Nin
Julijana Adamović, književnica: Svako je detinjstvo otisak prsta

Sanjala sam da mi je neko u ruku stavio knjigu. Listala sam je i iz nje su ispadala slova. Sklopila sam korice, listovi su bili potpuno prazni, ali sam znala sve šta u njoj piše

Roman Divlje guske opisuje period detinjstva u kojem se bore strah i radoznalost. Svet se upoznaje i upija s dlanovima preko očiju. Detinji strah izjednačava zamišljeno i doživljeno, pogotovo kada odrasli ulete u polje igre i na cipelama unesu okrutnosti života. Života ogoljenog do suštine, onakvog kakvim su ga stvorili moderni klasici Herta Miler i Dž. M. Kuci.

Granice stvarnosti i dalje nisu jasno povučene: više liče na linije na dečjem crtežu. Glavne junakinje, devojčice, dišu napola da bi čule razgovor odraslih. No, mrvice sakupljene iz tih rasprava, uz grubu stvarnost koju upijaju, „stičući iskustva“ – pune su jeze, koliko i Leptirica s televizije, plafon s bezbroj najstrašnijih stvari i bića.

Julijana Adamović vraća nas u vreme TV aparata sa stabilizatorima i tranzistorima; svet u kojem babica tokom porođaja cepa suncokret. Kada celu kutiju žvaka odjednom stavite u usta i prezirete grašak.

Polazeći od svakodnevnih slika iz detinjstva, uspeva da priču učini univerzlanom. Književnik Miljenko Jergović Divlje guske naziva neočekivanim remek-delom iz mračnih panonskih ravnica.

„Vragovi“, prosikće Baba i povuče nas s kaljave ceste – rečenica je kojom počinje roman. Da li se sećate kako se otvorio rukopis?

Da, sjećam se. Doduše, sjećanje je retroaktivno i ne samo zbog toga nesigurno, rekla bih i „bizarno“. Radi se o snu. Zapravo, dva sna. Navečer sam zaspala razmišljajući o onom iz prethodne noći; poštar mi je na vrata donio roman. Točnije, onaj koji tek trebam napisati. Postoji tehnika kojom možete utjecati odnosno usmjeriti snove na temu koja vas zanima. Naravno, nema garancije da ćete to i uspjeti. Ili, hoćete li zapamtiti san.

Često vam se to događa?

Eto, imam sreće (a ponešto je i stvar vježbe), da mi to često uspije. Tu noć sam sanjala kako prelazim mostić držeći se za ruku s nešto manjom i mlađom djevojčicom, navodnom sestrom, za koju nisam bila sigurna je li živa ili je lutka. I ja sam bila odjevena i našminkana kao kineska porculanska lutka. Ispred nas je stajao moj otac. Majke nigdje nije bilo. Znala sam da nije ni u kući, iza očevih leđa. Preplavio me je čitav spektar loših emocija: od straha od napuštanja, gubitka ljubavi, ljubomore (na mlađu sestru), do osjećaja da sam loša i nevrijedna ljubavi… Zato sam se okrenula i zakoračila nazad, na drveni mostić (simbolički, bilo bi to djetinjstvo). A onda su se iznad moje glave pojavile divlje guske. Čitavo jato ptica u niskom letu. Eksplodirale su najljepše boje.

Možete li da se setite kako ste se osećali?                                                                        

Preplavilo me je ushit, gotovo bipolarni preskok u najintenzivnije pozitivne emocije. Bila sam sigurna u svijet i sebe kao vrijednu osobu. Netko mi je u ruku dao knjigu. Listala sam je i iz nje su ispadala slova. Točnije, letjela su ravno u moju glavu. Kad sam sklopila korice, listovi su bili potpuno prazni, ali ja sam znala sve što u njoj piše.

Pretpostavljam da ste počeli da pišete odmah pošto ste otvorili oči.

Probudivši se, uslijedilo je silno razočarenje, jer u mom pamćenju nije ostala niti jedna jedina riječ. Zabilježila sam taj san i zapisala nekoliko stihova o tim predivnim pticama. To se dogodilo nekoliko godina prije početka rada na romanu. Tek mjesec dva, nakon što sam „istresla“ roman (pisala sam ga sedam-osam vikenda), sjetila sam se sna i ostala osupnuta. Zvuči nevjerojatno, ali mislim da je roman napisalo moje nesvjesno.

