Poslednji razgovor s književnikom Borivojem Adaševićem (1974–2019): Umeti i biti otac hrabrosti
Opisi leta lastavice ili hladne bioskopske sale, ispripovedani
glasom „mekim kao zvuk trenja pamuka o pamuk“, nosili su snagu povesnih eksplozija
Borivoje Adašević,
daroviti pisac koji je iznenada preminuo 15. januara u četrdeset petoj godini, dao
je krajem novembra intervju za NIN. Razgovarali smo o njegovom najnovijem delu.
Zamolio sam ga za strpljenje, jer će biti objavljen posle gužve kakvu stvori izbor
NIN-ove nagrade. „Imam strpljenja“, odgovorio je prozaista izuzetnog stila.
Autor kolekcija
priča Ekvilibrista (2000), Iz trećeg kraljevstva (2006), romana Čovek iz kuće na bregu (2009) i Krf (2011), poslednju je knjigu Iz spiskova prećutanih stvari (izdavač: Akademska
knjiga) organizovao kao zbirku četiri novele. Povezao ih je tematski i motivski:
svaka pred čitaoca postavlja zagonetku misterioznog nestanka čoveka tokom najkrvavijih
događaja dvadesetog veka, vešto ukrštajući pripovedačke glasove i puteve ljudi koji
ih decenijama traže.
Devojčica koja
je 1938. predvidela železničku nesreću u mestu Slunj; likovi iščezli nakon rezolucije
Informbiroa – povod su naratorima da zakorače u arhiv, oslanjajući se na svedočanstvo,
dosije, stari članak, spisak, hotelski račun. Na izveštaj čija sadržina istom vagom
meri i najveći društveni potres, i detalj iz običnog života, i podatak o vodostaju
evropskih reka.
Šetnje svoje
Hane Moravec opisao je kao stilizacaciju njenog opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Kroz dvadeseti vek, od Austrougarske do ubistva premijera 2003, i on se kretao na
sličan način. Za temelj je uzeo dokument. Dokument koji, kako čitamo, pomenuta opsesivnost
dovodi do dobre literature.
„Dokument je
ogoljen i nosi isključivo činjenice“, rekao mi je tada Borivoje Adašević za NIN.
„Oživljavanje dokumenta, rekonstrukcija događaja koji su doveli do tog sažetog stanja,
opsesivan je proces koji nas vodi u literaturu. Uzmite u ruke svoj Izvod iz knjige rođenih. Rekonstruišite upisane
činjenice. Svaki podatak. Imaćete na kraju roman. Od vašeg talenta zavisi koliko
će biti uspešno izveden. Dokument je zapravo nacrt, skica i šablon u kojem literarna
imaginacija pronalazi zlatnu žilu, a pisac uze koje mu ne dozvoljavaju da se sasvim
odmetne u književnu fantaziju.“
Zanimao ga
je životopis; sudar pojedinca i istorije. Junakinja novele sigurna je da su biće
njenog oca, materijalno i postojeće, i biće istorije, nematerijalno i u stalnom
izmicanju – stvorili jedno drugo, u prostoru u kojem se sve stvari događaju istovremeno
i bez logike. Delo Iz spiskova prećutanih
stvari liči na san ispunjen košmarima prošlog stoleća, ali posle buđenja prepričan
na najbolji način.
„Svedoci smo
da se u uporednoj istoriji država (i prava) ciklično javljaju iskliznuća, procesi u kojima represija remeti
normalan tok onog što obično nazivamo progresom. U takvim vremenima pojavljuju se
ličnosti koje u knjizi nazivam očevima hrabrosti
misleći pri tom na osobe zadivljujuće energije i smelosti da istorijske probleme
sagledavaju realno i da ih, ne hajući za posledice, a ni za sopstveni život, rešavaju.
Pitanje sukoba jednog čoveka i čitave povesti jeste književna personalizacija sukoba
dobra i zla, iz koje, crno na belo, proizilazi da je piščevo uverenje da su i zlo
i dobro kategorije vezane isključivo za ljudsko delovanje i da, dakle, potiču od
čoveka. “
Neobična je
geografija Adaševićevih proza. Zemlje i gradovi (Beograd, Karlovac, Slunj, jadranska
ostrva, Boka, srednja Evropa).
„Važan mi je
lik čiji život opisujem, a budući da su junaci istovremeno i civilizovane ličnosti
(ljudi od kulture i akcije), krajolici kojima promiču i geografija njihovih sudbina
sve su bogatiji kako im život ide ka ubrzanju. Akcenat na toponime, kuće ili fabrike
stavlja pisac sagledavajući ih u svetlu ljudskih životopisa. Ono što daje smisao
gomilama cigle i betona pored kojih prolazimo ili u kojima tek privremeno boravimo,
jeste ljudska zabluda, ljudsko delo i (nažalost) nedelo.“
Posle odsluženja
kazne na Golom otoku, grafičkom dizajneru iz novele Odisej u kanikuli biva dopušten rad isključivo na prostoru 15 puta
26 centimetara (koliko je potrebno za ilustrovanje korice). Kako nastaju novele?
Opisi smrti oca, leta lastavice, hladne bioskopske sale, ispripovedani glasom „mekim
kao zvuk trenja pamuka o pamuk“ – nose snagu fikcionalizovanih
povesnih eksplozija.
