Nin (Tekstovi)
Grad teatar Budva: Izlazak iz crne kutije
Na novoj festivalskoj sceni Zavala odigran je Tolerov Hinkeman. Otvoreni prostor šljunkovita je pozornica na kojoj slomljeni povratnik iz rata traži izgubljeno dostojanstvo

Pre šest leta, u budvanskom školskom dvorištu, Ozren Grabarić igrao je Odiseja u predstavi Gorana Stefanovskog i Aleksandra Popovskog. Odiseja u kupaćim gaćicama, Odiseja s najlonskom kesom u ruci. U komadu Hinkeman, antiratnoj drami Ernsta Tolera iz 1923, koju je u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio Igor Vuk Torbica – glumac je ostao i bez tog dela skromnog kostima. Međutim, nakon što su se glumci poklonili publici, otvorivši prvih dana jula dramski program „33. Grada teatra Budva“ – činilo se da baš niko ne govori o golotinji. Igrajući maestralno, i skidajući se, svoj je lik postupno učinio izuzetno slojevitim. Pokrio ga je različitim nijansama ličnosti složenog i teškog bića koje dočekuje iz rata slomljenog glavnog junaka Hinkemana.

„Golotinja može biti sama sebi svrhom, pa onda svi počinju pričati o golotinji a nitko o predstavi“, kaže Ozren Grabarić u razgovoru za NIN. Dodaje da se takav postupak može pametno iskoristiti i biti sredstvo da se nešto ispriča. „Majstor ceremonije i vlasnik cirkusa kojeg igram jeste lik koji ne pristaje na građanske forme. Eksploatira tuđu nesreću za vlastiti profit, filozofiju bazira na tome da se u cirkusu stvari otkrivaju, ne skrivaju. Iz tog promišljanja dolazim u prvoj sceni gol u razgrnutom kućnom ogrtaču, kao netko tko ne podliježe društvenim pravilima. Zato je Majstor ceremonije nepredvidiv, što ga čini opasnim. Onoliko koliko mi nisu jasni ljudi koje pogled na tuđe golo tijelo vrijeđa, toliko ne razumijem umjetnike koji se skidaju misleći da samim tim činom postižu visoku, provokativnu i modernu umjetnost.“

Pošto je veče ranije festival otvorio reditelj Boris Liješević i koncert održao Big Bend RTS–a posvetivši ga džez umetniku Nikoli Mimu Mitroviću, Hinkeman je odigran na novoj sceni Zavala. Upitali smo sagovornika šta misli o otvorenim scenama. Jovan Hristić pisao je da tu nema zavese, ali da se cela stvar ponekad gleda kao kroz staklo. Godinama su u Budvi u scenografiju ulazile mačke, čiope. Udaljena svetla ribarskih čamaca u noćnom povratku. Dok je trajao Hinkeman, povremeno se čulo zujanje drona. Zvuk je povećavao posleratnu teskobu Tolerovog teksta i vezivao je za aktuelnu svakodnevicu. 

Grabarić smatra da svaki ambijent daje nekakvu posebnost, da postavku čini drugačijom. „Susret glumaca s novim prostorom uvijek pobuđuje u glumcu onaj osjećaj prisutnosti...“ Ono što se iz večeri u veče neumorno ponavlja izgleda da se događa – prvi put. „Otvoreni su prostori posebni jer uključuju prirodu, zvijezde, promet, slučajne prolaznike, životinje, gotovo da predstavu čine većom od nje same. S druge strane često se dogodi da predstava gubi onu intimnost koju pruža crna kutija kazališne zgrade.“

Na televizoru, u hotelskoj sobi, sva lica izgledaju preplanulo. Jedne noći reprizana je emisija Televizije Beograd, snimljena 1981, u kojoj umetnica Jagoda Buić objašnjava Bori Draškoviću zašto je pozorište na otvorenom kontinuirani izazov. Kaže da je glumac tu, tačnije glumčevo telo, u neposrednoj konkurenciji sa pravom, monumentalnom arhitekturom. Sa nametljivošću i snagom kamena. Uz prisutnost neba, mora i zvezda. Zato razmišlja kako čoveku vratiti ravnopravnost; rešiti zagonetku kamena. U takvom teatru, reći će, najčešće se postavlja pitanje na koji način povećati glumca, i neretko se ide pogrešnim putem, na povećavanje volumena tela.

Ma koliko zidine bile velike, zaključuje Jagoda Buić, one nikada ne deluju teško, ne pritiskaju vas. Kamen je mali. Struktura zidina je sitna. Upućuje na obrnuti pravac. Na kostimu ostvaruje krupnu strukturu i čovek postaje monumentalan.

