Nin (Tekstovi)
Grad teatar Budva: Osvajanje opasne stene


Prethodnih godina na festivalu smo videli i Odiseja u kupaćim gaćicama, i Antigonu u dukserici s kapuljačom. Koliko je još prostora ostalo za eksperiment i šta o nama govore nove izvedbe klasika

Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo? izgovara Julija dok je predstavi Selme Spahić Romeo nosi nakrkače. Likovi iz Frljićeve Medeje sede na dvosedu i trosedu. Glumci iz Liješevićevog Evgenija Onjegina odjednom zapevaju O, Tatjana, na muziku hita Ana Vlade Kalembera, menjajući stare reči (O, Ana, o Ana, tugo mojih dana). To su samo tri prizora o kojima je, prvih deset dana trideset drugog Grada teatra Budva, mogao da razmišlja gledalac, posmatrajući more osvetljeno reflektorima posle bure na sceni između crkava.

Program, sa sloganom iz Lorke (Kad se pojavi mjesec), tokom jula i avgusta, odgovoriće na pitanje šta se danas događa s klasicima u teatru, književnosti, muzici i slikarstvu. Nakon višedecenijskog istraživanja i eksperimentisanja novim formama, uslovljenim i novim poetičkim osnovama savremenih dramskih tekstova primetili su urednici programskih celina sve više pažnje posvećuje se kanonskom korpusu klasičnih tekstova i pokušaju ponovnog  iščitavanja.

Centralni događaj, kažu, biće premijerno izvođenje Lorkinih Krvavih svadbi u režiji Igora Vuka Torbice. Predstava će se realizovati u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem, igraće umetnici iz Novog Sada i Crne Gore.

Milena Lubarda, direktorka Grada teatra, kojoj je pošlo za rukom da reši problem buke i ugasi muziku iz okolnih lokala, pa su se predstave igrale u tišini (uz veseli žamor turista iz daljine, mačke, čiope, i plač neke dece izdaleka baš dok se igrala Medeja da se čovek naježi!), rekla je na otvaranju da će jezik klasičnih dela, večitih istina i tema, zapravo progovoriti o nama samima, u današnjem vremenu. Festival je otvorio glumac Dragan Mićanović, (budvanski) Hamlet, Konte Zanović, Vojvoda Vuksan, Šjor Fortunato...

Lorenco iz Romea i Julije Vilijama Šekspira i Artura Bruka (Bosansko narodno pozorište, Zenica) izašao je prve večeri iz juga 45. Koliko taj automobil deluje moćno na sceni znao je još Džon Mektirnan u filmu Umri muški sa osvetom. U trenerkama i patikama s vazdušnim đonovima, junaci su ispričali staru priču, obraćajući se najpre generaciji rođenoj nakon ratova iz devedesetih. Dramaturg Dario Bevanda primećuje da je reč o mladićima i devojkama odraslim u konzervativnom društvu, podignutom na temeljima tranzicijskog kapitalizma, nacionalnih podela i masovnih grobnica, generaciji koja nikada nije dočekala obećavanu budućnost.

Paralelno s redovnim probama, trajao je i istraživački rad: devetnaest mladih ljudi odgovorilo je na anonimni upitnik. Pitanja se projektuju u pozadini, u međuscenama čujemo odgovore.

Plan je bio da ti mladi ljudi nemaju nikakvo predznanje o onome što će se raditi, niti da imaju scensko iskustvo, kaže rediteljka Selma Spahić za NIN. Želeli su da popričaju o konzervativnosti, tradicionalnosti; da vide kako shvataju zabranjene ljubavi... Objašnjava da ju je proces vratio u realnost, jer je shvatila da mnoge stvari nismo prevazišli: sve su teme, koje muče ove prostore stotinama godina, danas aktuelne. Da li roditelji i dalje brane djeci različite veroispovesti da se zabavljaju? Da, i dalje! Otvorili su se, govorili iz svoga ugla, iz vlastitog iskustva.

U celom opusu važna joj je reč dokumentarno. Učinilo mi se da je to najopipljivija forma. Stvarna i istinitija, u doba preispitivanja i suočavanja s prošlošću. Ta dekada je na izmaku ili je sasvim prošla, ali smo tačno osetili da jedino tako možemo da se bavimo teatrom. Zato posežem za dokumentarnim kao alatom. Nekada se stvari pojačavaju, ponekad subverziraju.

