Sanjala sam da mi je neko u
ruku stavio knjigu. Listala
sam je i iz nje su ispadala slova. Sklopila sam korice, listovi su bili potpuno prazni, ali sam znala sve
šta u njoj piše
Roman Divlje guske opisuje period detinjstva
u kojem se bore strah i radoznalost. Svet se upoznaje i upija s dlanovima preko
očiju. Detinji strah izjednačava zamišljeno i doživljeno, pogotovo kada odrasli
ulete u polje igre i na cipelama unesu okrutnosti života. Života ogoljenog do suštine,
onakvog kakvim su ga stvorili moderni klasici Herta Miler i Dž. M. Kuci.
Granice stvarnosti
i dalje nisu jasno povučene: više liče na linije na dečjem crtežu. Glavne junakinje,
devojčice, dišu napola da bi čule razgovor odraslih. No, mrvice sakupljene iz tih
rasprava, uz grubu stvarnost koju upijaju, „stičući iskustva“ – pune su jeze, koliko
i Leptirica s televizije, plafon s bezbroj
najstrašnijih stvari i bića.
Julijana Adamović
vraća nas u vreme TV aparata sa stabilizatorima i tranzistorima; svet u kojem babica
tokom porođaja cepa suncokret. Kada celu kutiju žvaka odjednom stavite u usta i
prezirete grašak.
Polazeći od
svakodnevnih slika iz detinjstva, uspeva da priču učini univerzlanom. Književnik
Miljenko Jergović Divlje guske naziva
neočekivanim remek-delom iz mračnih panonskih ravnica.
„Vragovi“,
prosikće Baba i povuče nas s kaljave ceste – rečenica je kojom počinje roman. Da li se sećate kako se otvorio rukopis?
Da, sjećam
se. Doduše, sjećanje je retroaktivno i ne samo zbog toga nesigurno, rekla bih i
„bizarno“. Radi se o snu. Zapravo, dva sna. Navečer sam zaspala razmišljajući o
onom iz prethodne noći; poštar mi je na vrata donio roman. Točnije, onaj koji tek
trebam napisati. Postoji tehnika kojom možete utjecati odnosno usmjeriti snove na
temu koja vas zanima. Naravno, nema garancije da ćete to i uspjeti. Ili, hoćete
li zapamtiti san.
Često vam se
to događa?
Eto, imam
sreće (a ponešto je i stvar vježbe), da mi to često uspije. Tu noć sam sanjala kako
prelazim mostić držeći se za ruku s nešto manjom i mlađom djevojčicom, navodnom
sestrom, za koju nisam bila sigurna je li živa ili je lutka. I ja sam bila odjevena
i našminkana kao kineska porculanska lutka. Ispred nas je stajao moj otac. Majke
nigdje nije bilo. Znala sam da nije ni u kući, iza očevih leđa. Preplavio me je
čitav spektar loših emocija: od straha od napuštanja, gubitka ljubavi, ljubomore
(na mlađu sestru), do osjećaja da sam loša i nevrijedna ljubavi… Zato sam se okrenula
i zakoračila nazad, na drveni mostić (simbolički, bilo bi to djetinjstvo). A onda
su se iznad moje glave pojavile divlje guske. Čitavo jato ptica u niskom letu. Eksplodirale
su najljepše boje.
Možete li da
se setite kako ste se osećali?
Preplavilo
me je ushit, gotovo bipolarni preskok u najintenzivnije pozitivne emocije. Bila
sam sigurna u svijet i sebe kao vrijednu osobu. Netko mi je u ruku dao knjigu. Listala
sam je i iz nje su ispadala slova. Točnije, letjela su ravno u moju glavu. Kad sam
sklopila korice, listovi su bili potpuno prazni, ali ja sam znala sve što u njoj
piše.
Pretpostavljam
da ste počeli da pišete odmah pošto ste otvorili oči.
Probudivši
se, uslijedilo je silno razočarenje, jer u mom pamćenju nije ostala niti jedna jedina
riječ. Zabilježila sam taj san i zapisala nekoliko stihova o tim predivnim pticama.
To se dogodilo nekoliko godina prije početka rada na romanu. Tek mjesec dva, nakon
što sam „istresla“ roman (pisala sam ga sedam-osam vikenda), sjetila sam se sna i ostala osupnuta.
Zvuči nevjerojatno, ali mislim da je roman napisalo moje nesvjesno.
Postoji rečenica Agote Krištof u kojoj kaže: „Nalazim se u zatvoru maloga grada iz svog detinjstva“. Kako izgleda kretati se po tom gradu?
U mom
slučaju to nije grad, već selo. Nekoliko ulica i puno prirode. Životinje, neizostavno.
Ponovno sam dijete, iste me brige more, radoznalosti pokreću.
Smatrate da
su detinjstva uvek ista, ili da deca u doba gadžeta
rastu drugačije?
Znam da
zvuči kao klišej, ali ni jedno djetinjstvo nije isto. Svako je kao otisak prsta.
