Nin
Meri Bird, profesorica s Kembridža, autorka televizijskih dokumentaraca o kulturi i istoriji antičke Grčke i starog Rima, govori za NIN

Moja majka rođena je pre nego što su žene imale pravo da glasaju na parlamentarnim izborima u Britaniji. Doživela je da vidi prvu premijerku – piše Meri Bird na počektu knjige Žene i moć. Bez obzira na njene stavove o Margaret Tačer, bila je zadovoljna da je došlo do takvih promena i ponosna što je uzela učešće u revolucionarnom preokretu koji je doneo dvadeseti vek.

Nekoliko stranica dalje, profesorica antičke istorije, klasične umetnosti i arheologije na Kembridžu, spisateljica dela o Koloseumu i Partenonu, životu u Pompeji i Starom Rimu – vraća se na Homera i priču o Trojanskom ratu. Primećuje da već u prvom pevanju Odiseje Telemah kaže majci Penelopi: „A sad u sobu idi i tu se za poslove svoje/ staraj, za preslicu i stan i dvorkinjama naredi/ neka idu za poslom; muškarci treba da zbore svi, a najviše ja, jer vlast je u kući moja.“

Napominje da je zanima odnos između ovog drevnog primera ućutkivanja žene i svih onih načina na koje se u savremenoj kulturi ne čuju stavovi žena o politici i društvu. Pritom, Meri Bird obazrivo povlači paralele s prošlošću. Posle Telemahovih reči dolaze stihovi: „Tome se zadivi mati i pođe u odaje svoje,/ jer sinovljeve pametne reči u srce uze.“ Insistira da se iz starih knjiga ne mogu izvući primeri i predstavljati nauk za novo doba. Zapisaće da nam zaista nije potreban nesrećni rimski primer da zaključimo da bi zapadnjačka vojna intervencija u Avganistanu ili Iraku mogla biti loša ideja.

„Ne mislim da postoje proste lekcije koje bismo mogli da naučimo ili uprošćena poređenja“, kaže Meri Bird u razgovoru za NIN. „Istina je da Donald Tramp nije nalik nijednom rimskom imperatoru (osim po načinu kako pravi frizuru). Međutim, smatram da smo na zapadu usvojili obrasce mišljenja o moći i rodovima delimično i iz klasične tradicije. Nismo nužno ograničeni time, ali jesmo nesvesno preuzeli mnoge od načina na koje su Grci i Rimljani diskutovali o svetu i definisali ga, tako da nam se čine potpuno prirodni (a nisu).“ 

Skreće pažnju da ima puno razloga da izučavamo Odiseju i da ne bi valjalo ukoliko bismo je čitali isključivo zbog istraživanja mizoginije.

Polazi od premise da je osnovni mentalni, kulturološki šablon o moćnoj osobi ostao muški. Poziva nas da zatvorimo oči i zamislimo predsednika, profesora. Retko ko će pomisliti na osobu ženskog pola. Zato otvara Gugl da pogleda šta će izaći posle pretrage reči karikatura profesor (ne želi stvarne ličnosti, već zamišljene likove, upravo zbog pomenutog obrasca). Pretraživanje ograničava na Veliku Britaniju. Nakon prvih sto rezultata, vidi, tu je samo jedna žena: Profesorka Holi iz Pokemona.

U istoj rečenici pominje Tviter i Telemaha. Koliko se promenio svet od onog doba? „Više nego što smo bismo mogli da zamislimo!“, odgovara. „Gotovo u potpunosti na bolje! Pa ipak, poenta u vezi sa starim svetom jeste da je prilično drugačiji od našeg; potpuno drugačiji od našeg u drugom smislu. Na početu moje istorije starog Rima upoređujem ga sa hodom po žici; istoričar održava ravnotežu premeravajući prošlost pod sobom. Pogledate na jednu stranu i antički svet vam izgleda blisko (ljudi se ponašaju poput nas); bacite oko na drugu stranu, sve je potpuno drugačije, potpuno druga zemlja.“

Knjigu Žene i moć definisala je u podnaslovu kao manifest. Naravno, kritičari se pitaju da li je izabrala prejak pojam... Ništa novo! Meri Bird je tokom burne karijere otvorila brojne važne polemike, njeni stavovi su pod lupom, naročito na društvenoj mreži Tviter (pretili su joj smrću, podmetanjem bombe). Profesorica koja baš ne drži do formalnosti – kako je obično opisuju – ušla je i u istoriju televizije. Dobro je poznata domaćim gledaocima koji na kablovskoj prate kanale posvećene istoriji: pisala je scenarije i bila izuzetna naratorka dokumentarnih serija o Pompeji, Kaliguli, istoriji civilizacije, Juliju Cezaru. Predma je na početku bilo TV kritičara spremnih da je dočekaju na nož, komentarišu čak i njen fizički izgled.

Otvoreno (kažu ponekad i kontroverzno) raspravlja o aktuelnim događajima u najgledanijim političkim emisijama. Piše blog na sajtu književnog magazina The Times Literary Supplement, gde je urednica za priloge o klasici. Manifest?

