Nin (Tekstovi)
Trideset godina Bitef teatra: Vreme za Nojevu barku

Tri decenije posle otvaranja beogradskog pozorišta posvećenog istraživanju granica savremenog umetničkog izraza, objavljene su dnevničke beleške reditelja Arsenija Jovanovića koje svedoče o njegovom nastanku

Knjigu Obnavljanje hrama Arsenije Arsa Jovanović posvetio je majci Mirjani, pod čijim sam kuhinjskim stolom, prekrivenim čaršavom do poda, pre nego što su me pokvarile škole i učitelji, pokušavao da izvedem svoje prve i najuspešnije pozorišne eksperimente. Dnevnik vođen između 25. decembra 1988. i 14. aprila 1989. otvorio je zvonom telefona, naglim buđem iz sna pod pilulom. Glas sa druge strane saopštio je da se pred Skupštinom nalazi osam hiljada studenata. Studenti viču da hoće da idu na Kosovo. Šta će da rade na Kosovu? Opet telefon. Ko je sada? Tišina. Neko ludački, uporno poziva i spušta slušalicu. Uvod, 28. februar 1989: razmišlja da ode na groblje. Ja na jednu, svi oni na drugu stranu.

U takvoj gužvi, za dva-tri dana, otkriće ideju svečanog otvaranja Bitef teatra, u staroj evangelističkoj crkvi kraj Bajlonijeve pijace. Nemci su počeli da je grade 1940, ali je ostala prazna i neosveštana. (Tu su, u kraju, još 1892, pronašli deset slonovih zuba i lobanju lovca iz starijeg kamenog doba.) Ponavlja da su napušteni hramovi ispunjeni duhovima, posmatrajući radnike zaposlene na gradilištu kao učesnike u započetoj predstavi. Ljuba Tadić priča da mu je jedna baba kazala da je crkva na Bajlonijevoj puna mrtvih. Rade Marković je na to dodao: I u Drinčićevoj je bilo mnogo mrtvih za vreme aprilskog bombardovanja. Mira je jednom rekla, aludirajući na svoju bolest: Nije li ovo kazna što sam dirala u crkvu?

Na delo s podnaslovom Zapisi o nastanku o Bitef teatra padaju dve teške senke. Prva je bolest Mire Trailović, opisana tiho, s neprihvatanjem, najčešće kroz prizore njene izuzetne energije i hrabrosti. Druga je nevreme u kojem će nastati nova scena. Zemlju, podvlači, trese groznica; pažnju privlači učestala upotreba reči sudar i obračun. Inflacija čini da se honorari pretvore u milijarde. Prosjaci vas s nevericom gledaju na ulici. Lopovi Arseniju ukradu novčanik, uzmu novac, pa lične dokumente vrate u poštansko sanduče. (Stara dobra vremena!)

Okolo je haos, plaši se za Miru Trailović. A mi otvaramo pozorište! Kako će se ovo što pišem danas činiti nekom kad ga bude čitao za deset ili dvadeset godina? Osećao sam se uvek čudno, kao da sam se za trenutak našao u vremeplovu, kada sam svojevremeno čitao opise događaja uoči velikih nesreća, uoči ratova. Opis bala u Narodnom pozorištu, na primer, deset dana pred početak Drugog svetskog rata... Jesu li oni na balu u Narodnom pozorištu mogli verovati da će deset dana kasnije početi jedan od najkrvavijih ratova, da će i oko Narodnog pozoršta i oko evangelističke crkve padati bombe?

Na pijaci Zeleni venac primećuje tapiserije s likovima svetaca, među njima i tkanu ikonu Slobodana Miloševića, za sto maraka, duplo skuplju od ikone Svetog Save. Žuri kući po novac, da se ne rasproda.

U društveno-političkoj gunguli, izgleda ga najviše nerviraju Miloševićeve uši. Starom čitaocu dnevnika takva opaska nije čudna. Sećate li se izuzetnih dnevničkih beležaka Aleksandra Tišme? Pošto u nekoliko redova unese vest o krupnom događaju u svetu, o demonstracijama ili početku rata, uz komentar, Tišma u istom ritmu zapiše da odavno nije tako izrazito osetio slast života kao posle čika Stankove sahrane. „Noćas sam se budio i opipavao svoje telo, uživajući u njegovoj toplini i gipkosti.“ Uspele stranice dnevnika najčešće su one na kojima pisac spoljašnju stvarnost otkriva poput palimpsesta, obuzet sopstvenom unutrašnjošću.

