Na predstavljanju dnevničkih beleški, u okviru
naučne konferencije posvećene njegovom delu, poznati romanopisac i esejista, objasnio
je kako se ukida pravo na sećanje i zašto bismo svi mogli da završimo na rasprodaji
Svedok
Laslo Vegel: Zašto uopšte pišemo dnevnike? Ja sam
počeo još sedamdesetih godina i nisam imao nameru da ih objavljujem.
Ali, desilo se nešto dok sam bezbrižno šetao budimpeštanskom ulicom. Kolporter je
iznenada počeo da viče: „Rat u Jugoslaviji, rat u Jugoslaviji!“ Odjednom sam shvatio
da ne mogu da ostanem u Budimpešti. Ako je rat u Jugoslaviji, pa možda i rat u Novom
Sadu, odmah treba da se vratim. Ne znam zbog čega, ali moram da budem svedok.
Jato
Tokom devedesetih,
novopečeni nacionalni „ne znam ti ni ja šta“ znali su da me upitaju: „Šta ti tražiš ovde, u Novom Sadu? Ma, svaka ptica
svome jatu!“ Odgovorio sam: „Ostaću ovde i biću svedok vašeg dela. I sve ću da
napišem.“ Tako se i desilo. Ptica nije odletela. Izgleda da nema jato.
Farmerice
Dobio sam otkaz na televiziji, rekli su mi da nemam
pravo na žalbu, pa sam otišao u grad na kafu. Obavestili su me da neću moći da uzmem
knjige i rukopise iz kancelarije. Nema! Dobro... Posle sedam godina stiglo je obaveštenje
da mogu da preuzmem knjige i rukopise. Uđem, u kartonskoj kutiji stoje stvari, a
među njima i jedne farmerice. Ženske farmerice! Vidim da je manji broj. Odmah kažem:
„Ovo nije moje, neću da uzmem!“ Oni mi odgovaraju: „Ako nećete farmerke, onda ne
možete da uzmete ni ostalo! Vaše je i gotovo.“ Nisam probao, ali bile su sigurno
deset brojeva manje. Šta ću sad? Uzmem farmerke, odem na poštu, lepo ih upakujem
i adresiram na direktora u Beogradu jer su televizije još uvek pripadale istoj firmi.
Napišem i kratku poruku: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ Nije se vratila pošiljka.
Nekome je veličina sigurno pasovala.
Očevi
Kad sam se vratio 1991, odmah sam primetio čudne
stvari... Događaju se iz dana u dan, i nema šale. Smatrao sam da ako tada propustimo
priliku, žrtvujemo i naše unuke, buduće generacije. Ukoliko je reč o devedesetim
godinama, moja generacija, i ona malo mlađa, nosi greh. Osudile su budućnost generacija
koje dolaze. Mi, očevi, treba o tome da pričamo. Šta smo učinili, zašto smo bili
glupi, zašto smo ušli u te avanture? Moramo da svedočimo, da kažemo šta se desilo.
Bombe
Meni je, a verovatno i vama, teško... Imam mnogo
kritika, vidim da jedan grad propada duhovno, gubi svoju kompleksnost, srednjeevropsku
i balkansku, što je veliki kapital Novog Sada. Mi se poput pijanih milionera odričemo
tog bogatstva. Zato nije lako gledati, mučno je biti svedok. Teško mi je u Novom
Sadu, a još mi je teže bez Novog Sada. Uvek se vraćam! Naravno, 1999, dok su bombardovali,
izvesni veliki patriota pogledao me je na ulici, kao da gleda fantoma, i upitao:
„Pa, ti si tu!? Ti si ostao s nama?!“ „Ne, nisam ja ostao s vama, nego sam ostao
s nekim drugim ljudima.“ Nisam nigde otišao. Nije mogao da me razume. Imao sam slobodan
put prema Budimpešti, nisam napustio Novi Sad, napisao sam Eksteritorijum, dnevničku knjigu o bombardovanju.
Duša
Vođenje dnevnika je tiha, diskretna borba. U jednopartijskom
sistemu vodila se borba za ljudsku glavu. Misliš onako – onda u redu. Ili se bar
praviš da misliš… Svašta je bilo: kameleoni, ovi, oni; salonski, hedonistički komunizam ili socijalizam. Ali posle 1991. nisu se više otimali samo za naše glave,
nego za duše. E, dušu nisam hteo da dam!
Sećanja
I danas se borim protiv uzimanja duše, tako što
se borim protiv težnje da se zabrani sećanje.
Teraju nas da se ne sećamo! Da izgubimo svoju prošlost, da se predamo. Ukoliko damo
prošlost, prodali smo sve. Prodali smo dušu.
