Nin
Andre Asiman, pisac: I čedni i bestidni

Pisac po čijem je romanu reditelj Luka Gvadanjino snimio film Zovi me svojim imenom, nominovan za četiri Oskara, govori za NIN o nastanku ove priče i objašnjava kako pisati o seksu bez „oh“ i „ah“


Leto je 1983. na severu Italije i Elio, napredni sedamnaestogodišnjak, provodi dane u porodičnoj vili iz sedamnaestog veka. Jednoga dana u kuću stiže Oliver, šarmantni američki naučnik, koji radi na svom doktoratu, pomažući Eliovom ocu. Usred suncem okupanog pejzaža, Elio i Oliver otkrivaju raskošnu lepotu požude koja će im promeniti živote – piše u opisu ostvarenja Skrivena ljubav Luke Gvadanjina na zvaničnom sajtu FEST-a. 

Bez sumnje, film nominovan za četiri Oskara, obeležiće ovogodišnji beogradski festival, ali i skrenuti pažnju na roman Andrea Asimana Zovi me svojim imenom po čijem je predlošku snimljen. Prvi put objavljen pre jedanaest godina, sada na koricama ima fotografiju glumaca Armija Hamera i Timotija Šalamea, s napomenom da je reč o bestseleru Njujork tajmsa.

Ko je Andre Asiman, pisac ove priče? Doktor komparativne književnosti, stručnjak za Marsela Prusta, literaturu francuskog sedamnaestog veka, psihološki roman i odnos sećanja i memoara u dvadesetom stoleću. Profesor na Njujorškom univerzitetu, rođen je 1951. u Aleksandriji, u Egiptu, u porodici turskog i italijasnkog porekla, koja je govorila francuski, ali i italijanski, grčki, ladino i arapski jezik. Sredinom pedesetih godina prošlog veka napustili su Egipat tokom poslednje faze Suecke krize. Živeli su u Rimu i Parizu, od 1968. u Americi.

Njegovo svedočanstvo o odlasku iz zemlje, objavljeno 1995. pod naslovom Out of Egypt, nekadašnja kritičarka Njujork tajmsa Mičiko Kakutani ocenila je kao izvanredne memoare što ostavljaju čitaoca s opčinjavajućim portretom iščezlog sveta. Poredila ga je s Darelom, pominjući u tekstu i Markesa i Čehova. Objavio je još tri romana, dve knjige eseja i delo o Prustu. 

Smeštajući radnju u prelep krajolik, u staru građevinu iz koje junaci povremeno odlaze u šetnje, noćne izlaske i vožnje biciklom do susednog gradića, Andre Asiman je u romanu Zovu me svojim imenom (srpsko izdanje najavljuje izdavačka kuća Štrik) dočarao atmosferu mesta čiji stanovnici na prvi pogled ne rade ništa: leti „čekaju da se završi leto“, a zimi –  da ponovo dođe... Uz zvuk cvrčaka, kroz pasuse je provukao čitav niz naslova iz kućne biblioteke Eliovih roditelja i varijacije klasičnih kompozicija. U zatvorenom krugu, nalik notnom sistemu, precizno je profilisao složene karaktere i gotovo ih sve okružio nekakvom teškom samoćom.

Možete li da se setite trenutka u kome ste došli na ideju da napišete knjigu Zovi me svojim imenom?   

Priča počinje jednog aprilskog jutra 2005. na Menhetnu, kada sam shvatio da naćemo iznajmiti kuću u Italiji – što smo radili nekoliko leta. Bio sam razočaran zbog toga, i kada sam video Moneovu sliku kuće u Bordigeri, sve se samo još više pogoršalo, naglo sam osetio nalet nostalgije. Tako sam počeo da fantaziram o građevini. Jednostavno sam se izvukao iz kreveta i počeo da pišem, da opisujem. Kuća je gledala na more i do nje se moglo stići kroz drvored borova. Bilo je dobro! Odlučio sam da će tu biti i automobil koji pristiže. A ko bi mogao da izađe iz kola nego gost. Mislio sam se, bio sam neodlučan oko gosta – možda sam to bio ja, možda nečija potencijalna ljubav – nisam bio siguran. Ali, na petoj stranici, roman je poleteo. Za tri meseca završio sam knjigu i vratio se na rukopis započet ranije te godine.

Čitalac će se možda zapitati nije li cela storija nastala iz jedne reči. Kasnije? Pominjete je u nazivu uvodnog poglavlja i već u prvoj rečenici. Ukoliko je izgovori, pripovedač vraća sećanja.

Kasnije – jedna od neizrečenih tema knjige. Kasnije je verovatno bila Eliova sklonost da odloži svoju sudbinu, svoju ljubav, sve one stvari koje ga privlače. Šta god da je rizično biva potisnuto ka nepozantoj i dalekoj budućnosti. Oliverovo kasnije prosto je nalik kucanju na vratima, ismejavanje težnje da se nešto učini docnije. 

Postoji i druga važna reč. Popodne! Uverljivo opisujete duga letnja popodneva, usporavajući vreme. Produžavate ga, na neki način. U sceni kada junak žustro pokušava da vodi dnevnik, pomišljamo da želi da ga ščepa.

