Nin
Ibrahim Hadžić o svojoj knjizi snova

Provući san kroz iglene uši

Šta sanjaju pesnici, mogu li se knjige njihovih snova čitati kao ogledalo dnevnog života i kako noću izaći na kraj s članovima književnih udruženja koji prave rupe u zidovima

Lako je kad postoji sanovnik. Na internetu ih danas ima puno: posetioci dočaravaju svetove kroz koje prolaze tokom snevanja, a domaćini sajtova pokušavaju da rastumače šta slike znače. U istom pasusu mešaju se najrazličitiji prizori. Korisnik, sakriven iza pseudonima, opisuje svoju zgradu iznenada premeštenu na drugi kraj grada (nestabilna situacija po pitanju finansija), ili ronioce dok iz reke izvlače leš nepoznate devojke (susret s osobom koju dugo niste videli).

No, šta ako iza zabeleženog sna stoji ime poznatog književnika Ibrahima Hadžića, koji sanja Danila Kiša, Gojka Božovića, Pavla Ugrinova, Predraga Čudića... Zamišljamo autora sanovnika kako se zbunjeno češka po glavi. Kada imate posla s ljudima čiji je posao da se igraju fikcijom, još je tanja granica između stvarnosti i mašte. Stvari se usložnjavaju. Tumač bi mogao da se zapita da li je ranije razmatrao noćne prizore iz udruženja književnika i raspravu na temu s koliko se godina umetničkog staža ide u penziju. 

Pisac jedanaest knjiga poezije, prozne knjige i sedam dela o gljivama, nekada čuveni urednik školskog programa, štampao je zbirku svojih snova Prodavac magle u rodnim Rožajama, u tiražu od 200 primeraka. Knjižica, sa zapisima od 9. aprila 1970. do 14. oktobra 2013. godine, liči na staro uputstvo za pokretanje novog TV prijemnika, no, tražena je, ide iz ruke u ruku, izdavači se interesuju za novo, prošireno izdanje. 

Bora Ćosić piše da u njoj vidimo na koji način „naši sni sintetizuju zbilju, uzimajući od nje ono najbitnije, što je već dokazao Frojdov nauk“. Ne može sve u javi biti „pregledno i jasno, danomice iz te goleme tvari rasipa se na sve strane, san tada dolazi kao njen antologičar, makar, kao i u antologijama, uvek postoji nešto veštačko i zbijeno. Zbijeni su tako i u Hadžićevim snovima mnogi različiti ljudi, poznati i nepoznati, čudovišno okupljeni na malom prostoru republike snoviđenja.“

Ibrahim Hadžić kaže za NIN da snove zapisuje od gimnazijskih dana. „Bilo mi je žao da propada ono što sam u toku noći iskopao, moje noćno `crno zlato`. Shvatio sam da to može biti druga strana mog lika, a nikako proricanje budućnosti. Između snevača i sna vodi se neprestana borba, ko će koga nadmudriti, jer san neprestano nastoji da nam podmetne laž–fikciju kao stvarnost. U snu plačemo, doživljavamo kompletan seksualni odnos, imamo užasne strahove, pa i zdravstvene probleme, čak bolove.“ 

Prepričava nam kako ga je u detinjstvu san prevario. „Stajao sam sa dva ili tri druga na pragu nekakve štale. Mokrili smo s praga i takmičili se ko može dalje da dobaci. Naravno, pogađate, najviše sam ja dobacio, ali brzo se radost pretvorila u nelagodu, probudio sam se u jezercetu mokraće, pokvasivši i mlađeg brata s kojim sam spavao u istom dušeku.“

Sanovnici pokušavaju da odgonetnu šta nam se vrzmalo po glavi tokom noći i da na osnovu toga predvide budućnost. Međutim, zabeleženi svetovi iz Prodavca magle vezani su za prošlost. Znamo šta se posle njih dogodilo. Onako kako tumači tapkaju po onome što bi tek moglo da se desi, oslanjajući se na rasuti snevačev svet, tako i čitalac Ibrahima Hadžića nesigurno korača po onome što se već odigralo na javi, povlačeći tanke, nesigurne veze između „podmetnute laži“ i realnosti kroz koju smo zajedno prošli. Na takvu igru kao da nas pozivaju i kratke, jezgrovite fusnote. Liče na naglo buđenje! Ponekad upućuju na čudne metamorfoze koje su ljudi iz snova doživeli početkom devedesetih godina prošlog veka, posle čega se s njima jedva pozdravljao na ulici.

„Imam nekoliko sanovnika i s vremena na vreme zavirim u njih da vidim kako oni tumače neku moju noćnu avanturu“, kaže Hadžić za naš magazin. Napominje da su maštoviti i učeni; naročito su literarni pojedini jevrejski i islamski tumači snova. „Zapadnjački su sofisticirani. Fusnotama sam hteo da pokažem da sa ponekim sanjanim ličnostima nisam ni u kakvoj vezi. Prosto ne znam otkuda oni kod mene. U mom kraju koriste sintagmu: dođe mi u san.“