Živimo u doba opšte rasprodaje. Danas je sve na rasprodaji. Moja generacije je počela
rasprodajom socijalizma, rasprodajom liberalizma, rasprodajom nacionalizma. Slede
rasprodaja ženskog tela, rasprodaja privatnosti, rasprodaja sreće, opšta rasprodaja.
Danas bismo izgleda mogli da stavimo natpis na svakog čoveka. „Akcija!“ Čovek je
danas na sniženju. Stavljaju nas u izlog, s natpisom: „Sniženje!“ Da bi takva rasprodaja
uspela, uslov je da bude izvedena opšta amnezija. Da se niko ne seća. Da se unuci
ne sećaju svojih dedova, a dedovi – ničega. Odjednom je počela ogromna, spektakularna
transformacija.
Haos
Gledao sam devedesetih kako bivši komunistički
funkcioneri idu da kleče pred popovima. Bilo je smešno. Naravno, poštovao sam one
koji su redovno išli u crkvu, tokom sedamdesetih, osamdesetih godina… Gledao sam
televizijske dnevnike i primetio da ne znaju kako da oslovljavaju sveštena lica.
Opšti haos! Veliki vernici i iznenandni patrioti nisu znali na koji način da se
obrate... Zašto je ovo važno? Zato što se u detaljima primećuju fine nijanse: vidite
mehanizam, kako se odreći sećanja.
Rasprodaja
Počinje rasprodaja i moj dnevnik govori o tom problemu.
Napad na dušu, napad je na sećanje. Često se čudimo zašto je danas kultura poslednja
rupa na svirali. Normalno! Vladajuća elita dobro zna da je kultura jedini put do
sećanja. Ne bore se oni protiv stiha, nego protv kulture kao celine. Ako ljudi počnu
nešto da čitaju, onda počnu i da misle o prošlosti. Književnost je inspiracija za
maštu. Zato je kultura osuđena na vegetaciju. Daje se crkavica saučesnicima koji
stvaraju lažnu prošlost.
Čerčil
Kako se promeni vlast, menja se istorija. Kultura
je u celoj Srednjoj Evropi osuđena na smrt. To je tragično. Ako je nema, neće biti
ni demokratije. Borba za demokratiju počinje borbom za kulturu. Moram da citiram
Čerčila. Drugi svetski rat, Nemci bombarduju Englesku. Sastaje se ratna vlada i
generali kažu da treba novaca za borbu. Od nekoga treba uzeti, ali od koga… Od kulture!
Čerčil se odmah usprotivi: „Ne možemo od kulture. Ako oduzmemo od kulture, onda
se moramo zapitati za šta se uopšte borimo.“ Naš problem u srednje-istočnoj Evropi,
u Novom Sadu, u Srbiji, u regionu – nema tog Čerčila. Nema nikoga da upita zašto
se borimo, zašto gradimo, šta hoćemo… Šta je naš smisao?
Ispovest
U dnevniku mogu da govorim isključivo o ličnom,
o ličnoj odgovornosti; da kažem gde i kako živim, šta je moj problem. Čitalac se
slaže, u redu! Ne slaže se, opet u redu! Pre 1991. mislio sam da beležim privatne
stvari. Sada više nema igre. Ništa više nije privatno. Ne možete da pobegnete. Ne
možete da se izolujete, da budete ostrvo. Vi biste hteli da pobegnete u privatno,
ali ste i u tom slučaju žrtva laži. Teraju vas u privatnost, teraju vas da nemate
ništa zajedničko. Govore da je OK: „Mi ćemo to rešiti!“ I književnicima savetuju
da ne moraju da se bave prljavom svakodnevicom. „Neka idu u svoju kulu od slonovače,
nek pričaju lepe priče.“ Ukinuli su nam privatnost. Mislim da je vođenje dnevnika
javna ispovest.
Priredio: Mića Vujičić (NIN, 14. jun 2018.)
Biografija
Laslo Vegel (Srbobran, 1941), studirao je mađarski
jezik i književnost na Univerzitetu u Novom Sadu, i filozofiju na Univerzitetu u
Beogradu. Bio je novinar, urednik, pozorišni kritičar lista Politika. Od 2002. godine
živi od književnog rada. Dela na srpskom jeziku: Memoari jednog makroa, Dupla ekspozicija,
Paraneza, Odricanje i opstajanje, Abrahamov
nož, Ekhartov prsten, Život na rubu, Vitgenštajnov razboj, Velika srednje-istočno-evropska
gozba stupa u pikarski roman, Bezdomni
eseji, Eksteritorijum, Ispisivanje vremena, u međuvremenu, Judita, Neoplanta ili Obećana zemlja, Balkanska
lepotica ili Šlemilovo kopile... Knjigu Novosadski
dnevnik (1991 – 2016) objavila je Akademska knjiga u prevodu Arpada Vicka.