Nin
Bonifačo Anđus, italijanski reditelj: Pogledajte se u svom salonskom ogledalu

Lične osobine dovodim do krajnosti i poigravam se sa sopstvenim strahovima kaže u razgovoru za naš magazin autor filma Gde god da si, objašnjavajući ko su pravi marginalci i zašto je opasno prisvajati tuđi bol 

Reditelj Serđo Leone navodno je dao uputstva svim glumcima na snimanju, osim Klintu Istvudu. Kada ga je Klint Istvud upitao: A šta ja treba da radim?, Leone je kratko odgovorio: Ti ne treba ništa da radiš. Samo stani.

Setili smo se te anegdote gledajući film Gde god da si, prikazan na Festivalu italijanskog filma u Jugoslovenskoj kinoteci. Likovi su izuzetno uverljivi; učinilo nam se da glumci uopšte ne glume.

Ako moram da budem iskren, kada naiđem na glumca koji ne uspeva da uradi ono što mu kažem, to je prvo uputstvo koje mu dajem. Nemoj ništa da radiš!, odgovara reditelj Bonifačo Anđus u razgovoru za NIN.

Odmah dodaje da nemoj ništa da radiš ima bezbroj značenja. Rad sa glavnim glumcima filma Gde god da si trajao je više od godinu dana. Pravili smo probe i kontra probe, sa scenarijom i bez scenarija. Potom sam im na setu dozvolio da ne rade ništa, a to znači uživeti se u priču likova, zavoleti ih, osećati se kako se oni osećaju.

Drama od sat i po, u kojoj glavne uloge tumače Alesandro Gacale, Frančeska Nijeda, Antonio Anđus, Ana Feruco, Gavino Ruda, opisana je kao storija o pevaču Alesandru koga je pregazilo vreme. Posle nastupa pred nezahvalnom publikom, ostaje do jutra u Blu star disku. Gubi glavu kada u zoru njegova stara majka odbije da mu da novac, potreban da ispadne važan pred devojkama. Budući da mu je život prošao pred slot mašinom, ne pomišlja da bi ljubav mogla da mu se desi dok leži u bolnici, hospitalizovan pošto je porazbijao stvari u stanu.

Sažeti internet opisi radnje zaista su neodoljivi: tu upoznaje Frančesku, sa velikim zelenim očima i spontanim ponašanjem devojčice. Ona u džepu ima dve karte za brod: za sebe i svog petogodišnjeg sina Antonija, oduzetog od majke zbog njenog problematičnog ponašanja. Hoće li uspeti da pobegnu od strogog birokratskog aparata...

Film Gde god da si potresan je, uverljiv i duhovit. Kako ste otkrili taj svet?

Uvek je teško pronaći razloge koji vas nagone da ispričate jednu priču, a ne neku drugu. Da bih izgradio storiju, kao i likove, polazim pre svega od sebe, od ličnih osobina. Time ne želim da kažem da sam ikada bio na obaveznom lečenju, niti da mi se ikada desilo da mi prete da će mi oduzeti decu, s čim se suočavaju likovi. Jednostavno svoje osobine dovodim do krajnosti, pritom se poigravajući i sa sopstvenim strahovima. A to važi kako za muške, tako i za ženske likove. Na primer, kada starac kaže Alesandru da ta vrsta muzike baš nikog ne zanima, radi se o strahu povezanim sa činjenicom da jednog dana, možda, nikoga više neće zanimati film koji se meni sviđa. Osim toga, istražujući i čitajući vesti, shvatio sam da je u današnjem svetu prilično lako dovesti u sumnju nečije roditeljske sposobnosti. Budući da imam dvoje dece, još jedan strah koji me muči. Strah koji sam predstavio kroz Frančeskin lik. Ustvari, moje priče su čvrsto vezane za likove, a ne za teme. Ako imaš likove, imaš i film, ako ne, moraš ih odmah pronaći u sebi, inače rizikuješ da ne čuješ šta pričaš. Od suštinske je važnosti uključiti emociju.

Napisali ste i scenario. Zamolio bih vas da opišete proces pisanja drame koju ćete i režirati.

Svaki put kad se uhvatim u koštac sa pričanjem priče, i s likovima, uhvatim sebe kako razmišljam o istoj enigmi. Razmišljam kakav bi mi bio život da na njegovom putu nisam naišao na tu veliku strast, na film. Verujem da mi je film, koji je za mene uvek bio osnovni, terapeutski element za prevazilaženje strahova i neuroza, do sada, spasao život. Bez njega bih možda bio ljudsko biće zatvoreno u svetu koji mu ne pripada. Nerazumljivom svetu, svetu od kojeg se plaši. Svetu koji te udara pesnicama direktno u lice, ili iz kojeg se beži, baš kako čine ljudska bića u Gde god da si. U tom smislu, mogu reći da i muški i ženski junaci jesu nalik nastavku mene samog. Osim toga, imam odlične saradnike. Fabija Bonfantija i Đanija Tetija. Budući da su moji filmovi veoma lični, osnovna je ideja da se likovi rađaju iz mene, uključujući i ključne tačke u pripovedanju. Pisanje scenarija sadrži čitav niz faza, sastavljenih od razgovora, sukoba, ponekad i svađa. Neprestano razmenjujemo ideje i predloge. Uvek neko ubacije sumnje, glumi đavoljeg advokata, govori nešto što nema veze ni sa čim. Tu spadam i ja, naravno. Veoma zabavna faza! Obično se desi da na sredini dođe do problema koji se čini nerešivim, pa onda, kao nekom magijom, dođe neko i kaže nešto, drugi kaže nešto drugo i tako se razreši ključni problem. Zato je toliko važna saradnja u pisanju.

