj je bilo pet godina. Četiri leta kasnije, preseli su se u Englesku. Odrasla je u kući punoj knjiga o istoriji. Tokom osamdesetih i devedesetih, napisala je dvadesetak drama i postala važan dramski pisac u Britaniji. Objavljivala je poeziju, sedam romana, nefikcijsko delo Stvari koji ne želim da znam (odgovor pun varnica na Orvelovo Zašto pišem).

U prozi je neprekidno razmeštala junake po celom svetu. Jedan naslov sadrži reči geografija i progutati. Ne želi da otkrije na čemu sada radi, ali saznajemo da zaplet počinje u Berlinu, neposredno posle pada Berlinskog zida. Zašto joj je važno da likove provuče kroz više zemalja?

„Oduvek sam bila zainteresovana za to kako su Henri Džejms i E. M. Forster podizali svoje junake iz Britanije i Amerike i smeštali ih negde drugde, u nameri da posmatraju kako se ponašaju kada izgube uobičajene navike koje podrazumeva prisnost. Moje knjige istražuju načine na koje definišemo svoje kulturne identitete ili načine na koje ih društvo definiše za nas. U romanu Swimming Home, s radnjom na francuskoj rivijeri, želela sam da nebo bude plavo, da sunce uvek sija, jer je glavni junak depresivan i iznutra se oseća sivo.“

Važna joj je reč eksperiment; umetnik mora da rizikuje. Kaže ranije za Vajt rivju da su ljudi skloni hipohondriji nalik piscima, da uvek menjaju priču i uvek čikaju narativ, „Ne može ovo da bude migrena! Ne može ovo da bude migrena, jer...“

Zanimljiva su njena gledišta o istraživanjima pred početak pisanja. Misli da su zanimljiva, fascinantna, ali da je važna stvar umeti stati s tim stvarima. Ukoliko na polovini rukopisa oseti potrebu da se vrati istraživanjima, onda zna da je u škripcu i najčešće ode da pliva. 

Bitan je i Bouvi. Sofija u romanu Hot Milk gleda na Jutjubu stari koncert Dejvida Bouvija čija je pojava očigledno bitna za Debru Levi. Opisuje ga: kosa crvena kao krvava narandža; blistava košulja – okidač za razmišljanja o putovanjima svemirom. Cipele s platformom podižu ga iznad Zemlje. „Bouvijevi obojeni kapci su srebrni svemirski brodovi.“

Ranije je otkrila kako radi. Nosi beležnice i zapisuje stvari. Pre nekoliko godina, upravo u Španiji, unela je fragment pod naslovom Opis sabljarke. Okrugle, bistre oči i ribar koga posmatra dok seče sablju, pokretima matadora. Beleška je čekala da bude upotrebljena i sada, na poslednjim stranicama najnovijeg dela, vidimo kako se konačno uklopila u priču.  

Više puta pomenula je kauboje. „Ovaj deo Almerije u južnoj Španiji evropska je polu-pustinja. Suncem spržen, prašnjav predeo u kome su snimani neki dobri i loši kaubojski filmovi. Sofija je antropolog i ono o čemu razmišlja jeste kultura muškosti u vesternima“, kaže za naš nedeljnik, skrećući pažnju na odlomak iz Vrućeg mleka. Predlaže da objavimo pasus:

„Pravi kauboji mora da su uvek imali ispucala usta jer su moje usne počele da pucaju od sunca. Da li su zurili u beskrajno nebo i patili zbog odsustva poljubaca i zagrljaja? I da li su njihove nesreće nestale u misterijama svemira kao što ponekad to čine kada gledam galaksije na svom razbijenom skrin-sejveru?”

Roman je podeljen na tridesetak kraćih poglavlja, odvojenih posebnim naslovima, između kojih nailazimo na fragmente bliske poeziji. Plus rečenicu, sličnu refrenu: „Moja ljubav prema majci je kao sekira. Seče vrlo duboko.“ Pita se: Mi smo majka i ćerka, ali da li smo porodica... Sofija putuje u Grčku da bi posetila oca koji se oženio mlađom ženom i dobio dete. Čak i takvu posetu književnica koristi da dotakne svetsku ekonomsku krizu. Ne usložnjavajući nikada izraz, puštajući čitaoca da lako ide duž španske obale, napominje da svi grčki mitovi govore o nesrećnim familijama.

Mića Vujičić (NIN, 16. februar 2017.)

четвртак, 18. март 2021.

Prošlost uglavnom nismo shvatili. Ne zato što nismo pametni, nego zato što nismo iskreni. Ranije sm
среда, 10. фебруар 2021.

Ti rano posedeli ljudi nose nevidljive emotivne rane što se nikada neće zaceliti. Rane koje su ment
понедељак, 25. јануар 2021.

Vladan Matijević, Darko Cvijetić, Svetislav Basara, Enes Halilović, Savo Stijepović, Bojan Sav
четвртак, 24. децембар 2020.

Sagovornica NIN-a objavila je roman o novinarki preplavljenoj nezasitoj potrebi za seksom, roman o