Lične osobine dovodim do krajnosti
i poigravam se sa sopstvenim strahovima – kaže u razgovoru za naš magazin autor filma Gde god da si, objašnjavajući ko su pravi
marginalci i zašto je opasno prisvajati tuđi bol
Reditelj
Serđo Leone navodno je dao uputstva svim glumcima na snimanju, osim Klintu Istvudu.
Kada ga je Klint Istvud upitao: „A šta ja treba da radim?“, Leone je kratko odgovorio: „Ti ne treba ništa da radiš. Samo
stani.“
Setili
smo se te anegdote gledajući film Gde god
da si, prikazan na Festivalu italijanskog filma u Jugoslovenskoj kinoteci. Likovi
su izuzetno uverljivi; učinilo nam se da glumci – uopšte
ne glume.
„Ako moram da budem iskren, kada naiđem na glumca koji ne uspeva da uradi
ono što mu kažem, to je prvo uputstvo koje mu dajem. Nemoj ništa da radiš!“, odgovara
reditelj Bonifačo Anđus u razgovoru za NIN.
Odmah dodaje da „nemoj ništa da radiš“ ima bezbroj značenja. „Rad sa glavnim glumcima filma Gde god da si trajao je više od godinu dana.
Pravili smo probe i kontra probe, sa scenarijom i bez scenarija. Potom sam im na
setu dozvolio da ne rade ništa, a to znači uživeti se u priču likova, zavoleti ih,
osećati se kako se oni osećaju.“
Drama od sat i po, u kojoj glavne uloge tumače Alesandro
Gacale, Frančeska Nijeda, Antonio Anđus, Ana Feruco, Gavino Ruda, opisana je kao
storija o pevaču Alesandru koga je pregazilo vreme. Posle nastupa pred nezahvalnom
publikom, ostaje do jutra u Blu star disku. Gubi glavu kada u zoru njegova stara
majka odbije da mu da novac, potreban da ispadne važan pred devojkama. Budući da
mu je život prošao pred slot mašinom, ne pomišlja da bi ljubav mogla da mu se desi
dok leži u bolnici, hospitalizovan pošto je porazbijao stvari u stanu.
Sažeti internet opisi radnje zaista su neodoljivi: tu upoznaje
Frančesku, sa velikim zelenim očima i spontanim ponašanjem devojčice. Ona u džepu
ima dve karte za brod: za sebe i svog petogodišnjeg sina Antonija, oduzetog od majke
zbog njenog problematičnog ponašanja. Hoće li uspeti da pobegnu od strogog birokratskog
aparata...
Film Gde god da si potresan je, uverljiv i duhovit. Kako ste otkrili taj
svet?
Uvek je
teško pronaći razloge koji vas nagone da ispričate jednu priču, a ne neku drugu.
Da bih izgradio storiju, kao i likove, polazim pre svega od sebe, od ličnih osobina.
Time ne želim da kažem da sam ikada bio na obaveznom lečenju, niti da mi se ikada
desilo da mi prete da će mi oduzeti decu, s čim se suočavaju likovi. Jednostavno
svoje osobine dovodim do krajnosti, pritom se poigravajući i sa sopstvenim strahovima.
A to važi kako za muške, tako i za ženske likove. Na primer, kada starac kaže Alesandru
da ta vrsta muzike baš nikog ne zanima, radi se o strahu povezanim sa činjenicom
da jednog dana, možda, nikoga više neće zanimati film koji se meni sviđa. Osim toga,
istražujući i čitajući vesti, shvatio sam da je u današnjem svetu prilično lako
dovesti u sumnju nečije roditeljske sposobnosti. Budući da imam dvoje dece, još
jedan strah koji me muči. Strah koji sam predstavio kroz Frančeskin lik. Ustvari,
moje priče su čvrsto vezane za likove, a ne za teme. Ako imaš likove, imaš i film,
ako ne, moraš ih odmah pronaći u sebi, inače rizikuješ da ne čuješ šta pričaš. Od
suštinske je važnosti uključiti emociju.
Napisali ste i scenario. Zamolio
bih vas da opišete proces pisanja drame koju ćete i režirati.
Svaki put
kad se uhvatim u koštac sa pričanjem priče, i s likovima, uhvatim sebe kako razmišljam
o istoj enigmi. Razmišljam kakav bi mi bio život da na njegovom putu nisam naišao
na tu veliku strast, na film. Verujem da mi je film, koji je za mene uvek bio osnovni,
terapeutski element za prevazilaženje strahova i neuroza, do sada, spasao život.
Bez njega bih možda bio ljudsko biće zatvoreno u svetu koji mu ne pripada. Nerazumljivom
svetu, svetu od kojeg se plaši. Svetu koji te udara pesnicama direktno u lice, ili
iz kojeg se beži, baš kako čine ljudska bića u Gde god da si. U tom smislu, mogu reći da i muški i ženski junaci jesu
nalik nastavku mene samog. Osim toga, imam odlične saradnike. Fabija Bonfantija
i Đanija Tetija. Budući da su moji filmovi veoma lični, osnovna je ideja da se likovi
rađaju iz mene, uključujući i ključne tačke u pripovedanju. Pisanje scenarija sadrži
čitav niz faza, sastavljenih od razgovora, sukoba, ponekad i svađa. Neprestano razmenjujemo
ideje i predloge. Uvek neko ubacije sumnje, glumi đavoljeg advokata, govori nešto
što nema veze ni sa čim. Tu spadam i ja, naravno. Veoma zabavna faza! Obično se
desi da na sredini dođe do problema koji se čini nerešivim, pa onda, kao nekom magijom,
dođe neko i kaže nešto, drugi kaže nešto drugo i tako se razreši ključni problem.
