Autor Sećanja
na ljubav otkriva NIN-u zašto je novo izdanje porodičnog romana zatvorio pogljavem
nastalim u snu
Napisao je knjigu o ocu, poznatom piscu Jošui Bar
Josefu. Gradeći priču oko vesti o njegovoj smrti („Čuvar
groblja povika: Ko je parkirao kola ispod čempresa? Stali ste na crevo za vodu“) – opisao je kako zastrašujuće izgleda očeva izdužena
senka dok noću odlazi u toalet, zatim miris lule, ritmičko kucanje po obodima pepeljara
od maslinovog drveta i velike morske školjke. Hod (povijen unapred), naviku da sa
uživanjem ponavlja reči hronični bronhitis, najrazličitije beleške o „zdravlju, vremenu, doručku, problemima
s varenjem i političkim stavovima, čak i planom za uništenje Sadama Huseina“.
Jošua Bar Josef je stvarna ličnost. „Delo
je autobiografsko i sve napisano jeste tačno“, kaže
Jicak Bar Josef u razgovoru za NIN. „Osim
jedne scene: glavni junak nalazi se na krovu babine i dedine kuće i gleda u zvezde.“ Oseća
strah od pacova na tavanu, ali i da je povezan s nečim višim.
Tavan je, sa svim onim
stvarima (bojlerima, šerpama, tiganjima, zarđalim cevima, prašinom) nalik kosmosu.
Dugačak, ne vidi mu se kraj; orijentiše se uz pomoć sunčevih zraka koji prodiru
kroz crep. „Ne možeš sunce da spakuješ u džep.“
Stvorio je uverljiv
lik, neodoljivog junaka. Posmatrajući ga, tokom razgovora u izdavačkoj kući Klio,
koja je objavila Sećanje na ljubav, u
prevodu s hebrejskog Dušice Čvorić – tragali
smo za očevim izrazima lica. Čitalac valjda na to ima pravo, pošto u romanu bude
saopšteno da njih dvojica liče.
Prozu je pisao između
oktobra 1992. i oktobra 1994. Novo izdanje sadrži završno poglavlje pod naslovom
„London“, napisano 2007. Pogledao
nas je; možda je otac na isti način klimao glavom čim bi rešio šahovski problem
u novinama Reč.
„Knjigu
sam prvi put objavio 1995. godine i potom imao jedan san“, objašnjava
za naš magazin. „Sanjao sam majku. Rekli su mi da je živa i da se
nalazi u Londonu. Treba samo da otputujem i pronađem je.“ San
je ostavio snažan utisak, načinio je belešku. Zatražio je nazad autorska prava i
ubacio stranicu. „Ja se baš ne sećam majke. Zapravo, sada sam je
upamtio zahvaljujući snu. Morao sam da unesem pomenutu priču.“
Sećanje na ljubav pripoveda o uspešnom ocu, intelektualcu iz boemskih
krugova, ženskarošu koji je napustio porodicu i ženio se više puta. Od čega su živeli
svi oni: tek rođena beba, dvanaestogodišnja ćerka i sedamnaestogodišnji sin... Odvajao
je mesečno skromnu sumu od bedne plate dobijene za objavljenu knjigu Začarani grad.
Stanovali su u baraci,
plakao je, deca su ga plašila policajcem: uhapsiće ga jer nema tatu. U kući je svega
nedostajalo, tavanica je prokišnjavala. Vodio je dvostruki život. Roman Na pragu kraja posvetio je drugoj ženi. Majka
se mlada razbolela i umrla.
Pripovedač saopštava:
„Kad sam ispričao sestri da se budim noću uz vrištanje,
zavrtela je glavom i bez izneđaenja, kao da je srela starog poznanka, zaključila:
kao mama. Kad nas troje – sestra, brat i ja pričamo
o nekom nešto dobro, uvek kažemo: kao mama, a kad želimo o nekom nešto loše da kažemo,
uvek poredimo: kao tata.“
Otkuda onda utisak
da je u knjizi naklonjeniji ocu? Vešto je dočarao njegove predmete. Razmrljana slova
na fasciklama, pisaću mašinu, bacanje svesaka u velike kante za đubre u dvorištu
posle prekucavanja, olovke, mastionicu za pisma od izrezbarenog drveta (komplet
načinjen u Sibiru, kupljen od bivšeg robijaša). Naočare za čitanje, upaljače, kremen,
račune za struju, poreske obrasce, lupu u kožnoj futroli. Gde je danas biblioteka
Jošue Bar Josefa?
Naš sagovornik napravio
je pokret rukama kao da ruši kulu od karata. Teško je opisati taj izraz na licu.
