Nin (Tekstovi)
Moderni nomad na tragu starog putopisca: Mračna komora toplih pedesetih

U Francuskom institutu otvorena je izložba fotografija Nikole Buvijea i crteža Tjerija Vernea čije su zajedničke avanture s putovanja tokom pedesetih godina prošlog veka opisane u Upotrebi sveta, danas klasičnom delu putopisne proze 

Ćuljivo gledanje u atlas kada imate deset, trinaest godina i ležite na tepihu potrbuške toliko snažno izazove želju da sve tada započne. Pomislite na oblasti kao što su Banat, Kaspijska oblast, Kašmir, na muzike koje tamo odjekuju, na poglede koji se tamo ukrštaju zapisao je u predgovoru svoje čuvene knjige Upotreba sveta Nikola Buvije (19291998). Zajedno sa slikarom Tjerijem Verneom, 1953. i 1954, lutao je svetom...

Krenuli su iz Beograda, iz Mažestika, i sa Sajmišta, gde su ih u društvo primili umetnici, posle rata smešteni u preuređene barake nekadašnjeg nacističkog koncentracionog logora. Unoseći prtljag kroz mračno stepenište, dva Švajcarca su osetila miris terpentina i prašine što steže grlo. (Taj život stvaralaca sa Sajmišta možda je najbolje opisao Pavle Ugrinov u dokumentarnoj prozi Tople pedesete.)

Nakon što su obišli kraj i otišli na kupanje (Meki pesak pod nogama, krave na travi, devojčurak s maramom koji čuva guščiće, i u rupi od granate skitnica koja spava pokrivena novinama), obišli su Makedoniju, Tursku, Iran, Avganistan, preko Bačke Palanke.

Bilo im je dvadeset četiri godine, koliko sada ima Sara Gisler, švajcarska književnica, autorka dela pod naslovom Mala. Stojimo sa njom u Knez Mihailovoj ulici, ispred Francuskog instituta, u čijim su izlozima crno-bele fotografije Buvijea i Vernea, slavnih predaka ukoliko je o putopisima reč. Sumrak je, i preko stakla, prevlače se brze senke prolaznka; prelama se svetlost, stapajući prošlost i sadašnjost.

Dok se slika za naš nedeljnik, kraj panoa, zaostavštine donete iz ženevske biblioteke, Sara Gisler kaže da je Nikola Buvije klasik koga učenici uče u školi. Smeška se: Pošto ne volim mnogo školu, nisam ga čitala kad je trebalo, već po dolasku na Balkan. Mislim da odaje počast ovoj zemlji. Nisam dovoljno dugo u Srbiji da bih upoređivala opise sa stvarnošću, ali jesu snažni.

Naša sagovrnica moderni je nomad. Napustila je dom i bez prebijene pare pošla na put. U romanu je opisala porodicu u raspadanju. Kritičari beleže da je bes pretvorila je u odiseju. Želela je slobodu, da savlada strah. Iz Lozane do Severnog pola, s torbicom i blokčićem. Autostopom!

Nije se plašila. Bolje da odmah naletim na psihopatu, nego da ceo život provedem u strahu. Reči je izgovorila samouvereno, nalik citatu iz Šekspira, s početka knjige. Otići ći i živeću, ili ću ostati i umreti.

Te večeri, u razgovoru sa Marion Vio, otkriva da je kupila stari brod. Šest meseci je učila da upravlja i dobila dozvolu.

Čim je fotogoraf spustio aparat, rekla je: Fala! Shvatili smo: važno je znati nekoliko reči pre nego što doputuješ u novu zemlju. Kako ste?

Nikola Buvije i Tjeri Verne, saznajemo, koristili su priručnik francusko-srpske konverzacije profesora Magnaska iz Đenove, objavljen 1907. Pun anahronizama da vam se zavrti u glavi, u nestašnim dijalozima kakve izmišlja autor koji je čitav život proveo u hotelu, ne napuštajući svoju kuhinju. Tu je bilo samo čizmica sa sarom, najnižih napojnica, redengota i suvišnih rečenica. Prvi put kada sam se oslonio na njih, kod frizera na savskom keju, između ošišanih glava i radnika u kombinezonima, naleteo sam na: Imam li vam navoštiti brk? pitanje na koje je odmah trebalo odgovoriti: Za volju Božju nemojte, puštam tu modu kicošima.

Ljudi su joj se čudili. Ko još da napusti Švajcarsku... Sara Gisler htela je na sever. I do kineske granice. I preko Atlantika stopirajući. Za pet minuta našla je prevoz. Primila ju je porodica, uz uslov da im čuva dete. Čitala joj je i pekla palačinke. Nevreme je donelo morsku bolest, ali su zato noću svetleli planktoni. Devojčica je zaključila: Pa, okean je diskoteka!