U Obnavljanju hrama, čiji su izdavači Službeni glasnik i Bitef teatar, Arsenije Jovanović pažnju posvećuje ljudima uključenim u izgradnju i otvaranje pozorišta. Pedantno i hronološki upisuje sled događaja, uključujući svađe, ostavljajući važnu dokumentarnu građu, upotpunjenu fotografijama.

Ne odoleva zanimljivim digresijama. Na 178. stranici nalazimo veselu sliku iz Rovinja: u krilu televizijskog autora Dragana Babića sede Liv Ulman i rediteljeva majka. Kasnije, u Americi, Liv Ulman priređuje zabavu Jovanoviću u čast. Među gostima su Erika Jong, Mia Farou i Vudi Alen, koji izdvojen, na podu, zviždi zabavljaču posle odgledane tačke. Ja ga ni inače ne volim.

No, jedan od naših najznačajnijih stvaralaca, danas celom svetu znani autor muzike za filmove Terensa Malika, moreplovac što je 1969. gumenim čamcem plovio od Beograda do Rovinja, preko drevne Troje planira da za otvaranje Bitefa, 3. marta 1989, sagradi Nojevu barku.

Kreće u Zoološki vrt da uzme lava.

Ta Nojeva barka trebalo bi da bude shvaćena kao najdublji misaoni domet i metafora Rađanja pozorišta, poruka koju sam želeo da uputim gledaocima, onima koji budu uživo prisustvovali činu otvaranja, gledaocima prenosa, ali i svima nama u Bitef teatru i oko Bitef teatra, poziv da se taj osvećeni prostor crkve-pozorišta ne izneveri, da se duh prostote sa pijačnih i drugih tezgi ne uvuče u hram.

Ozvučeno je drvo pred crkvom; zvunici su skriveni u kontejnerima. Kovčeg će činiti sistem kaveza sa životinjama iz vrta u foajeu.

Jovanović muziku pravi u pećinama. Obradovaće se čim ga obaveste da je samo dan pred premijeru dvoranom proleteo slepi miš. Završava tekst Poklon pozorišta Poklon pozorištu. Učesnici su brojni glumci, studenti, muzičari.

I slikarka Olja Ivanjicki u kosmonautskom odelu.

Na trgu je puno sveta. Na maloj pozornici klovnovi su uveliko izvodili vesele ludorije. Gutači vatre, mađioničar Magi... Na poklopcima kontejnera pisalo je `Otvori` i kad bi neko to učinio, iz kante bi pokuljali aplauzi sa pozorišnih predstava... Sa nestrpljenjem smo očekivali da se na tornju crkve pojave pajaci... Slavuji pevaju, neuredne pijačne tezge, prljave pločnike i ulice ispunjavaju tišine dalekih šuma, pojanje ptica. Pale se vatre. U unutrašnjosti, iza vrata zastrtim crnim plišom, čuje se s trake glas Bojana Stupice.

Za vreme studija, bio je asistent Bojana Stupice u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Zamolio je velikana da mu osmisli scenografiju za diplomsku predstavu i on je to učinio, napravio crtež. Tokom pauze na probi, posmatrao je velikog učitelja dok drema. Zaspao je s upaljenom cigaretom. Pazeći da ga ne probudi, da ne prene sveca iz sna, smišljao je kako da spretno izvuče pikavac pre nego što ga žar opeče.

Prvi od tri neobična dodira tri snažne scene u Obnavljanju hrama. Drugi put, sticajem čudnih okolnosti, ima priliku da u manastiru dotakne ruku Svetog Stefana Dečanskog. U Americi, stoji pred gipsanim odlivkom posmrtne maske Jovana Dučića. Iz tvrde i vremenom potamnele gipsane mase virila je jedna dlaka iz Dučićevih obrva.

U ovakvim trenucima svaki put bi osetio da gubi sopstvenu težinu; sve oko njega imalo je prividni oblik. Bio je svestan isključivo tišine, nalik onoj doživljenoj na otvorenom moru, verovatno i u trenucima stvaranja. Slično je osećanje dočarao slušajući, na kraju, govor Mire Trailović, svestan da se oprašta od nje.

