Nin
Karl Markus Gaus, pisac


Samo su na grobljima ljudi jednaki


Austrijski književnik, koji je otvorio ovogodišnji Sajam knjiga, govori za NIN o svojim putopisima, raspadu Jugoslavije, roditeljima rođenim u Vojvodini i otkriva zašto često posećuje groblja


Karl Markus Gaus majstor je eseja, dnevnika i putopisa. Lutajući po glavnim i sporednim ulicama Evrope, zaustavlja se, posmatra, opisuje. Prizore povezuje s pročitanim delima, istorijskim ličnostima i ljudima koje sreće u prolazu. Beleške s puta uključuju kratke i uzbudljive životopise umetnika, matematičara, revolucionara, lutalica, besposličara.


Dok korača, spušta se u prošlost sokaka i bulevara, zemlje i grada, sloj po sloj, lako kao što otvara vrata hotela, restorana, male knjižare, kafane, pekare, kupea. Trgovi mu liče na školjke i trouglove; u starim bibliotekama oseća posebnu vrstu jeze. Savetuje: ko želi da vidi kišu, treba da pođe u Brno. Zastaje pred spomenicima, spomen-pločama, katedralama i zamkovima. Njegovi junaci su Vuk Karadžić i Ivan Cankar.


Razmišlja o granicama, domovini, identitetu, jugonostalgiji, susedima, nacionalizmu, disidentima. „Koliko god da je čovek u diktaturi neke komunističke partije i nehotice mogao da postane disident, toliko je teško u diktaturi jednog ekonomskog principa razviti opoziciju koja bi imala smisla.“


Karl Markus Gaus otvoriće u nedelju, 22. oktobra, 62. Međunarodni beogradski sajam knjiga. Ovogodišnji počasni gosti manifestacije, koja će trajati do 29. oktobra, pod sloganom „Ključ je u knjigama!“, biće Nemačka, Švajcarska, Lihtenštajn i Austrija, uz učešće četiri stotine i pedeset domaćih i stranih izlagača.


Pisac, kritičar i urednik časopisa Literatur und Kritik, rođen je 1954. godine u Salcburgu, gde i danas živi s porodicom. Objavio je oko dvadeset pet knjiga, prevedenih na sedamnaest jezika. Studirao je istoriju i germanistiku. Prva dela napisao je proučavajući živote zaboravljenih austrijskih autora i knjiženika iz Srednje i Jugoistočne Evrope. Gausov otac rođen je u Bačkoj Palanci, a majka u Futogu. Kaže da su često pričali o malom svetu iz koga potiču, s najlepšim osećanjima.


Delo Evropski alfabet našeg sagovornika objavila je izdavačka kuća Zepter Book World, a zaprešićka Fraktura štampala je tri naslova: U šumi prestonica, Evropljani u izumiranju i Oči Zagreba

 

U svojim knjigama često opisujete izraze lica, grimase. Čitaocu bi moglo da se učini kako tragovi i nabori na nečijem licu izgledaju poput staza i puteva po kojima hodate. Dve mape?


Oh, stvarno nisam primetio, ali kad sad duže razmišljam o tome, čini mi se da gađamo pravo u centar mog pisanja. Pokušavam da kombinujem koncentrat opažanja i opis spoljnog sveta, sa osećanjem za istoriju (oblasti, ljudi, stavova). Lice je prisustvo, lice je prošlost osobe; na putu možete da prođete kroz sadašnjost regije, ali i kroz njenu povest.


Proza je mesto na kome ukrštate puteve Evrope, različite žanrove, stvarnost i istoriju. Kako ste otkrili takav izraz?


Otkriće sveta, i otkrivanje sopstvenog sveta, poduhvat je traganja i šanse. Oduvek sam bio zainteresovan za razvoj kulture i društva, ali važne teme pronašao sam slučajno u knjigama i stvarnosti. Korišćenje različitih žanrova vezano je za moj razvitak mišljenja, osećanja, pisanja. Prve knjige pisao sam strogo esejistički, nikada nisam rekao Ja. Onda sam zapazio da je to Ja prisutno u tekstu kao osoba. Odlučio sam da ne krijem subjektivnost, nego da je reflektujem i formiram.


Kako pišete? Na putu? Koje literarne tehnike koristite da biste spojili epizode tako udaljene u vremenu? Postoji pasus iz dela U šumi prestonica u kome slika iz šesnaestog veka pomaže da shvatite situaciju iz dvadeset prvog.


Nikada ne pišem na putu. Putujući Evropom, jedino pravim beleške u sićušnim notesima. Proces pisanja počinje nekoliko nedelja ili meseci kasnije, kada sam kod kuće, za stolom. Tek tada pokušavam da organizujem sve što sam video, čuo, ranije prostudirao; da dostignem čudesne trenutke, one u kojima se problem, o kome sam dugo razmišljao, odjednom reši sećanjem na sliku, rečenicu i pogled.


Šta mislite o odnosu stvarnosti i fikcije? Slovenački pisac Drago Jančar primećuje da u knjigama prelazite stvarne i izmaštane granice Evrope. 


Ponekad koristim fikciju, ali nikada da bih pričao izmišljene priče s izmaštanim junacima. Koristim je u situacijama kada fikcija bolje govori istinu o realnosti nego što bi realizam to mogao da učini.


