Nin
Aleksandar Hemon, američki književnik: U sećanjima se kriju zmije

Poznati prozaista otkriva NIN-u kako je pisao najnoviju knjigu Nije ovo tvoje, sačinjenu od krhotina svog prethodnog života

 

Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao je Aleksandra Hemona u Americi. Odlučio je da tamo ostane i da počne da piše na engleskom. Objavio je zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke, izuzetnu autobiografsku prozu Knjiga mojih života, romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija, i postao jedan od važnijih savremenih svetskih autora, dobitnik Gugenhajmove stipendije („za genije“).

Kolum Meken smatra da je Hemon najveći pisac svoje generacije, a Lev Grosman, nekadašnji kritičar magazina Tajm, ukazuje na deliktan odnos prema engleskom, na stil često bolji nego kod prozaista kojima je taj jezik maternji.

Izdavačka kuća Buybook predstavila je novu Hemonovu knjigu pod naslovom Nije ovo tvoje, u prevodu Irene Žlof. Čini je niz vrlo kratkih poglavlja – sećanja na period koji pripovedač danas zove „svojim prethodnim životom“. Na prvim stranicama opisan je hotel Šator na Jahorini i smeće bacano odmah iza, niz padinu, u podnožju stene. Narator pretura po đubrištu, kamenjem razbija odbačeno posuđe, i taj dan, iz današnje perspektive, čini mu se jednim od najsrećnijih u detinjstvu.

Otkrivena je beskrajna radost pretvaranja svega u ništa: „A kad smo se nakon nekog vremena vratili na smetljište i otkrili novo smeće, nove generacije otpada, znali smo da su ispod svega naše krhotine, da ih možemo nastaviti stvarati dok smo živi, i da ćemo se uvijek sjećati dana kada smo jednu ograničenu cjelinu razbili u paramparčad.“

Kako pisac otvara kutiju s uspomenama? Kakav ritam ispiše Nije ovo tvoje? „U trenutku kad sam počeo pisati te fragmente, bio sam (i još uvijek sam) pod ugovorom za tri knjige, na kojima sam neprestano i vrijedno radio. Ali stalno su me kopkala sjećanja koja nisam mogao uglaviti ni u kakav narativ i koja su, povrh toga, bila daleka, lična i krhka da sam ih počeo zapisivati“, kaže Aleksandar Hemon za NIN.

Svakog dana, pre nego što bi radio na ispunjavanju ugovora i obaveza, zapisao bi jedan-dva fragmenta, za šta mu obično nije trebalo više od pola sata. „U neko doba tih se fragmenata nakupilo dovoljno da pomislim da su više od nostalgičnih bilješki, pa sam odlučio da kad ih naberem stotinu, onda ću se njima pozabaviti i vidjeti da li se od toga nešto može napraviti. Malo po malo, počela se oblikovati forma, pri čemu nije odmoglo što sam iščitavao Vitgenštajna (Tractatus Logico-Philosophicus), pa se onda i to nekako upetljalo. Elem, iz takvog procesa je nenamjerno ispala ova knjižica, za koju nisam imao ugovor. Trebalo mi je negdje godinu dana da sve sklopim.“

Postolje slagalice, s opisima magnetofona marke Grundig, ploča, kuće („dom je mirišljava praznina u kojoj me nema“, sarajevskih ulica ili stare željezničke stanice – sažeti su i pronicljivi esejistički redovi o prostoru, predmetima, praznini i sećanjima.

„Da bi svijet postojao mora biti predmeta, i unutar tih predmeta ne smije biti ništa, a unutar ničega su sjećanja, u tim sjećanjima su zmije.“

Pričamo da smo ranije pitali Karl Uve Knausgora na koji način dolazi do najmanjih detalja; izvlači kristalne slike iz memorije. Norveški pisac, autor Moje borbe, objašnjava da je u svakodnevici veoma distanciran od sveta. Živi u sebi, dobro zaštićen, i ne primećuje mnogo toga izvan, ali da to čini kada piše, iz nekog nepoznatog razloga. Ne piše o svetu, već o svetu u sebi... Nikada o stvarnom drvetu, uvek o sećanju na drvo. Smatra da pisanje – otvara, omogućuje pristup sećanjima do kojih on nikada ne bi stigao da nije došlo do tog čina.

„Uz svo dužno poštovanje, to što vam je rekao Karl Uve Knausgor savršena je besmislica“, odgovara Aleksandar Hemon. „Niko na svijetu ne piše o svijetu a da nije u njemu, te neizbježno piše iz svoje pozicije, i o svojoj poziciji, u tom svijetu, čak i ako operiše na njegovoj granici. Sjećanja se ne mogu formulisati izvan jezika, tojest da bi postala nešto više od slabe imitacije originalne osjetilne stimulacije, da bi ih bilo moguće izraziti i ispoljiti, moraju naći formu u jeziku. Iz tog razloga je jezik, koji istovremeno pripada svima i samo meni (datom subjektu), uvijek natopljen sjećanjima, pa je nemoguće pisati a da ta sjećanja ne budu aktivirana i nekako prisutna. Sve moje izmišljene i istinite priče, kao i moji romani puni su sjećanja, koja su tom formulacijom u jeziku, u procesu naratizacije, istovremeno otuđena i zapisivanjem spašena od zaborava. Nije ovo tvoje sadrži sjećanja koja nisam mogao naratizovati, što je zahtijevalo veću preciznost na nivou samog jezika.”

