Nin
Uglješa Šajtinac, pisac: Pukotine u betonu

Autor Žene iz Huareza otkriva kako je migrantska kriza ušla u njegovu novu prozu i na šta će ličiti truli metal ograda podignutih u ravnici kada ga načne panonska vlaga

Društvo književnika Vojvodine proglasilo je novu zbirku priča Uglješe Šajtinca Žena iz Huareza – knjigom godine. U toj prozi, sačinjenoj od sedam pripovedaka, pomešani su pustinjski pesak i banatska prašina. Junaci, migranti i begunci iz sopstvenih života, prepušteni su saharskim vetrovima i svežem povetarcu iz dalekih predela. Prostori su pretapaju.

,,Mislim da mi se u glavi vrlo često dešava baš to: pretapaju se prostori, ljudi, životinje, vremenske prilike, biljke i vodotokovi“, kaže Uglješa Šajtinac za NIN. Grad je u obruču prašine, pustinja je nadomak grada. Banat miriše na neprohodnu džunglu Ekvadora. 

Smatra da je u slučaju banatske prašine i pustinjskog peska reč o prirodnoj vezi. „Pesak i prašina su ono što ostaje. Uvek su tu. Pre i posle svih oblika života. Tvari koje kriju sve što je bilo. Pesak i prašina ne poznaju administrativne zabrane, mogu da lete, prostiru se koliko ih volja. U čistini prepunoj prašine ili peska možeš da osetiš najveći strah, ali i najveći spokoj. Sveo bih to na rečenicu koju je Egziperi zabeležio, a ja je ukrao za potrebe jedne od priča. Mavarska izreka: `Čovek je u pustinji uvek slobodan`. Pretapao sam to malo, da. Preturao po mogućim `osećanjima slobode`. U stvarnosti tako nešto ne postoji. Ali, u mašti da. Tamo uvek nešto pronađem. Grčevito se hvatam za nestalno, maglovito i kružeće. Pesak i prašinu.“

Dramski pisac, pripovedač i romansijer, autor četiri romana, tri kolekcije priča, nekoliko knjiga za decu i brojnih drama (RekviziterHadersfild), rođen 1971. u Zrenjaninu – jednoj od storija dao je naslov Migrantska kriza. Migranti prolaze kroz mala vojvođanska mesta: pripovedač razmišlja o njihovom mogućem transportu u šupljinama skulptura većeg foramata. „Mađari su naručili mamuta u prirodnoj veličini, rok je dva meseca, otvaraju praistorijsku postavku na otvorenom“, saopštava narator. „Koliko može da ih stane u sabljastog tigra?“

Kako aktuelna tema ulazi u prozu? „Vozio sam se po Banatu. Ništa naročito. Stajao sam pred ogradom koju je naš severni sused nadigao usred ravnice. Televizor je emitovao slike. Priroda je emitovala mirise. Mozak se opirao ostatku tela“, odgovara Šajtinac. „Noću je sigurno zanimljivo svuda oko ograde. Kopnene i podzemne životinje potkopavaju, ptice preleću.“ Objašnjava da je pokušao da se seti kako će to jednom izgledati, kad se raspadne i počne da truli, jer nema metala koji bi mogao da podnese panonsku vlagu. 

„Reč kriza je ključna za razumevanje. U ta dva sloga staje sve što ima da se kaže o ovom svetu. Ali, mene ne drži vera u dve reči, kamoli u dva sloga. Pričao sam i ispričao o ljudima i događajima u priči i više nego što je potrebno. Ali, ja volim da sam nepotreban. U vremenu i okruženju gde se čitava književnost čini nepotrebnom, ta potreba čak i jača u meni. Krizirao sam kroz krizu junaka priče koji žive u doba krize. Izluđuje potreba da se naglašava. Kriza je uvek i svuda.“

Žena iz Huareza (Arhipelag) sadrži prepoznatljive motive. U prethodnim zbirkama Čemer i Banatorijum  likovi uspostavljaju poseban odnos s prirodom. Radi se o uverljivim opisima posle kojih osetite čak i udarac letnjeg tvrdokrilca u obraz. Jezu posle zaključka da u pustinji nema toga koji se ne bi uplašio prilike u daljini što stoji i čeka da kreneš da bi nastavila da te prati. 

