Nin
Ani Erno, francuska književnica: Istorija ispričana za prazničnim ručkom
Autorka dela Godine, koje se upravo našlo u najužem izboru za Međunarodnu Bukerovu nagradu, govori za NIN

Poznata spisateljica, čija bibliografija broji više od dvadeset zapaženih naslova, seća se da je 1997. boravila u Beogradu. Predstavljala je svoje knjige Jednostavna strast, Mesto pod suncem, Nisam izašla iz svoje noći, i to joj je sećanje pobudilo veliko žaljenje dva leta kasnije, kada je zamišljala kako taj grad izgleda pod bombama. Čim smo je upitali da li je nekada čitala pisce s ovih prostora, odgovorila je: „Danila Kiša i jedan roman Mirka Kovača. Životopis Malvine Trifković!“

Ani Erno objavila je Godine još 2008. i bila nagrađena priznanjima koja nose imena Margerit Diras i Fransoa Morijaka, te Stregom za evropsku književnost. Sada je u finalu Međunarodnog Bukera, jer je delo tokom prošlog leta štampano na engleskom jeziku.

Opisano je kao priča o razdoblju između 1941. i 2006, ispripovedana kroz objektiv sećanja, sadašnjih i prošlih utisaka, fotografija, pesama, radija, televizije, reklama i novinskih vesti. Među nazivima kompozicija, sloganima, brendovima, naratorkin glas se neprestano rastavara i pojavljuje, jer proticanje vremena uspeva da učini opipljivim. 

Primećuju i da se vreme, samo po sebi neumoljivo, drži svog pripovedačkog kursa, obavezujući sve druge pripovedače na anonimnost. „Tako se stvara nova vrsta autobiografije, istovremeno subjektivna i bezlična, lična i kolektivna.“

Književnica rođena 1940. u Normandiji, koja je 1984. dobila veliku nagradu Renodo za Mesto, fragmentarnu prozu sačinjenu od sećanja na detinjstvo, pokrenutih očevom smrću, rano je stvorila prepoznatljivi književni svet. Kritičari pokušavaju da ga definišu, najčešće koristeći reč autobiografsko.

„Sve što sam napisala potiče iz mog životnog iskustva, iz onog što sam videla, proživela, iz svega što i dalje proživljavam; u tom smislu, poreklo i tematika moje literature jesu autobiografski“, kaže Ani Erno za NIN. „Ipak, nije mi cilj da pišem o sebi, niti da opisujem sopstveni život. Služim se svojim životom i onim što mi se desilo kao društveno biće, kao žena, koristim ga kao polje za istraživanje da bih na svetlost dana iznela određenu istinu. Ja koje upotrebljavam, jeste reč koja u jednakoj meri označava drugog koliko i mene samu. U knjizi Godine takvo ja se ne pojavljuje, umesto njega nalazimo reči mi, oni ili one, jer sam sigurna da nas definiše zajednička istorija.“

Rukopis otvara citatima. Najpre, Hose Ortega i Gaset (Sve što imamo je istorija, ali ona ne pripada nama), pa čitav pasus iz Čehova, baš onaj započet rečima: „Da. Zaboraviće. Tako nam je suđeno, šta da se radi...“ Sledi prva rečenica: „Sve slike će nestati“ i uvodni spisak: niz sažetih, pomešanih slika iz prošlosti. Umberto Eko napisao je studiju o spiskovima. Smatrao je da ih pravimo zato što ne želimo da umremo. Proza u osnovi jeste katalog brodova. Otkuda takva forma?

„Odavno sam želela da napišem priču o ženi koja je istovremeno izdvojena iz istorije, iz kretanja svoje generacije, i uronjena u njih. Naime, imam osećanje da su razne epohe prešle preko mene u jednakoj meri kao što sam ja prošla kroz njih. Uspela sam da konkretizujem tu zamisao kad sam odlučila da prikažem tok godina na osnovu kolektivnog sećanja, naročito u onom vidu u kojem se iskazuje prilikom prazničnih obeda, i da uključim u tekst opise ličnih fotografija od vremena mog detinjstva do onih godina koje ću imati kad završim knjigu. U poređenju s autobiografijom, radi se o pripovednoj formi izvrnutoj naopako, a jedini „lik” u tekstu zapravo jeste Vreme. Početak knjige govori o svemu onom što nestaje sa smrću jednog bića, a kraj o onome što je moguće spasti pisanjem.“