Zato je toliko važna saradnja u pisanju.
Kakav je vaš odnos prema žanru? Gledate Gde god da si i pomislite na roud-muvi, na vestern, na disko.
Polazim
od činjenice da dramatizacija autentičnog lika, sa sumnjama i kontradiktornostima,
nikada ne može biti banalna dok prikazuje njegovu ljudskost, štaviše, verovatno
je to jedina zaista složena stvar, ne samo u filmu, već u svakom tipu umetničkog
predstavljanja. Nalazim inspiraciju u stvarima koje doživljavam, vidim i poznajem,
u onome što me muči kao ljudsko biće, u ličnim strahovima. Dakle, jedan od ciljeva
jeste i da ispričam svoja osećanja svetu koji me okružuje, pokušavajući drugima
da objasnim stvari koje duboko osećam. Verujem da je film sredstvo koje mi najviše
odgovara, ali mi teško pada da o tome teoretišem. Moj pristup je instinktivan. Dakle,
ideja za film nikad nije ista, samo je povezana sa osećanjem na emocionalnom nivou.
Volim film uopšte. Sve žanrove. Pod uslovom da osetim iskrenu crtu. Duboko prezirem
film koji je lažan, posredan, lišen osobina koje oslikavaju individualnost autora,
odnosno njegovog unutrašnjeg sveta.
Koji su reditelji bili važni dok
ste tražili izraz?
Kasavetes,
Felini, Skorseze, Čaplin, Forman. Mogao bih napraviti duži spisak, ali tako bih
rizikovao da postanem dosadan. Svim ovim autorima zajedničko je da veoma često režiraju
poluautobiografske priče. Osim toga, iako su to nedostižni uzori, stičem utisak
da snimiti film najzad i nije toliko teško.
Šta biste mogli da kažete o današnjoj
sceni u Italiji? Postoje li teme kojima se reditelji češće bave? Novi talas u italijanskom
filmu...
Postoje
autori i producenti i organizatori festivala koji prate aktuelne teme, poput društveno-političkih
ili istorijskih... Ja to ne radim i verujem da nikad neću raditi. Treba shvatiti
koliko smo se približili, i koliko smo iskreni kada se bavimo određenom temom; retko
kada je to prihvatljivo. Ako izostavimo komercijalni film, koji se oduvek hrani
aktuelnim temama, verujem da u Italiji, i u Evropi, u autorskim filmovima postoji
tendencija da prisvojite tuđi bol, a da ga pritom ne spoznate do kraja, da biste
ga potom koristili za lične i narcisoidne
ciljeve, zaštićeni u svom salonu. Za mene je sve to neprihvatljivo i pogrešno. Prave
se filmovi o „siromašnima“ da bi se prikazali na nekom festivalu, napravi se koktel da bi se videlo
koliko smo osećajni. Retko kada se ta osećajnost pojavi na ekranu, bilo u igranom,
bilo u dokumentarnom ostvarenju. Jer zašto bih se trudio da pratim nekoga koga čak
i ne poznajem? Da ga snimam tri meseca da bih pokazao njegov tužni život? Više volim
da predstavim svet koji mi je blizak, da ga predstavim neki put s ljubavlju, neki
put s ljutnjom i brutalnošću. Nisam voajer. Savetovao bih italijanskom i evropskom
građanskom svetu da se pogleda u ogledalo. Verovatno će pronaći zanimljivije storije
i sigurno će praviti bolje filmove. Ne usuđujem se da pričam priče drugih ljudi,
u krajnjem slučaju pomogao bih ovim „drugim ljudima“ da ispričaju priče o sebi.
Tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih,
u bivšoj Jugoslaviji, postojao je crni talas. Pored ostalog, preispitivao je komunističku
stvarnost. Pomislili smo i na te klasike gledajući Gde god da si. Imali ste potrebu da kritikujete savremeno italijansko
društvo?
Upravo
tako! Kritikovalo se društvo koje se veoma dobro poznavalo, bilo je dovoljno živeti
u njemu i ispričati šta se događa. Ovaj film govori o susretu dve usamljene duše,
čoveka i žene koji se muče da shvate svet koji ih okružuje. Duboko anarhičan film,
ne po svojoj strukturi, već po duhu koji živi i treperi unutar likova. Film koji
se rodio iz sada skoro već zaboravljenog vremena, pomalo u suprotnosti u odnosu
na evropske autorske filmove. I koji treba opet da bude popularan i blizak ljudima.
Pokušao sam da napravim delo sa kristalno čistom narativnom strukturom, pitkom poput
vode, sa likovima anarhistima koji kao da su izašli (pre svega ženski lik!) iz pesme
Fabricija De Andrea, iz nekog pazolinijevskog razgovora. Glavni lik oseća da strast
njegovog života polako, ali neumoljivo beži, ali pun je energije i apsolutno nema
nameru da se preda. Svakako junaci koje ne bih nazvao marginalnim. Trebalo bi proveriti
etimologiju tog pojma. Za mene je onaj ko hoda po ovom svetu i zna za patnju sve
samo ne marginalan. On je u centru sveta... Dok bi onaj ko ne zna ništa i ko greje
pozadinu u svom salonu pre mogao biti marginalac. U tom smislu neizbežno je kritikovati
društvo koje nas okružuje. Gde god da si
postaje skoro neočekivano i politički film.
(NIN, 20. jun 2019.)