„Nema. Ništa.“ Malo
smo ćutali. U svojoj bilioteci nema puno mesta. „Imam
knjige iz dedine biblioteke. Ukoliko kupim novu, onda poklonim staru, za koju znam
da mi više neće biti potrebna, da je neću ponovo čitati. Nalik kuvanju: sve ispari,
ostanu najbolji sastojci.“
U Sećanju na ljubav igra se svetlošću. (Opet
pogled čoveka koji je rešio šahovski problem.) Da, potvrđuje, automobil zađe za
krivinu, na zidu kratko ostane odsjaj farova i pojavi se senka drveta. Kućna prijateljica
seća se da je u njihovoj kući vladala mračna atmosfera i na ulaznim vratima uvek
bi joj došlo da zamoli da upale svetlo. Postoji i sijalica, ofarbana u plavo za
vreme Sinajskog rata, s koje posle dugo niko nije skinuo boju. Pored nje bi se otac
vraćao iz dugih popodnevnih šetnji (Jicak mu je brojao korake).
Detalji govore o životu
u Izraelu, u Jerusalimu, Tel Avivu, Haifi i Safedu, glasnije od ratnih romana ili
povesti. „Pišem književna dela“, odgovara.
„Kako pisati o ratu kroz koji je zemlja prolazila? Opisima
džakova s peskom, lepljenja papira preko prozora, radijskog spikera, tragova tenka
na ulici. Reč je o literaturi, ne o istoriji.“
Često nailazimo na
reč granica? „U mom
detinjstvu postojale su table. Pisalo je: obratite pažnju, prelazite granicu. Poruka
je bila jasna. Ukoliko vi kažete granica,
mislite da prelazite u drugu državu. Linija o kojoj vam ja govorim značila je da
do nje postoji život, a da će preko pucati na vas. Precizna definicija. Uopšte,
reč je jaka. Granica je tu. Tačka.“
Potezanje autobiografskog povlači za sobom problem
sećanja. Da li se sve baš tako odigralo? „Svaki
put moram ponovo da se podsetim da li je bilo to što je zaista bilo, da ne grešim,
da su se stvari zaiste desile“ – govori
narator.
No, odakle dečaku tako
rano osećaj koji bismo mogli nazvati potišćenošću; svest o prolaznosti. Zavlači
se pod krevet, spušta obraz na hladne pločice; s vremena na vreme se rastuži, ima
osećaj da mu je taj dan poslednji. Sklupčan, s kolenima ispod brade, nestaje u mraku,
sakriven u ormanu. „Ne znam da odgovorim.
Ne znam da objasnim. Jednostavno se dešavalo. Teško je reći i otkriti odakle je
osećanje dolazilo.“
Na ivici očevog pisaćeg
stola, ostao je popunjen loto. „Sreća mu se nije narugala:
nije dobio premiju ni posle smrti.“ Redovno
je kupovao srećku, s verom da je dobitak premije pitanje vremena. Veru je Jošua sasvim odbacio i nije se obazirao
na komentare. Jicak Bar Josef ne misli da su pitanje vere i loto tiketi povezani.
Dodaje da je otac voleo da se igra, svejedno, bilijar ili šah.
Onda je otišao. Voli
da luta beogradskim ulicama. Trenutno čita Kišov Peščanik. Dopada mu se Knjiga
o Blamu Aleksandra Tišme. Hteli smo da kažemo kako Tišma u dnevnicma objašnjava
da je tokom rada na knjizi uvek imao vizuelnu predstavu: Blama je doživljavao kao šipku savijenu u parabolu. I da je, vraćajući
se kući, pet dana posle izlaska Knjige o Blamu,
u liftu pronašao telo nastradalog deteta, dečaka iz doma, koga su roditelji, jedanest
godina ranije, dok je bio beba, ostavili na železničkoj stanici.
Međutim, ćutali smo,
razmišljali smo o Sećanju na ljubav, o
pričama koje su poput tupog udarca u stomak. Tupog udarca čiji odjek Jicak Bar Josef
čuje u detinjstvu, kraj gvozdene kapije fabrike leda.
(NIN, 26. jul 2018.)
Jicak Bar Josef rođen
je u Tel Avivu 1949. godine. Diplomirao je na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu
na katedrama za jevrejsku istoriju i pozorišne studije, a migistrirao savremenu
književnost. Bio je novinar u dnevnom listu i radio u Institutu Gnazim u Tel Avivu.
Autor je devet knjiga proze, dobitnik više literarnih priznanja, uključujući Kugelovu
i Premijerovu nagradu.