Nin
Filip Klodel, francuski književnik i sineasta govori za NIN o svojoj poetici, filmovima i žiriranju u Akademiji Gonkur

Na zakazani razgovor dolazi prolazeći kroz metal-detektor vrata i odmah nam na um pada pripovedač njegovog romana Sive duše, kome poznanik poklanja karabin, umotan u novine, na čijem su kundaku od divlje trešnje urezane reči: „Ništa nećeš osetiti“.
 
Filip Klodel, autor tridesetak knjiga (romana, novela, pripovedaka, pesama, drama), scenarista i reditelj četiri igrana filma (dobitnik dva Cezara, Bafte, više nominacija za Zlatni globus), rođen 1962. u industrijskom gradiću u regionu Lorena, gde i sada živi, sutradan sedi na svojoj promociji u Francuskom institutu, na Molijerovim danima, dok se na zidu, nad Klodelovom glavom, projektuju inserti iz njegovih filmova.
 
U scenama lovimo krhotine autobiografskog koje su zamaskirane ušle u prozu i na veliko platno. Doktorirao je književnost, bančio u mladosti. Postao član žirija za dodelu Gonkurove nagrade; ulazio u zatvore da zatvorenicima govori o literaturi. Postao je profesor univerziteta, nekada pevao u pank bendu. U bolnicama čitao bolesnoj deci. Puno je prevođen, putuje, svira gitaru, planinari. Obožava triatlon i fotografiju. Ponekad ode na pecanje. 

Pre četiri godine, u kratkom upitniku Fajnenšal tajmsa, pitali su ga kada je znao da će biti književnik. „Ne znam tačno. I dalje ne mislim o sebi kao o piscu. Biti pisac, to me plaši.“ Idealni čitalac? „Neko ko bi želeo da nastavi priču koju sam ponudio.“

Vaša biografija na sajtu Akademije Gonkur razlikuje se od beleški o životima drugih članova. Piše da ste dotakli dno života?

Pokušavam da budem pošten. Ono što me je interesovalo kada sam pisao biografiju jeste da pokažem čitaocima, posebno mladima, da čovek, koji se u jednom trenu nađe u Akdemiji, nije obavezno neko ko ima pravolinijski, ozbiljan životopis. Pravio sam greške, mnogo pio kada sam imao dvadeset godina, uništavao život. Bitno je da se ne stvaraju spomenici, već da se pokaže da smo svi slični. Pisac živi život kao svi drugi, s tim što stvari pretvara u prozu. Dok smo bili u školi, mislili smo da su književnici nekakvi vannzemaljci. Nisu. Idu u prodavnicu i kose travnjak.

Pjer Asulin, takođe član Akademije, rekao nam je prošle godine kako ga je ulazak u Gonkurov žiri oslobodio barem jedne teskobe: teskobe da dobije Gonkurovu nagradu…

Moglo bi da se odgovori na potpuno drugačiji način. Vidite, oduvek sam pisao, nisam mogao ništa drugo da radim, imao sam potrebu da nešto izbacim iz sebe. Dešavalo se da knjige dobiju nagrade... Bio sam zadovoljan, ali nisam pisao zbog priznanja. Poziv da postanem član Akademije Gonkur nisam prihvatio da bih imao nekakvu moć, već zato što sam hteo da učinim uslugu. Veliki sam čitač, imao sam jako puno sreće sa svojom prozom i smatrao sam da je sada vreme da uzvratim što je meni dato. Da deo svog vremena posvetim drugima.

Kako porediti romane? Da li je to najteže pitanje za člana žirija?

Pokušavam da gotovo „neracionalno“ pristupim knjigama. Nemoguće je porediti! Zanima me kako dela ulaze u mene i šta u meni bude. Ima onih koje čitate sa zadovoljstvom, a zaboravite posle dva dana. Druga se čitaju teško, neprijatno je, ali idete napred. Zatvorite knjigu, ne znate šta mislite o njoj, ali sledećih nedelja, meseci, godina, još uvek radi u vama. Eto, to tražim: način na koji delo ispuni, koliko dugo ostane.

Na ogledalu, u stanu junaka filma Sva sunca, zalepljena je fotografija Franca Kafke. Omiljeni pisac?

Ima ih mnogo. Kada govorimo o Kafki, on se pre svrstava u kategoriju autora o kojima sam maločas govorio, čije je knjige „neprijatno“ čitati, ali koje dugo ostaju. Još je gori Dostojevski! Nisam nikada uživao u Dostojevskom. Čitate, naporno je, ali je u vama dugo, dugo. Ja volim književnost s puno mašte. I da se ispriča priča. Sve to potiče iz detinjstva; od basni, legendi, mitova. Zato sam osamdesetih i devedesetih puno čitao Ismaila Kadarea. Koliko sam voleo tog autora! Pravi smisao za naraciju, uz korišćenje tradicije i legendi iz Albanije; naslednik je i grčkih priča, Homera, mitologije. Volim kada romani koriste stratetegije istorijske ili policijske istrage, ali tako da me istraga odvede daleko izvan istrage.