Repriza starog programa pomaže nam da shvatimo Hinkemanovo osvajanje prostora. U delu predstave vidimo da šminkaju Ozrena Grabarića i scena nas podseća na roman Mačji sto Majkla Ondačija. On opisuje dugo dečačko putovanje velikim brodom i teatarsku družinu što je usput izvodila predstave. Slučajno ugleda glumca, sprema se za scenu pod senkom čamca za spasavanje: „Prvi sam put svedočio tome šta se moglo odigravati iza tankog zaslona umetnosti i to mi je bila neka vrsta zaštite kad sam ga ugledao na pozornici, opremljenog kompletnim kostimom.“ Kažemo Grabariću – dečak oseća da može da vidi njegov kostur. 

„Ja sam uglavnom sklon demistificiranju, zato mi se i sviđa cijeli taj dio u kojem glumci čekaju izlazak na scenu, oblače se i šminkaju.“

Ipak, paravana nema. Bliži smo protagonistima, imamo priliku da posle svega prošetamo scenom, i prisustvujemo trenu u kome se Ozren Grabarić zagrli s velikim glumcem Vojislavom Brajovićem, idući ka improvizovanoj garderobi. Ostavljajući iza sebe čoveka koga je igrao. 

No, odgovara da tu nema neke posebne magije i da je u prvom planu zanat. Stvar svakodnevne prakse i usavršavanja. „Zato ne mogu reći da mi treba dugo vrijeme da izađem iz uloge jer u ulogu ne ulazim, puštam da me uloga, tojest tekst, kontekst ili dramska situacija u danom trenutku negdje povedu. Prije bih rekao da su sve te uloge već u meni i samo čekaju da isplivaju na površinu, na sceni im dopuštam, u životu baš i ne, ali u tome i jest ljepota kazališta. Poslije predstave, kao što i Šekspir kaže, sve se rasplinjuje i nestaje, ono što ostaje jest eventualno užitak proživljene predstave, poput nekog eha, onog neodređenog osjećaja koji nas prati nakon što smo odgledali dobru stvar. Ponekad u nama ostaje – ne uloga, već tihi odjek kazališne igre.“

Ima li utisak da se danas glumci češće direktno obraćaju publici? Onako kako viču deci u pozorištima za decu čim naiđe zla maćeha. I Hinkeman, i druga prikazana drama na festivalu u Budvi, Blue Moon Damira Karakaša, u režiji Borisa Liješevića, govore o posleratnom ili vremenu pred početak novog rata, podrazumevajući obraćanja. 

„U Šekspirovo doba glumci su se vrlo konkretno obraćali publici u monolozima. Današnje doba do sada se često pitalo kako riješiti te monologe a da se glumac ne obraća direktno publici. Jer to se u jednom trenutku počelo smatrati zastarjelom formom. Onda se ponovno glumac u kazalištu počeo direktno obraćati publici kao da je u pitanju radikalni novitet. Kazalište je za publiku. U to nemam nikakve dvojbe. Ono se radi za publiku i to vrlo konkretnu publiku, pa nema ništa prirodnije od toga da glumac uzima u obzir tu istu publiku i da joj se direktno obrati. Samo je pitanje uvijek čemu služe takva obraćanja. Da li ispraznim parolama ili uspostavljanju pravog kontakta između aktera na sceni i publike. Kazalište je pitanje komunikacije. Komunikacija je razmjena ideja, misli, sadržaja.“

Gledajući na more sa Zavale, pored krajolika, nalik knjizi iskakalici, pred nama su i prizori iz Hinkemana. Scena se seli. Grad teatar i Jugoslovensko dramsko pozorište igraju Selestinu, u režiji Milana Neškovića, na sceni između crkava. Ostaje, dakle, tihi odjek pozoršne igre. Čitamo fragment iz svakodnevice Andreasa Bernarda, objavljen u listu Cajt: „U pozorištu u podrumu, u nekom trenutku, počeo je da obraća pažnju još samo na tela glumaca, na onaj skoro materijalni ostatak koji nije imao veze s likovima koje su predstavljali: na mrlje na majici od znoja ispod pazuha; oljušteni lak na noktima koji se promaljao kroz probušeni štof od cipela; uvežbane pokrete ruku koje su vezivale kosu u rep.“

(NIN, 1. avgust 2019.)

понедељак, 19. август 2019.

Prošlo je dvadeset pet godina od smrti Rahele Ferari. Radio-teleizija Srbije posvećuje joj zato av
понедељак, 19. август 2019.

Na dvadesetogodišnjicu smrti Džeka Keruaka, književnik Milan Oklopdžić (1948–2007), autor kultnog
петак, 2. август 2019.

Na novoj festivalskoj sceni Zavala odigran je Tolerov Hinkeman. Otvoreni prostor šljunkovita je poz
петак, 2. август 2019.

Kada su pre pola veka ljudi sleteli na Mesec, novinar NIN-a napravio je anketu među najmlađima i pi