„Sećajući se
Josifa Brodskog, ruska pesnikinja Ana Ahmatova kaže da drugi pisci imaju karijere,
a da Brodski ima sudbinu! Nemam nameru da vrednosno poredim svoju literaturu s njegovom,
već da ukažem na naročit tip pisaca, kojem i sam pripadam. Pisca sa sudbinom. Onog
koji ne traži teme za svoje knjige, nego ga one same pronalaze.“
Mimo razgovora,
razmenjivali smo poruke o francuskom romanopiscu Patriku Modijanu... Pitao je imam
li i Modijanov roman Ulica mračnih dućana,
objavljen u Jugoslaviji još 1980.
Nobelovac je
uporedio rad na rukopisu s noćnom vožnjom automobila zimi, po klizavici i magli.
Ne možete natrag, nemate izbora. Imate osećaj da ste možda na pogrešnom putu; terate
dalje i naposletku uspevate.
Zato sam zamolio
svog prijatelja da rekonstruiše kako je došao do storije o devojčici Geni Vila,
koja je pred Drugi svetski rat predvidela železničku nesreću u mestu Slunj.
Pristao je:
„Ako pratim
navike svojih junaka i njihove modele potrage, prinuđen sam da tonem dublje u prošlost.
Spreman za traganje za odgovorom, zatvaram oči i već sam u godini 1994. Kasna je
jesen, dakle, meseci iza vrtoglave inflacije i doba u kojem se društvo počinje pretvarati
da se oko državnih granica ne odvija rat. U Narodnoj biblioteci sam, u čitaonici,
skroz levo (gledajući od ulaza), iza paravana s knjigama, za stolom; preda mnom
je u zelenom kartonskom povezu golemi svezak – komplet lista Politika iz daleke 1940. godine. Šta ja tu
tražim?! Na to sada ne nalazim odgovor. Bilo kako bilo, otkrivam novinsku priču
hrvatskog književnika rodom iz Bosne, Mate Blaževića. Priča je kratka, fikcijska,
fantastična, govori o devojčici koja je, predvidevši železničku nesreću, spasla
svog oca i sebe izlaskom iz voza – napisana plošno, verovatno za honorar u vremenu
od kojeg smo bespogovorno udaljeni i o kojem, suštinski, na nivou osećanja i doživljenog,
bezmalo ne znamo ništa. Ali, ta priča, njena atmosfera, ostavlja dubok trag u meni.
Ne znam razlog tome, već to jasno osećam. Zapisujem je u školsku beležnicu za nepoznate
reči, ispod navodim i izvor. Potom je nosim svuda sa sobom, kuda god da se selim,
i vraćam joj se, sluteći da je u nekakvoj vezi s mojom budućom pričom; teglim tako
njenu tešku noćnu atmosferu dvadeset tri pune godine. Iste jeseni, svega nedelju
ili dve kasnije, od šale, šepureći se pred jednom devojkom, maznem s police u nekoj knjižari u Ulici
kneza Mihaila u Beogradu prvu knjigu na koju mi ruka naiđe, gurnuvši je za tili
čas pod jaknu, a zatim i ispod džempera. Kasnije, na ulici, dok se razmećem svojom
veštinom, vidim naslov: Lov na stenice.
U toj Mihailovićevoj zbirci pročitaću posvetu slikaru i grafičkom dizajneru Alfredu
Palu. Tema i lik! Nekih osamnaest godina kasnije, kao reakciju na priču koju sam
objavio, dobijam iz Zagreba knjigu autobiografskih zapisa Alfreda Pala. Knjigu odložim
na policu iznad uzglavlja. Dve godine nakon toga, a sada smo već u 2014, na osnovu
kratkog zapisa u knjizi beležaka iz sudske prakse Nevino osuđeni Karla Kovača, pišem pripovetku pod naslovom Fragmenti o smrti: Simeon Gras. Kad ona,
u oktobru te godine, izađe u Novom Sadu, u Letopisu Matice srpske, četiri pune godine,
sa dugim međupauzama u kojima tragam za odgovorima na vlastite sumnje, a ponajviše
za formom i pripovednim modelima, jednu za drugom ispisujem preostale tri pripovetke
zbirke Iz spiskova prećutanih stvari,
u kojima će se, kao tema, naći upravo ono što se steklo u dalekom danu godine
1994. u Narodnoj biblioteci Srbije i nekoliko nedelja nakon toga. Priča iz moje
beležnice, iz lista Politika, doživeće
potpunu rekonstrukciju, tema Mihailovićeve zbirke dobiće književni nastavak u jednoj
u biti izmišljenoj priči, a posveta u njoj izvešće na svetlost dana jednog umetnika
visokog rafinmana učinivši ga književnim likom, pri čemu će od presudne koristi
biti ona knjiga, poklon iz Zagreba.“ Dok sam čitao poslednji odgovor, zamišljao
sam da se modijanovski vraća po snežnoj oluji; probija do početka priče. Otkrili
smo Modijana mnogo pre nego što je dobio Nobelovu nagradu. Poslednja Borina poruka:
„Pare bismo
zgrnuli da smo se kladili, ali ne znamo da popunimo tiket.“
Odavno sam stavio ulog na Adaševićevo delo, a ponovo čitam Ulicu mračnih dućana. Završava se opisom fotografije: u predvečerje,
devojčica i majka vraćaju se s plaže. Devojčica plače, verovatno zato
što je prekinuta u igri, majka je već zašla za ulični ugao.
Pripovedač
se pita nisu li naši životi isto tako kratkotrajni i skloni nestajanju u nekom predvečerju,
poput te detinje tuge.
Mića Vujičić (NIN, 24. januar 2019.)
Foto: Sandra Urban