Pisala je blog, kačila fotografije i video snimke. Putopisi se danas ne mogu pisati kao u vreme Buvijea? Ne mora da znači, odgovara za NIN. Putuje bez telefona, bez aplikacija, ne koristi Goole Earth, niti gugl-mape. Uzemem kartu i idem. Po povratku, postavljam fotke... Nisam na mreži dok putujem.

Zanimljivo je porediti Instagram i izložbu na kojoj su njeni potezi ukršteni s Buvijeovim i Verneovim. Naravno da postoji razlika. Cela stvar ranije je zahtevala opsežne pripreme i organizaciju. Fotografije nisu bile dostupne. Da ne govorimo koliko ljudi danas vidi ono što ste uradili, gotovo u trenu šerovanja na internetu. Ipak, dirnuta sam ovakvim radovima iz prošlosti. Čini se da u njima ima više života.

Pripovodač romana Enigma dolaska V. S. Najpola primećuje da fotografije nose u sebi tugu, da svaki snimak zamrzava trenutak, što čoveka navede da razmisli o hodu vremena koje je usledilo, i podseti na smrt. No, smatra da se to ne može reći za dobre umetničke slike istog događaja, prožete duhom i stvaralačkim naporom slikara.

Na panoima su porteti tamburaša, ljudi, cipela, životinja; putopisaca u različitim pozama. Nekoliko puta uslikana je kornjača kraj gume automobila u kome su se klackali. Znamo sad i registratski broj: GE 16466, vozila nešto bržeg od životinje. Čepali su 20 kilometara na sat. 

Dugo ih gledajte i imaćete osećaj da otvarate kutiju s porodičnim fotografijama. No, ukoliko uporedo čitate Upotrebu sveta, proza će početi da sve prožima i oživljava. Dva probisveta postaće vam bliska.

Prizori su crno-beli i mutni. Nikola Buvije opisuje da je kod fotografa Telijea učio da razvije film. Za britanske mušterije ovog garnizonskog grada, on se specijalizovao u `mutnom`, `stopljenom` koje se posebno preliva. Osećamo vrućinu mračne komore. To je dobijalo punu meru u portretima oficirskih supruga: plave žene s ispranim crtama, s vrlo udešenim frizurama i biserima. Kap arapske gume davala je očima romantičan sjaj, a zatim je Telije belim cinkom i malom četkicom čistio ogrlice koje su dobijale magičan snežno-beli sjaj. Noću u njegovom mračnom izlogu videlo se kako one sijaju ispod jedva vidljivih lica, kao male kifle meseca.

Pred izlogom u Knez Mihailovoj, čija su raznobojna svetla menjala izraze lica Buvijea i Vernea, primetili smo da jedna devojčica sa slike podseća na Saru Gisler. (Neko je to glasno i rekao.) Govorila je o narandžastoj boji. Narandžast je bio džemper čoveka koji je zaustavio kola kraj druma u Norveškoj, poneo je i odmeravao. Barem se isprva činilo... Užasno se uplašila. Zaustavio je automobil i izvadio iz novčanika fotografiju ćerke. Zaista je ličila na mene. Počeo je da plače. Ćerka se našla u neprilici, ušla je u sektu. Dugo smo razgovarali.

Zaboravljajući pravilo američkog novinara (Zapamti, priča je o tebi samo kada je stvarno o tebi), saopštio sam da retko putujem. Pisao sam gledajući stvarnost kroz špijunku na vratima. Šta misli o ljudima vezanim za kuću? U Upotrebi sveta (izdavač: Geopoetika) pomenuti su ljudi mišljenja da se može putovati i s malo mašte, bez dizanja stražnjice sa stolice. Ja u to hoću da verujem, kaže Buvije.

Znam šta se meni dopada. Nismo svi isti. Potičem iz porodice koja nije mnogo putovala. Moj otac nikada nije napustio Švajcarsku. Bitno je da imamo strast, nešto što nas nosi!

Dogovorili smo se da nam u notesu napiše adresu i da joj poštom pošaljemo ovu novinu. Našalili smo se: Ako uopšte imate adresu...

Uzela je olovku, ispisala svoje ime, zatim zastala, preškrabala ga, i stavila ime oca, njegov kućni broj.

Takav potez na papiru učinio nam se kao malo bekstvo.

(NIN, 21. mart 2019.)

Foto: Uroš Arsić

четвртак, 26. октобар 2023.

„To je moj posao: da doprem do pisaca čiji se umovi čine izrazito živim za svet oko nas, da ih zam
четвртак, 19. октобар 2023.

Pisac i kritičar Kris Pauer primetio je na Tviteru (@chris_power) da su prvi redovi romana Havije
четвртак, 12. октобар 2023.

U restoranu brze hrane sreo sam digitalni totem kome sam prvo saopštio svoju želju, potom se javio
петак, 6. октобар 2023.

Prvi laureat bio je Dobrica Ćosić, a beskrajni niz polemika odmah je otvorilo pitanje da li je And