Popodne je vreme mira, spokojstva, ponekad blaženstva i tišine. Nakon što Oliver napusti Italiju, Elio se baca u njegov krevet da odspava. Ništa ne može snažnije da nagovesti njihove sate najvećeg zadovoljstva od onog osećaja kada popodne tromo pada na gradić, na postelju.

Dok razgovaramo, pisci debatuju na stranicama Njujork tajmsa kako pisati o seksu. Jeste li lako pronašli izraz za takve scene? Sećam se razgovora s književnikom koji šaljivo i pojednostavljeno prepričava esej Jana Kota: mi imamo potrebu za totalom, jer nam je tokom vođenja ljubavi pred očima isključivo krupni plan.

Ukoliko pišete o seksu, važno je da u isto vreme budete i čedni i bestidni. Treba imenovati delove tela, može se opisati sam čin, ne obavezno kroz nagoveštaj, ali da – svakako indirektno. Ne moramo čak ni da opišemo sve, ali u takvim situacijama i delići što upućuju na celinu mogu da izvedu trik. Košulja je prljava, Elio je ranjiv, nečije su grudi lepljive, kupatilo i scena s breskvom jesu jasni, a ipak nije sve glasno izrečeno. Biti čedan, ali da ne bude preterano... Ni lascivan! Izgovoriti: „Zovi me svojim imenom“ tokom tog akta, daleko je daleko bolje od „oh“ i „ah“ u trenu orgazma.

S kakvim ste utiscima gledali film? Uvek postoje nezadovoljni pisci, čitaoci koji ne vole ekranizacije. Složeni odnos filma i književnosti...

Bio sam zadivljen, zaslepljen, dopao mi se film. Bilo je trenutaka kada bih se iznenadio jer sam zaboravio sopstveni roman. Svakako sam bio zadovoljan što se sada izenada svega podsećam.

Da li ste odlazili na filmski set? Sarađivali ste s rediteljem Lukom Gvadanjinom? Mora biti čudno na snimanju. Zakoračite u svoju prozu, među junake.

Proveo sam tri dana na filmskom setu. Čak sam odigrao i ulogu! Moja je filozofija s Lukom bila da ga pustim da radi šta želi, bez mešanja. Ja sam već rekao šta sam imao, sada je bio red na njega. Mislim da je film delo genija i da zaslužuje aplauz.

Kakve filmove inače volite da gledate? Vaši likovi često idu u bioskop, ponekad se neki postupci porede sa prizorima s velikog platna.

Volim filmove u kojima se analiziraju čovekove pobude. Zato volim tradiciju francuskog psihološkog romana. Konkretno rad Erika Romera.

Šta biste preporučili gledaocu koji je pogledao film, a još uvek nije pročitao knjigu?

Rekao bih: ako ste dirnuti filmom, toliko da ste ga pogledali dvaput, što je, kako čujem, slučaj kod mnogih mladih ljudi, onda bi definitvno trebalo da pročitate i roman, jer zbog svoje dužine u odnosu na filmsku adaptaciju, on jeste još dirljiviji. Otkriva još više o tome ko smo, šta osećamo i šta želimo. Naposletku, možda je i neizbrisiv.

Mića Vujičić (NIN, 1. mart 2018.)
Film Luke Gvadanjina nominovan je za četiri Oskara. Za najbolji film, muziku, glavnu mušku ulogu i najbolji adaptirani scenario. Džejms Ajvori, koji je dramatizovao roman Andrea Asimana, bio je u konkurenciji za ovo najvažnije priznanje i kao reditelj filmova Soba s pogledom (1985), Hauardov kraj (1992) i Ostaci dana (1993), nastalih po delima klasika E. M. Forstera, i aktuelnog Nobelovca Kazua Išigura.

Magazin El dekor primećuje da reditelj Gvadanjino voli kuće i da im priliaz s istom onakvom ljubavlju kakvu pokazuje i prema likovima. Bira ih pažljivo, poput glumaca: „Smeštena u 1983, u Vilu Albergoni, nekadašnju tvrđavu pretvorenu u sedamnaestovekovnu kuću u lombardijskom gradu Moskacano, Zovi me svojim imenom priča je o prvoj ljubavi i dubokim vezama između članova francusko-italijansko-američko-jevrejske porodice Perlman. I kuća, i enterijeri u kojima se otkriva narativ, katalizator su i produžetak osećanja njenih stanovnika.“

Drugi listovi poručuju da se vila Perlmanovih prodaje i da može biti vaša, za 2.7 miliona dolara.

четвртак, 1. децембар 2022.

Postoji li u opusu slavnog muzičara ljubavna pesma u kojoj nema ubistva, da li se Kejvovo umetničk
петак, 14. октобар 2022.

Nagrađena književnica rekla je svojevremeno za NIN kako je odavno želela da napiše priču o ženi ko
четвртак, 15. септембар 2022.

Autor romana Zovi me svojim imenom govori za NIN o autobiografskoj prozi Odlazak iz Egipta u kojoj
четвртак, 28. јул 2022.

Ukoliko postoji nešto što mnogo želiš da kažeš, nema šanse da čitalac ne vidi. Ako i tebi treba hr