Nin
Dubravka Ugrešić, književnica: Političari nam na slamčicu uzimaju i vazduh iz pluća


U romanu Lisica primetila je da mnogi emigranti razviju naročitu osetljivost na prostore, gradove, pejzaže, ulice i imena hotela. Zato smo odmah upitali Dubravku Ugrešić, prinuđenu da početkom devedesetih napusti svoju zemlju, poseduje li i sama sličnu osobinu. Na molbu za razgovor, odgovorila je potvrdno, ispisavši u poruci ime hotela u kom je odsela, ništa drugo.

„Moram priznati da imam čudan odnos“, rekla je u razgovoru za NIN. 

Da bismo izbegli žamor restorana, popeli smo se na „njen sprat“ i seli za sto u hodniku. Savršenu popodnevnu tišinu povremeno je narušavao korak stranaca koji bi u prolazu ljubazno klimnuli glavom. (Zar ti kratki susreti s privremenim susedima ne liče na otvaranje i zatvaranje vrata lifta u kome nikoga nema...)

„Pročitala sam i kasnije pisala kako u Americi postoji hotel – rekonstrukcija slike Van Gogove sobe. Sjećam se samo da je sve žuto. Žute stolice, žut pod. Ono što u hotelima prvo tražim jeste – prozor! Dogodilo mi se jednom da nije bilo prozora. Zapravo, gledao je na recepciju. Nije bilo zraka i to me je izbezumilo.“

Središte Lisice (izdavač: Booka) sadrži poglavlje u kome se glavna junakinja vraća u Hrvatsku, u selo jugoistočno od Zagreba. Poštovalac njenih knjiga testamentom joj ostavlja kuću. Pre i posle povratka na još uvek neraščišćeno minsko polje, naratorka se seća putovanja po svetu, neprekidno rekonstruišući biografije ruskih avangardista iz tridesetih godina prošlog veka, i tiho esejizirajući o načinima nastajanja priče.

Često pominjete mape. Nije reč samo o vodičima kroz gradove i kartama sveta. Mapu čine linije na dlanu majke i rana na očevoj nozi.

Riječ je o snažnim metaforama. Osim toga, u tipu romana kakav je Lisica, gdje je moguće a ipak teško na prvu ruku rekonstruirati fabulu, služim se drugačijim, nefabulativnim principima. Prvo organizirati priču i učiniti je konzistentnom. Otuda ponavljanje motiva, muzička ponavljanja – ritam. Materijal, arhitektonski alat da napravite građevinu.

Kako ste počeli da pišete Lisicu? Možemo li da govorimo o autobiografskim elementima?

Počelo je otprilike prije četrdesetak godina. Bila sam u Rusiji, na stipendiji, 1975–1976, gdje sam namjeravala napisati svoju tezu o Borisu Pilnjaku. Nisam nikada završila rad, ali sam kasnije prevodila Pilnjaka, pa i pomenutu Priču o tome kako nastaju priče iz 1926. Bila je snažna. Zauvijek je ostala sa mnom, nalik tetovaži.

Šta ste tih godina radili u Moskvi? Razgovarali ste sa svedocima epohe i izučavali ruske avangardiste iz tridesetih, koji su gotovo svi nestali u čistkama... 

Zaista sam se družila s Pilnjakovim sinom, vidjeli smo se nekoliko puta. On je uvijek pokušavao učiniti nešto više za djelo svoga oca, mada nije imao stručnu spremu za to, bio je glumac. Pilnjak je već bio službeno rehabilitiran i upravo je baš bio izašao mali tom njegovih radova. Nažalost, prerano je umro, nije uspio da napravi puno, ali je zato unuka Borisa Pilnjaka nastavila da se bavi svojim djedom. Umjesto da se bavim tezom, počela sam se baviti oberiutima, ruskom avangardnom grupom. I dok su neki kasnije postali poznati, recimo kultna figura Danil Harms, u manifestu sam pronašla ime Dojvbera Levina. Pisalo je samo: pisac koji radi na eksperimentalni način. Onda sam upoznala Genadija Gora. Bio je kolekcionar umjetnina i pratilac tih ljudi. Već je bio stariji čovjek… Poklonio mi je svoju knjigu Geometrijska šuma. Tamo je bio esej posvećen tom vremenu i oberiutima. Postoji sjećanje da je na književnoj večeri nastupio mladi pisac Levin; čitao je ulomak iz nedovršenog romana Teokritova pustolovina. Slijedio je potpuno fantastičan opis romana, sličio je na Šagalovu sliku. Sjećam se da sam se dosta razmišljala ne bi li bilo dobro napraviti rekonstrukciju. Nije išlo… Postoje stvari koje vas prate kroz život, a da ne znate šta biste s tim.

Moskva, 1975. Ulazite u biblioteku, policajac na vratima svima istresa torbu... 

Sad ne mogu vjerovati. Sve je istina. Morala bih otići da vidim kako sve danas izgleda... Bila sam valjda premlada, ili bi bolje bilo reći da mi se nije sjedilo u biblioteci, sve je drugo bilo zanimljivije, i digla sam ruke od besmislenog i neefikasnog sjedenja. Na sreću, impuls mi se pokazao korisnim.