Na pomen Životopisa Malvine Trifković razmenjujemo nekoliko reči o Mirku Kovaču. Ne stižemo da pitamo zna li kakav je udeo Danila Kiša u nastanku te knjige. U dvadeset sedmom poglavlju roman-memoara Vrijeme koje se udaljava, Kovač piše da mu je Kiš, pisac poeme Đubrište, s buvljaka u Parizu doneo snop pornografskih sličica s početka veka. „Kasnije sam ih trampio s jednim luckastim kolekcionarom i erotomanom za obiteljski album trgovca iz Palanke, gospodina Đorđa Trifkovića u kome je bilo ponajviše slika njegove kćeri Malvine.“

Šta Ani Erni misli o odnosu dokumenta i fikcije, smatra li da se u odnosu mašte i stvarnosti nešto izmenilo? Na prvim stranicama stoji da će hiljade reči iznenada biti obrisano; reči kojima smo imenovali stvari, lica, dela, osećanja. Sve da bismo svet postavili u red. I ređa ih, od različitih slogana do grafita u javnim toaletima, ispisujući odjednom i rečenicu: „Šta se radili 11. septembra 2001?“, iza koje ide in illo tempore s nedeljne mise. Zna li da zvanični izveštaj američke agencije o terorističkim napadima na Kule bliznakinje sadrži i poglavlje o mašti?

„Velika razlika između stvarnosti i fikcije je u tome što ona prva – čak i onda kad je samo zamišljamo – ima moć da nas zaprepasti, naročito kad je tragična“, odgovara Ani Erno. „Možemo probati da zamislimo budućnost, ali ona nas uvek iznenađuje. Stoga može izgledati da je dokument nadmoćan u odnosu na fikciju, ali s vremenom, bila reč o filmu ili o knjizi, biće shvaćen, prihvaćen manje-više kao fikcija.“

Leonid Šejka jednom je napisao da ćemo, na kraju svega, „u toj virtualnoj magli“, na otvaranju novog gradskog smetlišta, prepoznati na otpadu samo one predmete koje smo slikali. Magično nabrajanje francuske književnice podseća nas na Šejkine reči. 

Spisateljica Alison Strejer, prevodilac Ani Erno na engleski jezik, koja bi 21. maja uveče, kada bude bilo saopšteno ime dobitnika Međunarodnog Bukera, mogla da podeli priznanje sa našom sagovornicom, rekla je u jednom razgovoru da voli različite ritmove, glasove, promene tempa i stila; što se tako menjaju oblici... Bila je oduševljena odlomcima koji su izgledali kao da su poleteli. Krstarenja decenijama! Smatra da opipljivo proticanje vremena nose maratonske rečenice. Poredi ih sa dugim, neprekinutim udisajem.

Olga Tokarčuk, aktuelna dobitnica Međunarodnog Bukera, čiji se roman Vuci svoje ralo po kostima mrtvih i ovoga puta našlo u finalu, rekla nam je prošlog proleća da su nagrade nešto nalik mlaznici za vazduh u akvarijumu. „Unose malo mehurova u stajaću vodu. U suprotnom bismo se ugušili.“

Da li bi Ani Erno mogla da se seti svih svojih književnih priznanja, u ritmu proze? „Nagrada koju sam doživela veoma emocionalno je nagrada Renodo, koja mi je u Francuskoj dodeljena za Mesto 1984; ta knjiga posvećena je mom ocu i klasnom jazu koji se javio između njega, radnika i mene, studentkinje. Ponešto od toga smo popravili, ali prekasno. Nakon toga, dobila sam Nagradu Margerit Diras za Godine, kao i Nagradu Margerit Jursenar za celokupan književni rad, a obe su mi dodelili izuzetno merodavni žiriji među čijim članovima su se nalazili pisci, reditelji i istoričari; ta dva priznanja posebno su mi draga.“

Šta god rekle Bukerove sudije, prethodnih nedelja u središtu polemika oko pitanja da li su Godine fikcija ili ne – Ani Erno je, bez sumnje, moderni klasik. 

(NIN, 16. maj 2019.)

среда, 15. март 2023.

Slovački novinar i književnik predstaviće 20. i 21. marta u Beogradu i Novom Sadu svoj roman Svinj
понедељак, 27. фебруар 2023.

Komični izraz se sam nametnuo kad sam pomislio da bi bilo dobro pozabaviti se fenomenom deluzija i
четвртак, 16. фебруар 2023.

Najpoznatiji rumunski pisac govori za NIN o svojoj poetici, objašnjava kako je u prozi stvorio knj
четвртак, 9. фебруар 2023.

Odabrao sam Puškinov život zato što je kao i svaki drugi. Nošen epohom, rasnim, pobunjeničkim, ple