Nin
Francuska književnica Nataša Apana govori za NIN

Ne zaboravi odakle dolaziš

Na početku romana Do sutra, pripovedač opisuje dolazak zore. Glavna junakinja „sedi bosih nogu i crvenih očiju, čeka da dan najednom pukne, poput neke čvrste izborane ljuske od oraha“. Nataša Apana, francuska književnica, rođena 1973. na Mauricijusu, u porodici indijskog porekla, malim stilskim igrama premerava svet, nalik devojčici s prvih strana knjige, koja na velikoj verandi, školskim lenjirom, meri kako napreduje sunce.

Kada nešto opisuje i poredi često ispisuje reč zver. Mozak je, na primer, zver s hiljadu svetiljki, skrivenih mesta i hodnika. Svežanj listova na kuhinjskom stolu liči na opasnu, usnulu zver. Kuća diše kao duboko uspavana krupna životinja. Slučajnost? „Mislim da takav utisak ponekad odaje život kada je prepun nepoznanica, kada sve može da se desi i kada može da nas pregazi. Bezazlene stvari, svakodnevne pojedinosti mogu da krenu naopako“, odgovara Nataša Apana u razgovoru za NIN.

Prevedeno delo autorke šest zapaženih naslova, koja će biti gošća Francuskog instituta u Srbiji i festivala Molijerovi dani, od 15. do 19. maja, izdavačka kuća Klio najavila je kao priču o Adamu, provincijalcu, i Mauritanki Aniti. Nakon što se upoznaju, zaljube i venčaju, s ćerkom Lorom sele se na jugozapad, na obalu Atlantskog okeana.

Razdaljine između života u Parizu i dugih dana u unutrašnjosti brzo postaju velike; više ne mogu da se mere malim lenjirom. Odnos centra i periferije, metropole i varošice, nameće se kao važna tema. Adam se pretvara u starog Adama čim se za praznike vrati kući i počne da živi životom drvoseče, umetničkog stolara, slikara, surfera, maratonca; duboko diše, smeje se, miriše na so. (Svake godine pripremao se za osećanja kakva su gajili svi njegovi prijatelji: vreme koje se oduži kod kuće, gađenje prema provinciji, prezir prema selu.) Zašto je provalija između ta dva sveta važna u književnom delu Nataše Apana?

„Zato što je geografija moje zemlje u neprestanom pokretu“, odgovara spisateljica. „Fascinirana sam zonama predgrađa oko velikih i srednjih gradova gde je sve ravno, pod betonom. Hipermarketi i veliki lanci restorana smešteni su pokraj puteva, tu gde su nekada bili visoki drvoredi. Ove zone su vikendima prepune ljudi, dok centar grada izumire. U njima ne postoji pravi život zajednice, nema razmena, nema lepih mesta kojima bismo se divili, u tim zonama smo kao ovce. Ove arhitektonske, sociološke, estetske, trgovinske razlike vidljive su bile i u prvom krugu predsedničkih izbora. Tu je kandidatkinja sa sela i kandidat iz grada.“

Opisujući junakinju podvlači kako je rođena na dalekom ostrvu: zato je osetljiva na snažne identitete u novom kraju. „U svakom slučaju, ona obraća više pažnje, skoro je u defanzivi“, kratko komentariše Nataša Apana.

Likovi traže svet u kome se neće osećati poniženo, jer su iz unutrašnjosti. Poput refrena, ponavlja se rečenica: „Meni ovde nije mesto!“ Javlja se potreba da se naprosto ukorene u zemlju. Rastrgnutost između dve tačke zbog kojih promišljaju o životima, braku, različitim mogućnostima i neispunjenim željama, čine da misle i na svoje gradske stanove, „na zvuk kada se spuštaju roletne na radnjama, na police u samoposlugama, na blistave reklame, na glumicu sa kojom se susreću u metrou, na mogućnost da se bude sam usred bučne gomile“.

Da li književnica više voli gužvu ili zabačene krajeve? Kaže da je živela na mnogim mestima: „Smatram da svuda postoji lepota, samo je potrebno da se potrudite da zaista gledate. Dobro, osim možda u tim zonama predgrađa.“

U provinciji se lako ostavlja talenat. Nataša Apana ništa ne odogovara... Neko genijalno svira ili piše, ali ga baš briga. Ima čak bizarne čari u tome kako se dar olako odbaci, zaboravi. Anita oseća da je zapravo pisac. Pronaći svoje mesto... Moglo bi se reći da je to jedna od najvažnijih tema? „Da, apsolutno, ali vreme prolazi, menjamo se i ne možemo više da se zadovoljimo istim mestom kao pre dvadeset godina.“

Monotonija svakodnevice udaljava Adama i Anitu. Tada u njihov dom ulazi Adel, mauritanska imigrantkinja, zagonetna gospođa obrijane glave, s magičnom iskrom potrebnom da se ponovo zbliže. Praznina u njima poredi se s malim, praznim džepom koji pišti nalik šupljini u stenama čim ustanu. Preispituju se: koliko je njihov život (život razvoženja, dadilja, jaslica) manje hrabar od drugih. Plaše se da se međusobno zatvaraju.