Jeste li skoro bili u Rusiji? Koliko se promenila?

Posljednji put sam bila 2000. godine, ali kratko. Apsolutno se promijenila. Znala sam odranije, jer sam bila u godinama kada je Gorbačov bio na vlasti, u vrijeme perestrojke. Još sam tada gubila interes za tu zemlju. Naprosto mi više nije bilo zanimljivo. Jednostavno sam slutila da će postati nezanimljivo. Meni nije interesantno da idem po ruskim Guči i Armani dućanima. To novo društvo mi je jednako antipatično kao i ovo naše. Ono koje je na površini. A vi ste prisiljeni da ga stalno gledate.

Mihail Gorbačov je na kraju reklamirao Pica Hat.

I Luj Viton! Malo pratim vesti, trudim se da budem isključena. Nekada su postojali načini da dođete do informacije. Postojali su ljudi – istraživači, arhivari, cijela „vojska“ entuzijasta koja je pokušavala stvari sačuvati od zaborava. Sad se sve promijenilo, kao i kod nas. I sve iritira. Priznajem da me iritira kada čujem mlade Ruse kako govore… Oni govori drukčije. Ubrzavaju, oču, aču, razvlače, krevelje se. Radi se o imitaciji američke televizije. Čujem to i dok pričaju djeca u Zagrebu. Naravno, i u Americi, pogotovo oni ženski visoki, metalni glasići. Sve se mijenja na čudan način. Malo imitacija, malo simulacija. Mijenjaju se intonacije i očuđuju svijet koji ste znali. U toj Moskvi, nekad s praznim izlozima i dugim redovima, odjednom luksuzna hotelska soba za 3.000 ne znam ni ja čega, skupa garderoba.

U Lisici se pominje pad Zida. Često citiramo razgovor Adama Mihnjika i Vaclava Havela koji govore o vakuumu nastalom rušenjem velikih sistema. Primećuju da tad zavlada hipokrizija, stanje opisano kod Stendala u Crvenom i crnom.

Ono što se dogodilo Jugoslaviji potpuno je drukčije od onoga što se desilo drugim zemljama nakon pada Berlinskog zida. Ovdje se zaratilo! A zašto se baš tu zaratilo? Rat je bio način, puno efikasniji od pregovora, da se izvrši ogromna pljačka zvana tranzicija. Da sve izgrađeno za tih pedeset godina, iz ruku većine pređe u ruke pojedinaca. Išlo bi teže da nije bilo rata! Laž je da se radilo o oslobođenju i agresiji, odbrani ili kako je već ko to interpretirao sa svoje strane. Pa onda još mit o multikulturalnosti… Suzan Zontag mi je rekla: „Pa vi ste komični! Vama je lako govoriti o multikulturalnosti kada ste svi bijeli i govorite isti jezik.“ Onda je na red došlo pitanje identiteta. Često samo siromašni ljudi, koji nemaju ništa, moraju imati „identitet“. Hrvat sam – imam nešto! Srbin sam – imam nešto! Svi komunistički sistemi imali su svoju dugu borbu protiv komunizma. Borba je dokumentirana. Postojali su disidentski pokreti, disidentske figure. Napisane su gomile knjiga o zatvaranim ljudima, o pojedincima koji su dizali štrajkove. Dokumentirano je nezadovoljstvo komunizmom. Jugoslavija nije imala takvo opravdanje, a htjela je biti žrtva. Sva je stigma išla: „E, i mi smo patili za vrijeme komunizma!“ S obzirom na to da su Jugoslaveni najmanje patili, dreka je bila najjača. Pa je Tito bio diktator, pa su komunjare tlačile, ovo, ono. Takva priča bila je prihvatljiva za zapadne političare i komentatore.

Smatrate da se antikomunizam presvukao u nacionalizam?

Zapravo, ono što je najčešće mučilo tu manjinu nije bio komunizam, nego nacionalizam. Ti koji su bili u zatvoru u vrijeme komunizma, često nisu bili tamo jer su antikomunisti, već zato što su bili nacionalisti. Sve se reinterpretiralo. Na kraju, dobili smo „junake“. Ispostaviće se da su ti naši „junaci“ ubojice i kriminalci. Došla je tobož demokracija. Jedna je klasa pojela drugu.

Teško je ne pomisliti i na našu stvarnost kada u romanu avangardista poruči da su u svetu pogašene sve svetiljke. Političari su vam početkom devedesetih naneli puno zla...

Meni politika neprekidno nanosi zlo! Naravno, ne samo meni, već svim ljudima, osim onih koji su uključeni u istu tu politiku; onih lojalnih režimu, prilježnih, što prihvaćaju sve skupa, čine kompromise. Eksponentima ili naprosto tihim korisnicima sistema. Pomenuta parazitska struktura došlih na vlast isisava kisik iz pluća. Na slamčicu. Dvadeset pet godina.

I ništa se ne menja.