U filmu Odavno te volim  junakinja rasparavlja o Zločinu i kazni. Viče: „Šta je Dostojevski znao o ubistvu?!“

Scene u kojima ismevate sami sebe... Ta mlada žena je profesorica književnosti na univerzitetu, baš kao i ja. Kada čovek analizira knjige, poput ključeva da se razume život, pomisli da su priče napisali ljudi koji nisu iskusili stvari o kojima govore. Dostojevski nije izvršio ubistvo, stavio je u scenu Raskoljnikova, napravio mentalnu projekciju događaja. Naravno, čovek bi mogao da kaže da je to nešto bezveze, ali književnost nam omogućava da idemo u srce neke stvari. Literatura je netačna, neko će reći, ali nekada mnogo stvarnija od stvarnosti.

Roman Sive duše, za koji ste dobili veliku nagradu Renodo, govori o smrti. „Surova smrt odnosi lepe stvari, ali ih i čuva vidljivim.“

Zlo je važnija tema u mom opusu. Zašto je čoveku toliko teško da se odupre zlu... Zašto je čovek, inače sposoban da stvori divne stvari, ujedno i biće kadro da svu energiju usmeri u pravcu izmišljanja mehanizama kojima će uništiti bližnjeg. U najnovijoj knjizi pod naslovom Neljudski, kroz razne priče slikam kako smo se pretvorili u monstrume, a da nismo ni svesni. 

Zastajemo kada opisujete pogled čovek sišlog s uma, njegove oči poput „dve čelične kuglice u belom mesu ostriga“. Ili gramofon – uređaj koji kašljuca. Od prve stranice, pominjete rezove, metaforično otvaranje utrobe, lako kao da otkopčavate košulju. 

Ranije sam otkrio da često imam nekakav naučnjački pristup, želju za eksperimentom. Dok sam bio dete, obožavao sam da to radim: uzmem inskekte, miševe, ribe, pa ih rasečem, otvorim, da vidim šta ima unutra i kako funkcioniše. Čini mi se da slično radim i dok pišem roman ili pravim film. Simbolično, uzimam slučaj, nož i otvaram telo, mozak, da bih otkrio kako sve radi.

Pripovedač Sivih duša napominje da mora da isprlja ruke ukoliko želi priču. Savet mladom piscu?

Najbolji savet jeste da ne sluša tuđe savete! Ako ima želju da piše, treba da piše i ne pokaže odmah ono što je napisao. Teško je pronaći pravu osobu kojoj ćete otkriti rukopis. Nekad je prvi čitalac suviše fin, ne usudi se da kaže da ništa ne valja, drugi – bezobrazan. Postoji razlika između pisanja i objavljivanja. Puno pišem i puno stvari nikada nisam objavio. Nije potrebno sve štampati.

Pauzirao sam i dugo gledao scenu u filmu Detinjstvo: spretni, snalažljivi, napušteni dečak sedi na klupi, dok se u pozadili vidi olupina broda. Ko su vaši omiljeni reditelji?

Da, dečak sedi i iz papira vadi komadiće šunke. Široka priča! Kada postavite ovakvo pitanje, ljudi obično navode knjige i filmove koji su im bili upečatljivi, koji su im se dopali. Zanimljivo je da jako loši filmovi, ili knjige, takođe utiču na nas. Pomislite: ja apsolutno ne želim da uradim ovako nešto! No, volim Lubiča, celu italijansku komediju, Felinija, Skolu... Ljudi mnogo pričaju o Godaru, ali nije reč o rediteljima važnim za mene. Godar je napravio nekoliko velikih ostvarenja, ali za Godara je bitno kako govori o filmu. Više volim diskretnije reditelje koji nisu pokušali da naprave revoluciju. Na primer, Kloda Sotea. Interes za likove, priča o ljudima, skromna kamera. Obožavao je glumce i pokušavao da izvuče sve što mogu da pruže. Intimni film; psihološki odnos među prijateljima, između muškarca i žene.

Razgovaramo i upravo saznajemo da je Eduar Filip novi premijer Fransuke. Voditelj vesti napominje da Filip u slobodno vreme piše krimiće. Znate za njih? (Malo kasnije: Bernar Pivo, predsednik Akademije Gonkur, na Tviteru objavljuje: „Sklon sam da poklonim poverenje predsedniku koji je filozof i premijeru koji je romanopisac. Okrenimo stranicu.“)

Znam za Filipove knjige, obavio je dva naslova. Reč je o delima koje piše s još jednim autorom, u četiri ruke. Nije reč o romanima koji su imali ogroman uspeh, ali se za njih svakako zna od ranije. Mislim da je dobro da imamo predsednika koji čita, voli književnost, citira Molijera. Sad imamo i premijera koji objavljuje. Njegovi prethodnici Sarkozi i Oland nisu se naročito interesovali za literaturu.

Mića Vujičić (NIN, 25. maj 2017.)

четвртак, 26. јануар 2023.

Pisanje je za mene život i kada sam se upustila u tu avanturu napravila sam dogovor sa sobom da me
четвртак, 19. јануар 2023.

Kakva je uloga književnih nagrada u doba Amazona? Pre pedeset godina, pošto je nagrađen za ro
четвртак, 5. јануар 2023.

Umesto da Džima Morisona kuje u zvezde, Grejl Markus ga predstavlja kao čoveka koji je bio žrtva v
четвртак, 8. децембар 2022.

Nakon što smo čuli da rado čita knjige Aleksandra Tišme, potražili smo englesku spisateljicu čiji