Pisac Deni Morison, nekada jedan od ključnih ljudi Irske republikanske armije: Roman iz kipuće vode
Bio sam u zatvoru, nekoliko puta izbegao pokušaje
ubistva. Naša borba bila je David protiv Golijata –
kaže sagovornik NIN-a
Izdavačka
kuća Partizanska knjiga najavila je da će u utorak, 5. juna, u Irish Pub-u (u
ulici Kneza Miloša), Deni Morison predstaviti roman Pogrešan čovek, započet tokom služenja osmogodišnje kazne.
Književnik iz zapadnog Belfasta bio je nacionalni direktor za odnose s javnošću
Šin fejna i portparol tokom štrajka glađu Bobija Sandsa 1981. godine. U više
navrata bio je u zatvoru; dva puta je optužen zbog članstva u IRA.
Da
li je u tamnici počeo da piše? „Čuvam malu beležnicu od svoje četrnaeste godine“,
odgovara Deni Morison za NIN. Kaže da ona sadrži dnevničke beleške unete tokom
prvih dana konflikta, uključujući dnevnik pisan u zatvoru. „Postao
sam urednik novina Šin fejna, Republikanskih
vesti, kada sam imao dvadeset dve, ali sam tek s trideset sedam objavio
prvu knjigu. Dakle, premda sam oduvek želeo da budem romanopisac, posvetio sam
sve vreme, i trud, i koliko god talenta da sam imao, borbi za slobodu Irske,
naročito dok sam obavljao funkciju nacionalnog direktora za odnose s javnošću
Šin fejna.“
Rođen
je 1953, počeo je da studira, ali je 1972, posle Krvave (Proklete) nedelje,
napustio studije i bio zatvoren. U pogovoru Pogrešnog
čoveka (prevod: Ivan Radosavljević) iznete su činjenice iz piščevog života
(„s
početka 1982. pripadnici lojalističke paravojske neuspešno su pokušali da
izvrše atetnat na Morisona i njegovu prvu ženu, tako što su pripucali na njih
dok su izlazili iz lokalnog bara“), ali je takođe naglašeno da knjiga nije politički
pamflet, „niti
kukavičje jaje kvazidokumentarnog tipa, nije podvala koja za krajnji cilj ima
ma kakav vid političke dobiti“.
Priča
o Rejmondu Mesiju, veteranu IRA,
dugogodišnjem
robijašiu, i Todu Malonu, mladom sledbeniku
punom žara, jeste triler koji se na više mesta izvlači iz stega žanra. Tvrda
proza, s rečenicama: „Tod se koprcao na stolici, sav pometen, kao jastog kad ga ubace u
kipuću vodu“, i pitanjima tipa: „A nećemo ga prvo u mikrotalasnu?“
Važne su reči: otpor, potkazivač, ljigavac, bitanga...
Pošto
izađu na slobodu, likovima Denija Morisona užasno smeta garderoba. Žulja ih.
Irski republikanci u zatvoru Mejz, nedaleko od Belfasta, ali i u drugim
zatvorima, kako nas obaveštavaju fusnote (uzbudljive poput proze) –
nosili su na sebi isključivo ćebad umesto zatvorske odeće, u znak protesta što
imaju tretman kriminalnih, a ne političkih zatvorenika. „Izuo
je cipele i čarape i promrdao nožnim prstima. Tako je bolje. Nisam navikao na
te stvari“.
Pripovedač je vešto iskoristio detalj. Zar i rad na rukopisu ne znači: skinuti
sve sa sebe...
„Pisac ogoli dušu da bi ispričao priču i pokazao
ljudske osobine junaka“, odgovara Morison za naš magazin. „Čak
i ako pokušamo da to uradimo na neupadljiv način, čitalac vidi senku. Kada je
reč o mojoj knjizi, protest ćebadima u H-bloku bio je herojski period: pet
godina tokom kojih su se goli zatvorenici, redovno tučeni, suprotstavili jednom
od najopakijih lidera na svetu, Margaret Tačer. Naravno, vođa pobunjenika bio
je Bobi Sands, dobrovoljac IRA, koji će postati član parlamenta i umreti tokom
štrajka glađu. Iza sebe je ostavio stotine pesama. One inspirišu mlade do
današnjeg dana.“
Pogrešan čovek ne govori samo o pripadniku IRA, već i o porodici, pokušaju
da se uspostavi normalan život. Morisonov lik ne može da se odrekne borbe. Žena
ga posmatra, shvata da joj je dao sve: „Sve što je mogao, osim svog
republikanstva.“ Razgovara se o životu u budućnosti, o situaciji posle
završetka nemira u Irskoj.