U Budvi, na plaži, mladić nosi katalog i nudi razgolićenim ljudima privremene tetovaže, slične crtežima na telima njenih glumaca. No, klasici su nama ispod kože; teme su uvek goruće, svejedno iz kog veka dolazile. Umetnici traže nove načine da ispričaju poznate storije, što ponekad liči na osvajanje opasne stene. Bilo je toliko eksperimentisanja... Književnik i pozorišni kritičar Jovan Hristić seća se u Pozorišnim referatima da mu je šekspirolog i esejista Jan Kot, u pauzi predstave pune novina, na Bitefu, 1984. godine, saopštio: Ovo je božja kazna za socijalistički realizam.

Reditelji u rukama imaju najveća literarna dela, ali u svesti i ranije obrade. Da li se izazov duplira, postoji li opterećenost odgledanim stvarima, izraubovanim rešenjima? U Gradu teatru smo već videli Odiseja u kupaćim gaćicama, s najlonskom kesom u ruci.

Sve u određenom trenutku morate da sklonite, odgovara Selma Spahić. Ma koliko dekonstruirali materijal, ma koliko ga odbacivali ili radili na njegovu inicijativu, sve ove stvari imate negde u glavi i morate da ih se riješite, napravite svoje delo. Ja se nisam opterećivala postavkama Romea i Julije koje sam videla. Nadala sam se da neću ući u zonu poznatog, a ako uđem, trudiću se da pametno citiram.

Jagoš Marković je vešto presekao Ožalošćenu porodicu (Narodno pozorište), dajući glumcu mikrofon u ruke. S druge strane, pitali smo se da li je uopšte bila potrebna Kalemberova Ana u Evgeniju Onjeginu (Pozorište mladih, Novi Sad). Da li je song u sjajnoj Medeji (Slovensko narodno gledališče, Maribor) bio It's the Most Wonderful Time of the Year? Internacionalu smo prepoznali.

Bojan Munjin, savetnik za dramski program, napravio je dobar izbor. Posle ovih nekoliko predstava poznatih reditelja, čije su poetike različite, mogli smo da primetimo da se u više obrada klasike pojavljuju dugi monolozi. (Monolog postaje prostor otvoren za govor u potrazi za sagovornikom ili zatvoren svet u kojem komunikacija nije moguća, čitamo u Sarazakovoj Leksici moderne i savremene drame iz 2005. Monolog je danas neuralgična forma razmene koja seže do granica tišine ili se pretvara u bujicu reči čija retorika ostavlja prostora za muzičku zvučnost koju drugi samovoljno prekida.) Među junacima često nema dodira, između njih stoji zid, a kada dođe do kontaka pokreti su grubi i hvata se za gušu. Nestaju pod velikim komadima tkanina, sakrivaju se pod velom, naziru iza najlona.

Učestala su obraćanja publici (isti terminološki priručnik dovodi ih u vezu s ispitivanjem granica fikcije), te najrazličitija preterivanja koja zahvataju govor, telo    ponekad kao da lome tela glumaca. Nela Mihailović je odlična Nušićeva Vida; ovacijama publika pozdravlja i Medeju Natašu Matjašec Rošker.

Frljićeva predstava je završena. Džogerima se sakuplja krv sa pozornice; razmišljamo o bojama. U drami Selme Spahić i u Medeji one se nanose na lice i donose smrt. A ljubavne scene? Pre poljupca, Romeo i Julija su poput rvača grčko-rimskim stilom. Porodice Monteki i Kapuleti se pljuju danas je pljuvanje najubojitije oružje...

Postoji još nekoliko poteza, na različite načine ponovljenih na sceni kraj mora koje, kako neko reče, odnosi glumcu glas. Likovi odjednom nakratko ostanu nepomični, zaleđeni, i onda počnu da se pomeraju poput usporenog snimka. Na licima prepoznajemo grimase. Nose maske, crna odela. Fotografišu se. Igraju se svetlošću! Reflektor ili baterijska lampa brzo pređu preko gledališta, nalik talasu. Zapljusnu nas. Osetimo hladnoću. Tu smo!

(NIN, 19. jul 2018.)

четвртак, 23. новембар 2023.

Crteži na kamenim „grobnicama“, grafiti na fasadama blokova, svetliji tonovi na koži glavne junaki
четвртак, 23. новембар 2023.

Dramski program Radio Beograda raspisao je konkurs za originalnu radio-dramu, radio-dramu za decu,
четвртак, 23. новембар 2023.

Gonkura je napokon dobio roman (u užem smislu reči) – prokomentarisao je pisac i prevodilac Bojan
петак, 3. новембар 2023.

Entoni Tizdejl (@AnthonyTeasdale) piše na društvenoj mreži X da je Stenli Tuči najbolje odeveni čo