„Zato što se nadam da je to poziv na oružje“, odgovara. „Nije to manifest u uobičajenom smislu, četiri ili pet tačaka dnevnog reda `šta bi trebalo učiniti` ali jeste objava načela i analiza – zašto smo tu gde smo. Reč manifest učinila mi se odgovarajućom.“

Na više mesta pominje majku, objašnjava da je ona znala da se dobijanjem prava glasa neće završiti borba za jednakost, da stvari nisu jednostavne; u budućnosti će se postavljati isto pitanje. Majka je žalila jer nije mogla na fakultet, nerviralo ju je što njen glas i poglede ne uzimju ozbiljno. Meri Bird je razmišljala o njoj, pripremajući dva predavanja, 2014. i 2017. godine, okosnicu ove knjige. Pretočiti predavanja u štampano delo nezgodan je posao – reći će na kraju.

Kada je reč o literaturi, primere je tražila u Ovidijevim Metamorfozama, u BostoncimaHenrija Džejmsa; esejizirala je o mitu o Amazonkama i Aristofanovoj Lisistrati. Izdanje iz kolekcije „Reč i misao“ sažima zaplet: preduzimljivoj i pronicljivoj Lisistrati, junakinji komada, polazi za rukom da skloni žene da neizvršavanjem bračne dužnosti primoraju muževe na sklapanje mira. U potpisu jedne od fotografija, Meri Bird zaključuje da moderne postavke komada kubure s rešenjem prikaza erekcije seksualno izgladnelih muškaraca.

Često pominje Cicerona. Važna tema u knjizi o moći jeste javni govor. (Upečatljivo opisuje i Ciceronov kraj.) Privlači pažnju komentar da je pre ere Donalda Trampa često isticano da Barak Obama, ili pisci njegovih govora, najbolje trikove preuzimaju od Cicerona. No, šta je s Donaldom Trampom, na kakvu se tradiciju on nastavlja...

„Pa možda postoje izvesne sličnosti između Trampa i drevnih političara, iako je manje očigledno da je on prošao kroz školu klasične retorike. I u ono doba postojala je tradicija paljenja mase govorom. Moramo da budemo pažljivi kada se radi o rečima `demagog` i `populista`. Naginjemo da ih upotrebimo za ljude čije su politike popularne ali koje `mi` ne volimo.“

Ako pomislimo na ono doba, pred nama su često Medeja, Klitemnestra ili Antigona. Na prvi pogled, zaključuje Meri Bird, postoji impresivni niz moćnih junakinja u grčkim mitovima. Nasuprot tome, u stvarnom životu, ondašnje žene nisu imale politička prava, ekonomsku i društvenu nezavisnost; retko su se mogle videti izvan kuće.

Razmišljajući o današnjoj političkoj sceni, primećuje da se u napadima na aktuelne političarke redovno koristi lik Meduze, priča o mitološkom čudovištu. Pogotovo tokom izbornih kampanja u kojima je učestvovala Hilari Klinton. Na priču o Holi iz Pokemona, tojest nametnutim predstavama, nadovezuje se digresija o oblačenju državnica, uz zajedničku fotografiju Hilari Klinton i Angele Merkel. Izgledaju uniformisano.

Podvlačimo redove o Margaret Tačer, bivšoj britanskoj premijerki. Postoji priča da je uzimala časove i trenirala da govori dublje, ne bi li povećala autoritet. Trebalo je simbole koji naizgled smanjuju moć pretvoriti u njihovu suprotnost. Meri Bird se čini da je Tačerova to učinila sa svojom tašnom. Postala je simbol moći. 

Ne treba zaboraviti Elizabet Voren, senatorku iz Masačusetsa. Opasno je povlačiti veze s dalekom prošlošću. Ali, opisuje kako su je ućutkali u Senatu i isključili iz debate dok je pokušavala da pročita pismo Korete Skot King. Važio je isti poslovnik, kolegama je stvar dozvoljena.

Aktuelna premijerka Tereza Mej takođe je doživela poređenja s Meduzom i slične napade. U knjizi Žene i moć pronalazimo rečenicu štampanu u zagradi. Meri Bird jedva odoleva da je ne uporedi sa Klitemnestrom.

„O, bože“, odgovara na opasku. „Jednostavno nisam mogla da prislim sebe… Premda postoje neke sličnosti (recimo, obe su žene osuđene na propast, na neuspeh). Ipak ne bih volela da ljudi pomisle da je gospođa Mej poput Klitemnestre – mužoubica.“

(NIN, 16. avgust 2018.)

четвртак, 23. јул 2020.

Sagovornik NIN-a, čiju je knjigu Sarajevo Blues u Americi objavio čuveni Lorens Ferlingeti, se
недеља, 21. јун 2020.

Dobitnik Gonkurove nagrade studenata Srbije govori za NIN o svom romanu „Braća po duši“ čiji su jun
понедељак, 8. јун 2020.

Pisac čuvene Knjige mrtvih filozofa otkriva NIN-u kako je napisao svoj prvi roman T
четвртак, 21. мај 2020.

Dramska spisateljica, scenaristkinja i publicistkinja Tena Štivičić ispisuje na svom sajtu dnevnik