Ali, generalno gledajući, svi prolazimo isti niz stepenica. Redoslijed zadataka
koje moramo svladati (ili, barem, pokušati svladati), uvijek je isti. Da, mislim
da su djeca digitalnog doba ponešto drugačija, ali u pozitivnom smislu. Ma kako
nam se u ovo vrijeme brzog protoka informacija činilo, svijet je ipak bolje mjesto.
Više znamo i više brinemo o djeci i ljudima.
Roman je snažan u detaljima.
Na koji način dolazite do njih?
Kao i
većina pisaca: nešto je nam je autobiografsko, nešto
„krademo“, a dobar dio je fikcija. Jednostavno, u trenutku iskrsne ispod prstiju
na tipkovnici i iskoristite taj „dar“.
U knjizi prepoznajemo mrvice bajke, čak horora, ali preskačete ograničenja tih
žanrova…
Ne znam
hoću li ikad „prevladati“ magijski realizam. Mislim da je to duboko u mom kodu.
Volim ga kao čitateljica, ne mogu bez njega kao autorica. Ne mogu ili ne želim,
nisam sigurna.
Važna tema Divljih gusaka jesu predrasude.
Mislio sam da ih ranije nije bilo toliko, ali roman kao da poručuje da je drugačije. Ima li ih više
nego pre?
Nikad
se nećemo u potpunosti osloboditi predrasuda. Potpuno je prirodno da generaliziramo
i popunjavamo nepoznate praznine raznim sadržajima, ali je po druge (i nas) izuzetno
loše da u te praznine projiciramo previše strahova. Osobito je loše kad se uporno
odupiremo približavanju nepoznatom i/ili izvoru nelagode. No, da se nadovežem na
prethodne riječi o svijetu kao boljem mjestu. Kako raste naše znanje, kako mi kao ljudski rod napredujemo, tako je i predrasuda
ipak znatno manje, a mehanizmi društvene kontrole su funkcionalniji, tako da se
stvari kreću na bolje, iako nam se čini suprotno.
Kako se danas živi u Vukovaru?
Možda
sam subjektivna, ali mislim da se živi bolje nego u većini slavonskih gradića te
veličine. Kako je grad bio uništen, mnogo toga se izgradilo iz temelja, pa smo se,
da tako kažem, „ušminkali“. Sadržaja je dosta: sportski objekti,
šetnice, parkovi, kino, festivali. Privreda nešto slabije, ali i ostatak Slavonije
je na istim mukama. Medijska slika o životu
u Vukovaru, a osobito o svakodnevnom funkcioniranju njegovih građana, prilično je
iskrivljena.
Do nas su stizale
drugačije vesti…
Znam da
ljudi volje senzacije, ali istina je nešto drugačija. Vukovar je miran grad (statistički,
na dnu smo ljestvice po stopi kriminaliteta, a osobito nasilnih delikata), a podatak
da je nakon teškog ratnog stradanja i brojnih izgubljenih života, mirna reintegracija
u Vukovaru prošla bez ijednog izgubljenog života ili ozbiljnijeg incidenta, dovoljno
vam govori o životu u tom gradu.
A problemi
za koje s vremena na vreme ipak čujemo?
Problemi
koji se događaju, najčešće su rezultat nečijih političkih aspiracija i skupljanja
dnevno političkih poena. Tu ubrajam i trakavicu s dvojezičnim pločama. Većini ljudi
su to posve sporedne stvari (Hrvatima i Srbima). Vezano za zajednički život, najveći
problem vidim u odvojenim odijeljenima i školama. Kad djecu razdvojite još od vrtića,
iluzorno je očekivati da ljudi privatne živote ne vode u dva paralelna društva.
Mića Vujičić
(NIN, 12. septembar 2019.)
Biografija
Julijana Adamović (1969, Bačka) po zanimanju je socijalni
pedagog. Objavila je zbirke priča Kako su
nas ukrali Ciganima (2008, nagrade „Kiklop“ i „Josip i Ivan
Kozarac“) i Konzerviranje (2009) i Glineni
anđeli (2016, stipendija Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolja
ostvarenja u 2016). Napisala je i zbirku poezije Sunce na šalteru (2015). Dve godine pre toga objavila je roman za decu
Da ti pamet stane (stipendista Ministarstva
kulture RH za delo u nastajanju) i zbirku priča za decu Dnevnik sivog mačka i ostale priče (u koautorstvu sa svojim tada dvanaestogodišnjim
sinom koji se potpisao pseudonimom Sergei Chatgris). Njena priča Božica
i važne stvari nagrađena je 2013. kao najbolja priča na konkursu koji je raspisala
Gradska knjižnica Samobor, a iste godine uvrštena je u katalog hrvatske literature
za decu i mlade na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Roman Divlje guske, koji je propraćen brojnim pozitivnim kritikama, po rečima
Miljenka Jergovića, „nadmašuje sve što je do sada napisala“. Živi i radi u Vukovaru.