Sirak se probija iz pukotina u betonu. Kroz Šajtinčeve prizore često promaknu životinje iz dalekih zemalja, nalik onim iz TV emisije Opstanak. Putuje se u utrobi kita. Prepričavaju se delovi emisija o jastozima. Neko saopštava: „Pastorala kojoj oduvek težim...“

Misli da svi u nekom trenutku teže pastorali. „Spokoj, dan u kojem će sunce izaći na istoku, porađati se u skladu sa brzinom kojom bilje upija rosu dok se životinje pomaljaju iz brloga, žena se doteruje, čovek završava svoje poslove i posle zajedno bulje u pravcu zapada, gde ono od jutros zalazi za horizont u crvenilu. Pesma, dobra vest, u slami ima jaja, sve što je imalo da se oprasi, ošteni, oteli i oždrebi, evo ga, živo i zdravo.“

Kaže: „Čovek svaki dan gubi po jedan Raj.“ Pita kako da zaustavi klip sa sitnom decom, kučićima, mačićima i pačićima dok surfuje po netu. „Ne mogu, idem do kraja. Sve je to vredno pažnje. Sve je to narušeno i pati zbog vizija koje se sprovode u delo. Nekim ljudima je propao dan ako ne uspeju u nameri da nam približe viziju Pakla. Reč je o žudnji za mirom kojeg nema, slobode, smisla, svega što nedostaje. Kako da pričaš o onome što razara nego kroz priču o onome što biva razoreno?“

U procepima nebodera i podzemnim parkinzima sabijene su oluje. Nanose vlagu na fasade visokih zgrada. Takve vetrove, saopštava, takve senke, sparine, hemijske sastave padavina, zračenja i raspoloženja može da istrpi samo seme niklo u divljini oko grada. Zašto vetar u svakoj priči? „Verovatno zato što je moćan. Nevidljiv a prisutan. U pridevima je odgovor.“

Od prve knjige Čuda prirode, kreće od „svog grada“ (naseljene ruševine), ali postepeno zahvata čitav svet. Kreće se po svetu kao po svojoj sobi. Odakle takav potez? Mapa je važna u Ženi iz Huareza.

„Verujem da mi je to ostalo još od Stivensonovog Ostrva s blagom. Mapa u sebi sadrži bitno i odbacuje suvišno. Kad kao balavac čitaš o gusarima, tako ispadne. Ubeđen sam da je mapa sve. Poziv na istraživanje. To je najvažniji rekvizit. Ključ. Početak svega. Možeš da je slediš slepo ili da lutaš po neobeleženoj teritoriji. Da uneseš nešto što tvorac mape nije uneo pre tebe. Da se `po mapi` izgubiš ili pronađeš izlaz.“ 

U suštini, mapa je ništa dok ne dođe u nečije ruke. „Kao i gugl mape. Šta sve to vredi nekome ko je sprečen da se kreće. Vodene i kopnene površine, naselja, putevi prvog i drugog reda. Tamo nema ljudi, nema prijatnih i neprijatnih susreta, nema tragova ličnih uspeha i neuspeha. Opet stižemo do ljudi. Oni su najzagonetniji. Daju smisao svakoj mapi, samo se njihovo kretanje računa i prati. Mape su bez njih samo prenakićena barokna pozadina. Imati mapu koju nameravaš da delimično otkriješ čitaocu sasvim je u redu. Na njemu je da je dopuni, da u svojoj čitalačkoj nadgradnji pronađe neobeležene prečice.“

Da li je teško opisati nastanak priče? „Prizori se usele. Reči. Neke želje, neka nadanja i sudari mogućeg i verovatnog. Nešto se da usmeriti, neke se teme i ideje nerado venčavaju pa ih onda teraš u `dogovorene brakove`. Najlepše je kad se na tom skladištu ideja rodi ljubav na koju nisi uticao. Kad se lica, prizori, susreti i obrti nađu i `zaljube` jedni u druge, bez tvog posredovanja. Tada je stvar rešena. Tebi samo ostaje da ostaviš pisani trag.“

Ne treba preskočiti ni peckanje u želucu. Želudac je poput sunđera: Uglješa Šajtinac upija svet, spreman da ga usisa, ogoli, i pusti iz sebe. Redak i opasan dar u teškim vremenima „kad žena šljaka kod privatnika za dvesta ojra, nemamo subotu, nemamo nedelju, ja grabim sve što mogu, da te ubacim kod nas u fabriku, napišeš biografiju, konkurs je otvoren, neću da šljakam tamo, imam od čega, brate, opušteno, moram da palim“.

(NIN, 3. maj 2018.)

четвртак, 3. фебруар 2022.

Nakon što smo završili intervju u kome je poznati pisac objasnio zašto u novom romanu piše o Africi
четвртак, 20. јануар 2022.

Kad joj je bilo deset godina, pobegla je s roditeljima iz rodnog Vijetnama u Kanadu. Poznata spisat
среда, 19. јануар 2022.

Lako je bilo Tomasu Bernhardu! Na uručenja nagrada, s ovim austrijskim velikanom, išla je njegova č
среда, 24. новембар 2021.

Autor knjige Beket: čovek i delo opisuje NIN-u kako je napisao prozu o životu slavnog pisca, š