Pamti detalje: ukus krvi u ustima („kao da sam upravo lizao turpiju”). Kad je bio mali, čitamo, želeo je da bude istoričar. Nasuprot tome, pokušavajući da se snađe u razgovoru s devojčicom u planinarskom domu, izmišlja: video je samoubicu dok skače sa zgrade prekoputa i pada na antenu što štrči s nečijeg prozora, pa komadići mozga ostanu po rešetkama. Nema pojma zašto je sve izmislio. „Jezik i laži su mi išli kao krađa“ zaključuje pripovedač.

Postoji važan razgovor Aleksandra Hemona i nigerijsko-američkog književnika Tedžua Kola, kasnije štampan u Kolovoj kolekciji eseja, o odnosu fikcijske i nefikcijske književnosti. Postoji li razlika ukoliko je o radu na krhotinama iz prošlosti reč?

„U našim jezicima, te tako i književnostima, riječi `fikcija` i `nefikcija` su strane, uvezene iz angloameričkog književnog diskursa, gdje se razlika između tih dvaju formi definiše njihovim odnosom prema `istini` ili činjenicama”, objašnjava za naš magazin.

„Moje je stanovište da u narativnoj književnosti `istina` nastaje tokom naracije, zbog čega je razlika između `fikcije` i `nefikcije` čisto tehnička. To, naravno, ne znači da nema etičke razlike između istine i laži, nego da je vrijednost te razlike umanjena u situaciji gdje je iskustvo čitanja definisano učestvovanjem u narativnoj transakciji.”

Međutim, smatra da je u novinarstvu pomenuta razliku ključna. „Knjiga mojih života je dijelom nastajala u novinskom kontekstu, pošto je većina tekstova bila objavljena u Njujorkeru, gdje se strogo održava činjenična disciplina (budući da postoji dio redakcije čija je dužnost fact checking). Takođe, priče u Knjizi mojih života tiču se drugih ljudi i iskustava koja sam s njima dijelio. Pokazivao sam im te tekstove kako mi ne bi dali da slučajno nešto slažem. Fragmenti u Nije ovo tvoje sadrže momente i situacije za koje ja nisam bio siguran da su se zaista desili onako kako ih se ja sjećam, i za koje nema svjedoka koji bi ih se mogli precizno sjetiti.” Zato zastajemo i razmišljamo o dva, tri fragmenta ispisana posebnim ritmom, bez tačaka, dok junaka lomi groznica.

Važne su šetnje Sarajevom. „Nekad sam znao hodati ulicama Sarajeva gledajući u šta bih gledao. Sve bi mi bilo poznato: mračne novembarske večeri; hladnoća koja štipa za nos; zgrade odjevene smogom; tandrkanje tramvaja; reflektori sa Željinog stadiona koji se ori...” Kažu da pisci napišu najbolje redove o svojim gradovima tek kada iz njih odu?

Čini mu se da to nije tačno. „Ne mogu sad da nabrajam pisce iz Njujorka i Čikaga, kojima ne pada na pamet, niti imaju razloga, da negdje idu. Andrej Beli, čiji je Petersburg remek-djelo, napisao je roman dok je tamo živio.”

Čuli smo da sprema prozu o roditeljima, da razmišlja o njihovom pogledu na svet. U Nije ovo tvoje postoji scena preturanja po ormanima.

Rukopis je već predao izdavačima, uključujući i Buybook.

„Ta je knjiga o mojim roditeljima, o kojima sam ja uvijek puno znao – u našoj se familiji priča i međusobno se razmjenjuju priče – a onda sam sa njima tokom pisanja dugo i često razgovarao (što mi je vrlo prijalo). Htio sam da napišem knjigu o tome kako oni razmišljaju o svijetu, i da se pozabavim putevima kojima su stigli do te svoje filozofije: djeca (onog) rata, socijalistička mladost i obrazovanje, tranzicija sa sela u grad, kolaps Jugoslavije, emigracija i život u dijaspori. Na izvjestan način, zbirka eseja koje sam napisao u saradnji sa mamom i tatom.”

(NIN, 6. septembar 2018.)

четвртак, 18. новембар 2021.

Poznata spisateljica govori za NIN o svom romanu, napisanom u ritmu skrolovanja na internetu, koji
среда, 3. новембар 2021.

Velški pisac govori za NIN o svom romanu Zdravo druže nedostajao si nam koji je nagrađen alternativ
четвртак, 21. октобар 2021.

Pre početka treće sezone serije čiji su junaci vlasnik medijske imperije i njegova deca, publicista
четвртак, 7. октобар 2021.

Zovu ga slikarem pandemije, iako je stvarao u prvoj polovini prošlog veka. Džulijana Rot iz muzejsk