Interesantni su i do sada neviđeni noćni svetovi, naročito različite komisije udruženja književnika koje u njih stupaju. Prvog dana juna 1976. godine, na primer, sneva da su došli u njegov iznajmljeni stan u Narodnog fronta i dugim motkama sastrugali sav malter sa zidova i tavanica. „Na zidovima se pojaviše mnogobrojne rupe, naročito na plafonu. Kada završiše posao, upitaše me: Da li više voliš garsonjeru od šatora (koji je neko od članova komisije nosio ispod miške), ili ovaj stan? “ Više voli ovo mesto s rupama! „Članovi komisije očekivali su suprotan odgovor, ali pošto im nije uspela varka, rukovaše se sa mnom i predadoše mi svežanj ključeva.“

Ivo Andrić dolazi u snove dva puta za redom, u roku od pet dana, marta 1992. Najpre šeta s Andrićem od dedine kuće prema Ciganskoj mahali. Nailazi lepa devojka, cura iz Dubrovnika. Smejulji se i ne reaguje što ju je predstavio slavnom piscu kao Dubrovčanku, a ne Rožajku. Pita ga: „Šta Vam se čini, kakva je ova mala?“ Andrić se naginje, ubacuje mu uvo u rečenicu, jer pored žubori Lovnička reka: Obradi je. „Smejem se izrazu obradi je.“

Pojavljuje se i pomenuti Bora Ćosić. Stvari u luksuzno nameštenoj sobi okrenute su prema zidu i supruga upreda Boru, pokušava da ga udene u iglu. Zbunjen prizorom, pita je šta radi, a ona odgovara da proverava biblijsku izreku. Da li s kamila može provući kroz iglene uši? 

Gojko Božović poziva ga da dođe u redakciju Stubova kulture, ili samoinicijativno odlazi da sazna za sudbinu knjige pesama u prozi koju im je ponudio za objavljivanje. Dolazi neobičan, čest preokret: iznenada se menja prostor u kojem se likovi nalaze i odjednom su u dvorištu pilane. Gojko se naslanja na daske i kaže: „Knjiga ti je bihevioristička skroz.“ Rukopis mu se sviđa, štampaće ga, ali više nisu na placu pilane, već idu hodnikom ogromne zgrade.

Ibrahim Hadžić napominje da je malo čitao slične knjige poznatih umetnika. Ipak, seća se jednog sna Maksima Gorkog koji je pričao Tolstoju: „Sanjam čizme koje idu same preko snežne poljane.“ „Lepo ali neverovatno“, kazao je Tolstoj. 

Situaciju s dva pisca ispričao je kako bi i sebi postavio pitanje: da li je san – san ili je nadomeštena stvarnost, fikcija. Jesu li zapisi autentični? „Neću da se zaklinjem i da tvrdim da su moji snovi autentični, ali ja sam na jednom mestu napisao da mi je najveći problem kod beleženja snova u kojem vremenu ih zapisati. San, odnosno atmosferu, dobro pamtim i preživljavam na javi, ali znam da mi nebrojeni detalji izmiču iz sećanja i redosleda. Njih naknadno pokušavam da udenem u radnju, da ih ukrotim, da ih dovedem u vezu s ličnostima i događajima.“

Trudi se da zapisani redovi budu što bliži aktu sanjanja. „Nažalost, teško je sve rečima dočarati. Boje su neverovatne. Predeli su neverovatni. Vreme je neverovatno. Mešaju se radnje i ličnosti.“ Insistira na datumima, jer su oni svedočanstvo, kako podvlači, ogledalo dnevnog „života“, zbivanja u njemu, i oko njega.

Mića Vujičić (NIN, 6. jul 2017.)


Jedan san Ibrahima Hadžića (16. februar 1997.)

U nekom sam čudnom avionu bez sedišta, ispregrađivanom šperpločama. Po avionu se muva neki svet. Tu su i stujardese. U jednom trenutku krećem prema WC-u da mokrim. Podižem jedan poklopac, no kroz njega vidim zemlju. Brzo ga vraćam da ne ispadnem kroz rupu. Otvaram susedna vrata i tamo zapažam cev nalik na auspuh. Shvatam da je to pisaor i počinjem da mokrim. Međutim, iz cevi počeše da iskaču varnice i da padaju na drveni pod aviona. Na mestima gde varnice padnu pojavljuje se mala, čudna, masna vatra koja se tiho širi, ali koja ne može da se ugasi gaženjem nogama i pokrivanjem nekim limom koji sam tu našao. Primetih da avion poče lagano da klizi prema zemlji, a ja ne znam šta da radim: da li da prijavim požar, ili će pilot već nekako uspeti da prizemlji avion. Utrčavam u kuhinju i zatičem kuvarice kako prave pljeskavice zajedno sa testom. Dohvatam ceo poslužavnik sa pljeskavicama i počinjem da ih lepim po vatricama na podu. Sa olakšanjem shvatih da su nepečene pljeskavice idealno sredstvo za gašenje požara u zapaljenom avionu.

(Ibrahim Hadžić: Prodavac magle, Gradinar, Rožaje) 

среда, 20. јул 2022.

Tajanstveni zamak osvetljen plamenom sveće, zabranjena zamračena soba, okovi, reze, šarke, mrtvačk
понедељак, 18. јул 2022.

Besmislenost savremenog sveta rada, eskapizam, turobni gradski pejzaži, pasivnost pojedinca u odno
четвртак, 23. јун 2022.

Gost „Beogradskog festivala evropske književnosti“ govori za NIN o svojoj knjizi Ljubav u vazduhu
четвртак, 16. јун 2022.

Likovi su neprekidno sputani prividnošću života. Telo je isto što i duh, oba su gurnuta u ćošak. C