Apsolutno ništa. Možete hiljadu puta napisati za nekoga da je kriminalac, da je pokrao, da je u pitanju korupcija, da govori gluposti na televiziji, da piše gluposti i laže – i dalje će imati svoju emisiju. Džabe što postoje sudovi. Ništa se ne može pomaknuti. Predugo traje. Rekla bih: eto, bila je takva faza, sada smo se popravili. Ali nismo... Sve je gore i gore. I biće još gore zato što se ljudi polako osvješćuju. Vide da su iskorišteni, da umiru, da njihova djeca više nemaju uslove za školovanje, da je školovanje loše, dok se djeca susjeda najčešće nezasluženo školuju na Oksfordu. Ponekad ljudi, koji znaju da su poraženi, uporno produžavaju svoj poraz i uporno sudjeluju u vlastitom ubijanju. Mislim da smo svi mi u toj fazi, što je najstrašnije.

Pripovedač ističe da živimo u doba opšte teatralizacije svega i da svako glumi samog sebe. Tramp glumi Trampa, Hilari glumi Hilari.

Zavladala je opšta teatralizacije svega. Navikli smo na politiku kao na teatar. Krenulo je s televizijom, a sada su s internetom mogućnosti veće. Imamo populističke rijalitije koji su preuzeli program. Zašto niko o tome ne govori? Sve vele nije istina, branimo popularnu kulturu. Ima ipak nečeg u tome, jer vam mijenja ukus. Ono što je šokantno više nije šokantno ukoliko ga dvadeset pet godina gledate na televiziji. Posmatrate nekoga ko se krevelji i mislite: Pa, dobro, svi se sad krevelje; neka se krevelji i Donald Tramp. Na kraju završi s tim da vam taksist kaže: „Jao, pa super je naša predsjednica Kolinda. Jeste li vidjeli kako se dobro istesala?“ Onda bih ga upitala nije li to malo krivo shvatanje politike... Odmah ste mogli uzeti Anđelinu Džoli! Ne, ne bi me razumjeli o čemu pričam. Od svog tog filanja da je sve normalno, mi smo postali totalno perverzni i besramni. Naša su moralna osjetila otupjela. Sve je fajn... Ali Amerika, za koju će svako reći da je najkomercijalnija zemlja na svijetu kada se govori o kulturi, stvorila je oblike protekcija nekomercijalne kulture. Čuva knjigu pjesama nekog pjesnika koji je i sam možda zaboravio da ju je objavio s devetnaest. Zbog medija i svega, mislim da je svijet duboko fašiziran, s tim da fašizam prepoznajemo samo kada se radi o politici. O svemu se radi...

Vaša junakinja primećuje da se evropska birokratija muči s nazivima: migranti, emigranti, imigranti, azilanti, egzilanti. Zaključuje da je jezik savršen indikator odnosa prema izbleglicama. Odlučuju se za reč migranti, „sugerirajući time da se radi o mobilnoj radnoj snazi koja u globaliziranom svijetu slobodnom voljom bira (…) pogodne destinacije za privremeni rad, uz vlastiti rizik, dakako“.

Migranti vas ne obavezuju. Tu su zbog poslova, turizma, bilo čega. Na tom testu se pada. Ko obavlja najveću funkciju diplomacije? Anonimni, dobri ljudi... Bila sam u Mađarskoj, u vlaku. Na stanici, jedno dijete se zagledalo i vlak je krenuo bez njega. Nastala je vriska, roditelji su se užasno uplašili. Da ste samo vidjeli kako su mladi Mađari to brzo riješili! Mobilni telefoni, povezali su se, dali su se u potragu, i odmah organizirali kako da dijete drugim prevozom prebace do Budimpešte.

Mića Vujičić (NIN, 13. decembar 2018.)


Dubravka Ugrešić, književnica, publicistkinja i prevoditeljka, autorka je romana Štefica Cvek u raljama života, Forsiranje romana-reke, Muzej bezuvjetne predaje, Ministarstvo boli, Baba Jaga je snijela jaje, Lisica. Knjiga priča Poza za prozu i Život je bajka, i zbirki eseja Američki fikcionar, Kultura laži, Zabranjeno čitanje, Nikog nema doma, Napad na minibar, Europa u sepiji, Karaoke kultura. Objavila je tri naslova za decu, kao i stručnu studiju iz 1980. pod naslovom Nova ruska proza. Za Forsiranje romana-reke dobila je NIN-ovu nagradu 1988. godine. Diplomirala je komparativnu književnost i ruski jezik u Zagrebu, bila predavač na više američkih i evropskih univerziteta. Živi i radi u Amsterdamu.

четвртак, 10. јануар 2019.

NIN-ova nagrada Šest romana u finaluPostoji takva definicija: književno priznanje zaista je zn
среда, 19. децембар 2018.

U romanu Lisica primetila je da mnogi emigranti razviju naročitu osetljivost na prostore, gradove,
четвртак, 8. новембар 2018.

Posle 1939. godine dolazi crna rupa, a nakon nje 1989. Godine protekle između te dve tačke u vreme
четвртак, 8. новембар 2018.

Pred dolazak na Sajam knjiga, čiji je počasni gost ove godine bio njegov rodni Maroko, dobitnik Gon