Sećam se rečenice u kojoj opisujete kako ste kao dete, na groblju, naučili da brzo računate u sebi. I danas to prvo učinite: izračunate koliko su živeli pokojnici i broj uporedite s životnom dobi u koju ste, u međuvremenu, i sami dospeli. Često posećujete groblja... Zašto? 


Rekao bih: zbog simpatije. Saosećanja za one one koji su otišli, postali zaboravljeni. Ali i zbog simpatije prema onome što sam nazvao Komunizam mrtvih. Nažalost, komunizam nije dobro funkcionisao u stvarnosti. No, na grobljima vidite jednakost ljudskih bića. Ono što ih je u društvu razdvajalo, u smrti ih povezuje. Nekakva mi je uteha da pogledam kako su sve razlike u životu poništene smrću. Ne želim da idem toliko daleko pa da kažem kako ideja čovečanstva može biti ostvarena samo u zajednici mrtvih. Groblja su muzeji života, gde možete saznati mnogo toga o nekadašnjim ljudima, prošlim idejama, nadama i očajavanjima. Takođe, na grobljima možete da pogledate u budućnost. U svoju budućnost, u budućnost šire...


Evropski alfabet govori i o našoj stvarnosti. Zaključujete: „Raspad Jugoslavije nije izveden spolja, nego je sazreo unutar jednog sistema koji je, što je paradoksalno, bio zamišljen upravo tako da taj raspad spreči po svaku cenu.“ Mnogo ste razmišljali o događajima iz naših devedesetih?


Da. Iz mnogo razloga! Prvo, Jugoslavija je jedan od najinteresantnijih društvenih i državnih projekata sveta. Drugo, raspad Jugoslavije, koji se mogao izbeći ili ne, pratila je tragedija koju niko nije mogao da posmatra bez interesa i teških osećanja. Treće, imam stare prijatelje u skoro svim zemljama nastalim posle raspada Jugoslavije. Mileta Stojića, Boru Ćosića... Draga Jančara u Sloveniji, Dževada Karahasana u Bosni, Slavka Mihalića u Hrvatskoj, Dragana Velikića u Srbiji. I mnoge druge. Četvrto: moji roditelji su takozvane podunavske Švabe. Rođeni su, odrastali su i venčali se u Vojvodini. Jugoslavija je uvek bila prisutna u pričama koje su nam pričali o svojoj mladosti. Govorili su sve jezike u regionu. I danas sam nesrećan što moja tri brata i ja nismo naučili srpski jezik od njih. Ali, postoji razlog za to. Roditelji su pričali na srpskom samo kada su se svađali i izgovarali ružne reči. Ono što deca nisu smela da razumeju. Naravno, osetili smo i spoznali da je atmosfera loša. Nismo voleli taj jezik jer nismo želeli da otac i majka budu u zavadi.


Evropski alfabet sačinili ste od ključnih reči. Kako vam izgleda današnja Evropa? Koje biste reči sada odabrali da pišete isto delo?


Ključne reči često nisu magične reči i čarolija, već loše reči ideologa. Ukoliko bih pisao novi Evropski alfabet, ove reči ne bi trebalo da budu preskočene: izbeglica, migrant, azil, balkanska ruta (znate za ovu reč, sveprisutnu u našim političkim debatama?), alternativlos (reč nemačkih političara: stvar bez alternative; program neoliberalizma da načini sebe bez alternative)...


Oči Zagreba otkrivaju da u stranim gradovima volite da pratite tragove svojih starih poseta. Uskoro stižete u Beograd. Imate li ličnu mapu Beograda? Kako izgleda?


Naravno! Kada sam prvi put došao u Beograd, bio sam fasciniran srdačnošću stanovnika; fluidom prave metropole sa onim nežnim ljudima koji znaju da se šale na svoj račun. Onda smo se vratili kući i pročitali u novinama da je dan kasnije demonstrante za prava homoseksualaca pretukla i razbila zaprepašćena i pobesnela grupa ljudi. Nismo mogli da poverujemo. U našem kosmopolitskom Beogradu?! Dakle, nadam se da ću pronaći svoje stare puteve na Dorćolu, Paliluli ili Savskom vencu. Takođe, moram proći ulicom Kralja Milana. To nije samo jedna od najlepših ulica u Beogradu, nego jedna od najinteresantnijih u Evropi, jer u njoj otkrivamo tako mnogo istorijskih i protivrečnih stvari.


Piscu su često sami. Na sajmovima je gužva?


Sajmovi knjiga su ponekad pomalo naporni i dosadni. Ali, bilo bi mnogo napornije i dosadnije da ih nema! Radoznao sam da prvi put vidim beogradski Sajam knjiga.


(NIN, 19. oktobar 2017.)


четвртак, 19. октобар 2023.

Volela bih da je nagrađen Valjarevićev Komo Logika hiperproduktivnosti uvukla se u sistem mišl
четвртак, 19. октобар 2023.

Pre nego što na predstojećem Sajmu knjiga predstavi svoj roman Drugi život Adolfa H., jedan od na
петак, 29. септембар 2023.

Odmah sam znala da će moja glavna junakinja biti prevodilac. Usmeno prevođenje potpuno je drugačij
среда, 20. септембар 2023.

Autor romana Zatvoreno zbog odmora, koji će svoju knjigu predstaviti 23. i 24. septembra u Beograd