Kakav je vaš odnos prema žanru? Gledate Gde god da si i pomislite na roud-muvi, na vestern, na disko.

Polazim od činjenice da dramatizacija autentičnog lika, sa sumnjama i kontradiktornostima, nikada ne može biti banalna dok prikazuje njegovu ljudskost, štaviše, verovatno je to jedina zaista složena stvar, ne samo u filmu, već u svakom tipu umetničkog predstavljanja. Nalazim inspiraciju u stvarima koje doživljavam, vidim i poznajem, u onome što me muči kao ljudsko biće, u ličnim strahovima. Dakle, jedan od ciljeva jeste i da ispričam svoja osećanja svetu koji me okružuje, pokušavajući drugima da objasnim stvari koje duboko osećam. Verujem da je film sredstvo koje mi najviše odgovara, ali mi teško pada da o tome teoretišem. Moj pristup je instinktivan. Dakle, ideja za film nikad nije ista, samo je povezana sa osećanjem na emocionalnom nivou. Volim film uopšte. Sve žanrove. Pod uslovom da osetim iskrenu crtu. Duboko prezirem film koji je lažan, posredan, lišen osobina koje oslikavaju individualnost autora, odnosno njegovog unutrašnjeg sveta.

Koji su reditelji bili važni dok ste tražili izraz?

Kasavetes, Felini, Skorseze, Čaplin, Forman. Mogao bih napraviti duži spisak, ali tako bih rizikovao da postanem dosadan. Svim ovim autorima zajedničko je da veoma često režiraju poluautobiografske priče. Osim toga, iako su to nedostižni uzori, stičem utisak da snimiti film najzad i nije toliko teško.

Šta biste mogli da kažete o današnjoj sceni u Italiji? Postoje li teme kojima se reditelji češće bave? Novi talas u italijanskom filmu...

Postoje autori i producenti i organizatori festivala koji prate aktuelne teme, poput društveno-političkih ili istorijskih... Ja to ne radim i verujem da nikad neću raditi. Treba shvatiti koliko smo se približili, i koliko smo iskreni kada se bavimo određenom temom; retko kada je to prihvatljivo. Ako izostavimo komercijalni film, koji se oduvek hrani aktuelnim temama, verujem da u Italiji, i u Evropi, u autorskim filmovima postoji tendencija da prisvojite tuđi bol, a da ga pritom ne spoznate do kraja, da biste ga  potom koristili za lične i narcisoidne ciljeve, zaštićeni u svom salonu. Za mene je sve to neprihvatljivo i pogrešno. Prave se filmovi o siromašnima  da bi se prikazali na nekom festivalu, napravi se koktel da bi se videlo koliko smo osećajni. Retko kada se ta osećajnost pojavi na ekranu, bilo u igranom, bilo u dokumentarnom ostvarenju. Jer zašto bih se trudio da pratim nekoga koga čak i ne poznajem? Da ga snimam tri meseca da bih pokazao njegov tužni život? Više volim da predstavim svet koji mi je blizak, da ga predstavim neki put s ljubavlju, neki put s ljutnjom i brutalnošću. Nisam voajer. Savetovao bih italijanskom i evropskom građanskom svetu da se pogleda u ogledalo. Verovatno će pronaći zanimljivije storije i sigurno će praviti bolje filmove. Ne usuđujem se da pričam priče drugih ljudi, u krajnjem slučaju pomogao bih ovim drugim ljudima  da ispričaju priče o sebi.

Tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih, u bivšoj Jugoslaviji, postojao je crni talas. Pored ostalog, preispitivao je komunističku stvarnost. Pomislili smo i na te klasike gledajući Gde god da si. Imali ste potrebu da kritikujete savremeno italijansko društvo?

Upravo tako! Kritikovalo se društvo koje se veoma dobro poznavalo, bilo je dovoljno živeti u njemu i ispričati šta se događa. Ovaj film govori o susretu dve usamljene duše, čoveka i žene koji se muče da shvate svet koji ih okružuje. Duboko anarhičan film, ne po svojoj strukturi, već po duhu koji živi i treperi unutar likova. Film koji se rodio iz sada skoro već zaboravljenog vremena, pomalo u suprotnosti u odnosu na evropske autorske filmove. I koji treba opet da bude popularan i blizak ljudima. Pokušao sam da napravim delo sa kristalno čistom narativnom strukturom, pitkom poput vode, sa likovima anarhistima koji kao da su izašli (pre svega ženski lik!) iz pesme Fabricija De Andrea, iz nekog pazolinijevskog razgovora. Glavni lik oseća da strast njegovog života polako, ali neumoljivo beži, ali pun je energije i apsolutno nema nameru da se preda. Svakako junaci koje ne bih nazvao marginalnim. Trebalo bi proveriti etimologiju tog pojma. Za mene je onaj ko hoda po ovom svetu i zna za patnju sve samo ne marginalan. On je u centru sveta... Dok bi onaj ko ne zna ništa i ko greje pozadinu u svom salonu pre mogao biti marginalac. U tom smislu neizbežno je kritikovati društvo koje nas okružuje. Gde god da si postaje skoro neočekivano i politički film.

(NIN, 20. jun 2019.)

четвртак, 1. децембар 2022.

Postoji li u opusu slavnog muzičara ljubavna pesma u kojoj nema ubistva, da li se Kejvovo umetničk
петак, 14. октобар 2022.

Nagrađena književnica rekla je svojevremeno za NIN kako je odavno želela da napiše priču o ženi ko
четвртак, 15. септембар 2022.

Autor romana Zovi me svojim imenom govori za NIN o autobiografskoj prozi Odlazak iz Egipta u kojoj
четвртак, 28. јул 2022.

Ukoliko postoji nešto što mnogo želiš da kažeš, nema šanse da čitalac ne vidi. Ako i tebi treba hr