Junakinja se bori za potencijalnu karijeru spisateljice. Kako naša sagvornica dolazi do priče, ima li utvrđenu dnevnu rutinu? „Moja rutina povezana je s mojom porodicom – vodim ćerku u školu, a zatim radim.“ Na Mauricijusu, koji nije posetila dvadeset godina, zbog čega joj je, kako kaže, teško da o njemu govori, radila je kao novinarka u redakcijama časopisa Le Mauricien i Weekend Scope. U Francusku se preselila 1998. Kakve je novinske teme obrađivala? „Najčešće to bile velike reportaže, za časopise Geo ili Air France, ali i teme iz kulture za radio.“

Posle prelaska u unutrašnjost, čekajući da se pred njom otvori literarna karijera, Anita u knjizi Do sutra radi u lokalnoj štampi. Krstari po selima, ispisuje članke izgubljene usred novina. „Na isti miran i ozbiljan način ona prihvata sve što joj padne u deo: klupsko finale u kuglanju, sastanak boraca veterana, godišnja proslava u obdaništu, mini-koncert nekog dvojnika Džonija Holideja u staračkom domu...“ Na kraju, pitaju je šta se s njom događa, piše li još tekstove o baskijskom boćanju. Važan je posao dopisnika? „Zato što je to prvi posao koji sam dobila ovde u Francuskoj“, odgovara Nataša Apana. „Tada sam naučila neverovatne stvari. Tu sam zaronila u `stvarni život`.“

Anita je usamljena, u redakciji, u kući... Stiče se utisak da često piše o ljudima koji su sami? „Rekla bih da su moji likovi veliki usamljenici, ali da nisu sami.“ Dok razgovaramo, stiže vest da je za najnoviji roman Obratnica nasilja dobila nagradu koju dodeljuje žiri sastavljen od TV gledalaca svih državnih kanala u Francuskoj. Takođe, i priznanje Žan Amila-Meker, na Sajmu knjige popularnog izraza i društvene kritike u Arasu.

Galimar opisuje Obratnicu nasilja kao delo koje zaranja u pakao u kojem živi omladina prepuštena sama sebi na francuskom ostrvu Majot u Indijskom okeanu. U toj prelepoj, divljoj zemlji na ivici haosa, pet sudbina se ukršta i otkriva nasilje koje ispunjava svakodnevicu.

Slikovit je odlomak sa sajta izdavača o prozi Tropique de la violence: „Nemoj da zaspiš, nemoj da se odmaraš, ne zatvaraj oči, još nije gotovo. Oni te traže. Čuješ tu buku, pomislio bi da neko kotrlja prazne buriće, pomislio bi da je januarska grmljavina, ali varaš se ako misliš da je to. Čuj moju zemlju koja grmi, čuj ljutnju koja nam se puzeći približava i repuje. Razumeš li tu muziku, osećaš li kako se žar primiče tvom posečenom licu? Dolaze po tebe.“

Pominjemo aktuelnu migrantsku krizu i Nataša Apana odmah ističe da ne upotrebljava taj naziv. „Ne koristim reč migrant. Ništa mi ne znači. U pitanju su ljudska bića, izmešteni, muškarci, žene i deca u potrazi za boljim životom. Kad bismo ih pre svega nazvali drugačije, mislim da bismo promenili i naš pogled na njih kao strance, opasne, nepoželjne. A prošlost nas uči da je ovakvih seoba stanovništva bilo i ranije. Ko može da tvrdi da za pedeset godina neće doći red na nas da idemo dalje? Naš udoban i privilegovani položaj sprečava nas da tako nešto zamislimo, ali ja ne zaboravljam odakle dolazim, ne zaboravljam da su ti ljudi moja ljudska braća.“

Mića Vujičić (NIN, 11. maj 2017.)

четвртак, 31. март 2022.

Svi koji su preživeli opsadu istočnog Mostara, na neki način su već iskusili svoju smrt. I upravo
четвртак, 17. март 2022.

Poznati pisac govori o svom romanu koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, seća se borav
четвртак, 10. март 2022.

Pisac čija se knjiga našla u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, govori o svojoj poemi puta, pulsu j
четвртак, 10. фебруар 2022.

Pisac iz ovogodišnjeg najužeg izbora za NIN-ovu nagradu govori o romanu u kome opisuje ulazak dečak