Nin
Poslednji razgovor s književnikom Borivojem Adaševićem (1974–2019): Umeti i biti otac hrabrosti

Opisi leta lastavice ili hladne bioskopske sale, ispripovedani glasom „mekim kao zvuk trenja pamuka o pamuk“, nosili su snagu povesnih eksplozija

Borivoje Adašević, daroviti pisac koji je iznenada preminuo 15. januara u četrdeset petoj godini, dao je krajem novembra intervju za NIN. Razgovarali smo o njegovom najnovijem delu. Zamolio sam ga za strpljenje, jer će biti objavljen posle gužve kakvu stvori izbor NIN-ove nagrade. „Imam strpljenja“, odgovorio je prozaista izuzetnog stila.

Autor kolekcija priča Ekvilibrista (2000), Iz trećeg kraljevstva (2006), romana Čovek iz kuće na bregu (2009) i Krf (2011), poslednju je knjigu Iz spiskova prećutanih stvari (izdavač: Akademska knjiga) organizovao kao zbirku četiri novele. Povezao ih je tematski i motivski: svaka pred čitaoca postavlja zagonetku misterioznog nestanka čoveka tokom najkrvavijih događaja dvadesetog veka, vešto ukrštajući pripovedačke glasove i puteve ljudi koji ih decenijama traže.

Devojčica koja je 1938. predvidela železničku nesreću u mestu Slunj; likovi iščezli nakon rezolucije Informbiroa – povod su naratorima da zakorače u arhiv, oslanjajući se na svedočanstvo, dosije, stari članak, spisak, hotelski račun. Na izveštaj čija sadržina istom vagom meri i najveći društveni potres, i detalj iz običnog života, i podatak o vodostaju evropskih reka.

Šetnje svoje Hane Moravec opisao je kao stilizacaciju njenog opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Kroz dvadeseti vek, od Austrougarske do ubistva premijera 2003, i on se kretao na sličan način. Za temelj je uzeo dokument. Dokument koji, kako čitamo, pomenuta opsesivnost dovodi do dobre literature.

„Dokument je ogoljen i nosi isključivo činjenice“, rekao mi je tada Borivoje Adašević za NIN. „Oživljavanje dokumenta, rekonstrukcija događaja koji su doveli do tog sažetog stanja, opsesivan je proces koji nas vodi u literaturu. Uzmite u ruke svoj Izvod iz knjige rođenih. Rekonstruišite upisane činjenice. Svaki podatak. Imaćete na kraju roman. Od vašeg talenta zavisi koliko će biti uspešno izveden. Dokument je zapravo nacrt, skica i šablon u kojem literarna imaginacija pronalazi zlatnu žilu, a pisac uze koje mu ne dozvoljavaju da se sasvim odmetne u književnu fantaziju.“

Zanimao ga je životopis; sudar pojedinca i istorije. Junakinja novele sigurna je da su biće njenog oca, materijalno i postojeće, i biće istorije, nematerijalno i u stalnom izmicanju – stvorili jedno drugo, u prostoru u kojem se sve stvari događaju istovremeno i bez logike. Delo Iz spiskova prećutanih stvari liči na san ispunjen košmarima prošlog stoleća, ali posle buđenja prepričan na najbolji način.

„Svedoci smo da se u uporednoj istoriji država (i prava) ciklično javljaju iskliznuća, procesi u kojima represija remeti normalan tok onog što obično nazivamo progresom. U takvim vremenima pojavljuju se ličnosti koje u knjizi nazivam očevima hrabrosti misleći pri tom na osobe zadivljujuće energije i smelosti da istorijske probleme sagledavaju realno i da ih, ne hajući za posledice, a ni za sopstveni život, rešavaju. Pitanje sukoba jednog čoveka i čitave povesti jeste književna personalizacija sukoba dobra i zla, iz koje, crno na belo, proizilazi da je piščevo uverenje da su i zlo i dobro kategorije vezane isključivo za ljudsko delovanje i da, dakle, potiču od čoveka. “

Neobična je geografija Adaševićevih proza. Zemlje i gradovi (Beograd, Karlovac, Slunj, jadranska ostrva, Boka, srednja Evropa).

„Važan mi je lik čiji život opisujem, a budući da su junaci istovremeno i civilizovane ličnosti (ljudi od kulture i akcije), krajolici kojima promiču i geografija njihovih sudbina sve su bogatiji kako im život ide ka ubrzanju. Akcenat na toponime, kuće ili fabrike stavlja pisac sagledavajući ih u svetlu ljudskih životopisa. Ono što daje smisao gomilama cigle i betona pored kojih prolazimo ili u kojima tek privremeno boravimo, jeste ljudska zabluda, ljudsko delo i (nažalost) nedelo.“

Posle odsluženja kazne na Golom otoku, grafičkom dizajneru iz novele Odisej u kanikuli biva dopušten rad isključivo na prostoru 15 puta 26 centimetara (koliko je potrebno za ilustrovanje korice). Kako nastaju novele? Opisi smrti oca, leta lastavice, hladne bioskopske sale, ispripovedani glasom „mekim kao zvuk trenja pamuka o pamuk“ – nose snagu fikcionalizovanih povesnih eksplozija.

„Sećajući se Josifa Brodskog, ruska pesnikinja Ana Ahmatova kaže da drugi pisci imaju karijere, a da Brodski ima sudbinu! Nemam nameru da vrednosno poredim svoju literaturu s njegovom, već da ukažem na naročit tip pisaca, kojem i sam pripadam. Pisca sa sudbinom. Onog koji ne traži teme za svoje knjige, nego ga one same pronalaze.“

Mimo razgovora, razmenjivali smo poruke o francuskom romanopiscu Patriku Modijanu... Pitao je imam li i Modijanov roman Ulica mračnih dućana, objavljen u Jugoslaviji još 1980.