Šta
će biti s njihovim detetom? Hoće li strahovati za život, da li će moći da
dobije posao bez diskriminacije? Kako će se cela stvar završiti –
pitanja su za likove romana. Ponekad se raspravljaju oko akcija, ne mogu da
nađu razumevanje za pojedine stvari koje organizacija čini. Smatraju da je
Rejmond već podneo dovoljnu žrtvu i neka u zatvor sada ide neko drugi. Nije reč
o lakim preispitivanjima. Kako Deni Morison, posle svega, vidi svoju borbu?
„Važno je razumeti da smo trpeli veliko nasilje kada
smo tražili građanska prava“, odgovara. „IRA se iznova organizovala tek nakon što su
napadnute naše oblasti. Kao hiljade drugih tinejdžera, osetio sam da moram da
ponesem deo tereta kako bismo britansku vlast izbacili iz Irske. S devetnaest
sam bio interniran u Long Keš, a kada sam oslobođen, ponovo sam stupio u borbu.
Dvaput sam bio optužen za članstvo, i nekoliko puta izbegao pokušaje ubistva
koje su organiziovale britanska vlada i paramilitarne snage. Naša borba bila je
borba Davida protiv Golijata. Britanska država se obrušila na nas svom silom,
ali nije mogla da sruši naš otpor, pa se na kraju došlo do mira i kompromisa.“
Kroz
prozu jure vojnički džipovi, pretražuju se bašte i kuće, delovi grada su
zatvoreni i blokirani. Strah izaziva i čudan zvuk na tavanu. S vremena na vreme
se nasmejemo: „Bila mu je zabavna pomisao da bi pre trideset godina povodom
nečijeg izlaska iz zatvora organizovali misu i igranku.“
No, pedesetak stranica dalje, i naš glavni junak izlazi na podijum da zapleše
uz Wonderful Tonight. (Za
ljubav će reći da ne može da preživi „potanko
ispitivanje“.) Međutim, dovoljan je tren, pogled u oči, da se u istom
pasusu vrati scena s robije. Mračna ćelija, u znak protesta, prekrivena
sopstvenim izmetom.
Preko
slike života na slobodi često se prevlače teški nanosi sećanja. Kiša se
pretvara u pljusak, kapi se odbijaju od glatkog kamenja u kaldrmi, „tamo
gde se ispod novog probijao stari put“, onako kako su se kasno noću
kapljice odbijale od tla u zatvorskom dvorištu osvetljenom reflektorima, „prizivajući
nejasnu melanholiju“.
Zastajemo
kod reči četrnaest šavova. Kako Deni
Morison razmišlja o odnosu autobiografskog i fikcije, ožiljaka na telu i
njihovog opisivanja? „Nema sumnje da pisci `kanibalizuju` svoje živote i živote
drugih. Turgenjev je napisao da pisac treba da iskoristi sve što mu se nađe na
putu. Pol Valeri kaže da pisac treba da upotrebi sve oko sebe – suprugu,
prijatelje, neprijatelje… Fikcija dopušta slobodu kakve nema u novinarstvu ili
polemici. Ipak, bilo bi greška pretpostaviti da je fikcija tek prerušena
autobiografija. Fikcija je više od toga.“
Likovi
često u kupuju novinu Ajriš tajms. Uprkos preživljenim mukama, Rejmond se odmah
po izlasku raspituje šta ima novo. Uzalud ga gledaju s čuđenjem i pitaju da li
je još uvek zavisnik od vesti. Traži radio, nedeljom daju isključivo kratke
informacije. A naš sagovornik? Da li je i on, poput junaka, news junkie? Šta
misli o Bregzitu, o trenutnom stanju u Evropskoj uniji?
„Da! Ja sam zavisnik od vesti, ali sam takođe
internacionalista i pratim svetsku politiku“, odgovara. „U
ovom trenutku, Bregzit predstavlja veliku pretnju našem mirovnom procesu.
Protivno našoj volji, prisiljeni smo da napustimo Evropsku uniju. Jeste,
Evropska unija ima mnogo manjkavosti, ali je podržavala naš mirovni proces. Ako
britanska vlada pokuša da podigne novu granicu u Irskoj, bojim se da će biti
sukoba. Svakako će biti protesta i otpora. Verujem u Evropu i verujem da upravo
saradnja između nacija, a ne njihovo razdvajanje, predstavlja put napred.“
(NIN,
31. maj 2018.)