Sada, na tridesetogodišnjicu Bitef teatra, 3. marta 2019, M. I. R. A. se vraća na scenu, u predstavi Andraša Urbana. Igraju: Mirjana Karanović, Suzana Lukić, Anđela Jovanović, Isidora Simijonović, Gorica Regodić. Dramaturškinja Vedrana Božinović matricu komada gradi na dokumntarnoj građi o nastanku pozorišta i ispituje odnos lokalne zajednice prema umetničkoj pojavi.

Navedene su i reči Mire Trailović: „Kada prvi građanin našeg grada, otvori ovo pozorište i preda ga pozorišnim umetnicima i svima onima čijoj tragalačkoj umetnosti odgovara ovaj prostor, neće ga predati meni, danas već veteranu mnogih pozorišnih pokušaja, već pre svega mladima po godinama ili po duhu, svejedno. Kada nas oni koji dolaze prevaziđu maštom, snagom i umećem, biću srećna.“

Na različite načine, Urban i Jovanović otključavaju trezor sećanja. Knjiga Obnavljanje hrama ispresecena je citatima iz proze Džozefa Konrada. Odjekuje rečenica: Deset dana, reče on i smesta se vrati u predele uspomena koje ne znaju ništa o vremenu.

Ili: Uspomene su daleko življe od bilo čega stvarnog, pa nisu bili sigurni da li su taj šapat čuli sad ili pre mnogo godina.

(NIN, 28. februar 2019.) 

Nova bitefovska generacija

Kišobran pozorište

Bitef teatar? Jedini prostor koji zamišljam dok pišem i najlepša scena koju sam ikada videla, kaže u razgovoru za NIN dramska spisateljica Milena Bogavac

Priznaje da joj je teško da priča o predstavama ovog pozorišta, a da pritom izuzme svoje, jer je skoro sve što je napisala ili režirala, barem jednom odigrano na tom mestu. Naše predstave, godinama pune ovo pozorište i pokazuju se dugovečnim. Pojedine su se igrale i duže od pet sezona. Pre svega mislim na omnibus Fejk porno iz 2005. Reditelj je bila Jelena Bogavac, a tekstove smo pisali Maja Pelević, Filip Vujošević, Milan Marković i ja. U glavnoj ulozi, bio je pokojni Marinko Madžgalj, i ono što sam od njega naučila, gledajući ga, kako godinama igra, nešto je najvažnije što i danas znam o pozorištu i glumi.

Fejk porno bio je veoma uspešan, pa su pet leta kasnije uradili i drugi deo omnibusa nazvan Fejkbuk. Ako preskočim sve ostale naslove, u čije sam stvaranje bila umešana, volela bih da se setim Bitef teatra koji je Nenad Prokić vodio kao kišobran pozorište, okupljajući nezavisnu scenu. Tada su tu radili Ister teatar, Dah teatar, Plavo pozorište, ERGstatus, Mimart; trupe značajne za razvoj beogradske nezavisne scene, ali i trupe nastale pod uticajem Bitef festivala, što i jeste bila osnovna misija Bitef teatra, od osnivanja.

Dodaje da je u kasnijem razdoblju važne komade radila Anja Suša. Izdvaja naslove Maja i ja i Maja, i Lice od stakla, po tekstu Marije Karaklajić. Dobro se seća Hipermnezije Selme Spahić.

Novi period počinje od Kratke priče o Antihristu Andraša Urbana. To je predstava koja mi je bukvalno promenila pogled na pozorište. Za njom je, u istoj sezoni, izašla i predstava Život stoji, život ide dalje Filipa Vujoševića i Jelene Bogavac. Bio je ovo debi Slavena Došla, nagrađen Sterijinom nagradom za mlade glumce. Nikada neću razumeti zašto se nije igrala više, jer sam je smatrala izvanredno zanimljivom, angažovanom i hrabrom. Mnogo sam puta gledala Peti park Borisa Liješevića, O s(a)vesti Sanje Krsmanović Tasić i Crvenu ljubav u režiji Olge Dimitrijević.

M. V.

четвртак, 3. август 2023.

Nemački nedeljnik Cajt napravio je u svom podlistu Magazin veliki razgovor sa Francom Jozefom Vagn
четвртак, 3. август 2023.

Trezor je podsetio na izvanredni TV opus Dragana Babića (1937–2013), emitujući na desetogodišnjicu
четвртак, 3. август 2023.

Fragmenti preuzeti iz različitih filmova sa teritorija SAD i Velike Britanije nastalih u periodu H
четвртак, 3. август 2023.

Dok su kritičari Književnog života birali „važnija“ izdanja, Vislava Šimborska pisala je kritike k