Nobelovac je uporedio rad na rukopisu s noćnom vožnjom automobila zimi, po klizavici i magli. Ne možete natrag, nemate izbora. Imate osećaj da ste možda na pogrešnom putu; terate dalje i naposletku uspevate.

Zato sam zamolio svog prijatelja da rekonstruiše kako je došao do storije o devojčici Geni Vila, koja je pred Drugi svetski rat predvidela železničku nesreću u mestu Slunj.

Pristao je:

„Ako pratim navike svojih junaka i njihove modele potrage, prinuđen sam da tonem dublje u prošlost. Spreman za traganje za odgovorom, zatvaram oči i već sam u godini 1994. Kasna je jesen, dakle, meseci iza vrtoglave inflacije i doba u kojem se društvo počinje pretvarati da se oko državnih granica ne odvija rat. U Narodnoj biblioteci sam, u čitaonici, skroz levo (gledajući od ulaza), iza paravana s knjigama, za stolom; preda mnom je u zelenom kartonskom povezu golemi svezak – komplet lista Politika iz daleke 1940. godine. Šta ja tu tražim?! Na to sada ne nalazim odgovor. Bilo kako bilo, otkrivam novinsku priču hrvatskog književnika rodom iz Bosne, Mate Blaževića. Priča je kratka, fikcijska, fantastična, govori o devojčici koja je, predvidevši železničku nesreću, spasla svog oca i sebe izlaskom iz voza – napisana plošno, verovatno za honorar u vremenu od kojeg smo bespogovorno udaljeni i o kojem, suštinski, na nivou osećanja i doživljenog, bezmalo ne znamo ništa. Ali, ta priča, njena atmosfera, ostavlja dubok trag u meni. Ne znam razlog tome, već to jasno osećam. Zapisujem je u školsku beležnicu za nepoznate reči, ispod navodim i izvor. Potom je nosim svuda sa sobom, kuda god da se selim, i vraćam joj se, sluteći da je u nekakvoj vezi s mojom budućom pričom; teglim tako njenu tešku noćnu atmosferu dvadeset tri pune godine. Iste jeseni, svega nedelju ili dve kasnije, od šale, šepureći se pred jednom devojkom, maznem s police u nekoj knjižari u Ulici kneza Mihaila u Beogradu prvu knjigu na koju mi ruka naiđe, gurnuvši je za tili čas pod jaknu, a zatim i ispod džempera. Kasnije, na ulici, dok se razmećem svojom veštinom, vidim naslov: Lov na stenice. U toj Mihailovićevoj zbirci pročitaću posvetu slikaru i grafičkom dizajneru Alfredu Palu. Tema i lik! Nekih osamnaest godina kasnije, kao reakciju na priču koju sam objavio, dobijam iz Zagreba knjigu autobiografskih zapisa Alfreda Pala. Knjigu odložim na policu iznad uzglavlja. Dve godine nakon toga, a sada smo već u 2014, na osnovu kratkog zapisa u knjizi beležaka iz sudske prakse Nevino osuđeni Karla Kovača, pišem pripovetku pod naslovom Fragmenti o smrti: Simeon Gras. Kad ona, u oktobru te godine, izađe u Novom Sadu, u Letopisu Matice srpske, četiri pune godine, sa dugim međupauzama u kojima tragam za odgovorima na vlastite sumnje, a ponajviše za formom i pripovednim modelima, jednu za drugom ispisujem preostale tri pripovetke zbirke Iz spiskova prećutanih stvari, u kojima će se, kao tema, naći upravo ono što se steklo u dalekom danu godine 1994. u Narodnoj biblioteci Srbije i nekoliko nedelja nakon toga. Priča iz moje beležnice, iz lista Politika, doživeće potpunu rekonstrukciju, tema Mihailovićeve zbirke dobiće književni nastavak u jednoj u biti izmišljenoj priči, a posveta u njoj izvešće na svetlost dana jednog umetnika visokog rafinmana učinivši ga književnim likom, pri čemu će od presudne koristi biti ona knjiga, poklon iz Zagreba.“ Dok sam čitao poslednji odgovor, zamišljao sam da se modijanovski vraća po snežnoj oluji; probija do početka priče. Otkrili smo Modijana mnogo pre nego što je dobio Nobelovu nagradu. Poslednja Borina poruka: Pare bismo zgrnuli da smo se kladili, ali ne znamo da popunimo tiket.

Odavno sam stavio ulog na Adaševićevo delo, a ponovo čitam Ulicu mračnih dućana. Završava se opisom fotografije: u predvečerje, devojčica i majka vraćaju se s plaže. Devojčica plače, verovatno zato što je prekinuta u igri, majka je već zašla za ulični ugao.

Pripovedač se pita nisu li naši životi isto tako kratkotrajni i skloni nestajanju u nekom predvečerju, poput te detinje tuge.

Mića Vujičić (NIN, 24. januar 2019.)

Foto: Sandra Urban

четвртак, 30. новембар 2023.

Rasprave do usijanja  Pisci i nagrade postoje van Beograda i Novog Sada. Ipak, u većem de
петак, 17. новембар 2023.

Kritika danas češće afirmiše nego što polemiše  Današnje vreme donosi poseban užitak u af
петак, 3. новембар 2023.

Polemiše se o „avangardnosti“ a vlada konzervativnost Fascinirala me je lucidnost i dalekovido
четвртак, 26. октобар 2023.

Gost ovogodišnjeg Sajma knjiga govori za NIN o svom romanu Sve miriše na spas, po kome je snimlje