Postoji rečenica Agote Krištof u kojoj kaže: Nalazim se u zatvoru maloga grada iz svog detinjstva. Kako izgleda kretati se po tom gradu?

U mom slučaju to nije grad, već selo. Nekoliko ulica i puno prirode. Životinje, neizostavno. Ponovno sam dijete, iste me brige more, radoznalosti pokreću.

Smatrate da su detinjstva uvek ista, ili da deca u doba gadžeta rastu drugačije?

Znam da zvuči kao klišej, ali ni jedno djetinjstvo nije isto. Svako je kao otisak prsta. Ali, generalno gledajući, svi prolazimo isti niz stepenica. Redoslijed zadataka koje moramo svladati (ili, barem, pokušati svladati), uvijek je isti. Da, mislim da su djeca digitalnog doba ponešto drugačija, ali u pozitivnom smislu. Ma kako nam se u ovo vrijeme brzog protoka informacija činilo, svijet je ipak bolje mjesto. Više znamo i više brinemo o djeci i ljudima.

Roman je snažan u detaljima. Na koji način dolazite do njih?

Kao i većina pisaca: nešto je nam je autobiografsko, nešto „krademo“, a dobar dio je fikcija. Jednostavno, u trenutku iskrsne ispod prstiju na tipkovnici i iskoristite taj „dar“.

U knjizi prepoznajemo mrvice bajke, čak horora, ali preskačete ograničenja tih žanrova

Ne znam hoću li ikad „prevladati“ magijski realizam. Mislim da je to duboko u mom kodu. Volim ga kao čitateljica, ne mogu bez njega kao autorica. Ne mogu ili ne želim, nisam sigurna.

Važna tema Divljih gusaka jesu predrasude. Mislio sam da ih ranije nije bilo toliko, ali roman kao da poručuje da je drugačije. Ima li ih više nego pre?

Nikad se nećemo u potpunosti osloboditi predrasuda. Potpuno je prirodno da generaliziramo i popunjavamo nepoznate praznine raznim sadržajima, ali je po druge (i nas) izuzetno loše da u te praznine projiciramo previše strahova. Osobito je loše kad se uporno odupiremo približavanju nepoznatom i/ili izvoru nelagode. No, da se nadovežem na prethodne riječi o svijetu kao boljem mjestu. Kako raste naše znanje, kako mi kao ljudski rod napredujemo, tako je i predrasuda ipak znatno manje, a mehanizmi društvene kontrole su funkcionalniji, tako da se stvari kreću na bolje, iako nam se čini suprotno.

Kako se danas živi u Vukovaru?

Možda sam subjektivna, ali mislim da se živi bolje nego u većini slavonskih gradića te veličine. Kako je grad bio uništen, mnogo toga se izgradilo iz temelja, pa smo se, da tako kažem, ušminkali. Sadržaja je dosta: sportski objekti, šetnice, parkovi, kino, festivali. Privreda nešto slabije, ali i ostatak Slavonije je na istim mukama.  Medijska slika o životu u Vukovaru, a osobito o svakodnevnom funkcioniranju njegovih građana, prilično je iskrivljena.

Do nas su stizale drugačije vesti…

Znam da ljudi volje senzacije, ali istina je nešto drugačija. Vukovar je miran grad (statistički, na dnu smo ljestvice po stopi kriminaliteta, a osobito nasilnih delikata), a podatak da je nakon teškog ratnog stradanja i brojnih izgubljenih života, mirna reintegracija u Vukovaru prošla bez ijednog izgubljenog života ili ozbiljnijeg incidenta, dovoljno vam govori o životu u tom gradu.

A problemi za koje s vremena na vreme ipak čujemo?

Problemi koji se događaju, najčešće su rezultat nečijih političkih aspiracija i skupljanja dnevno političkih poena. Tu ubrajam i trakavicu s dvojezičnim pločama. Većini ljudi su to posve sporedne stvari (Hrvatima i Srbima). Vezano za zajednički život, najveći problem vidim u odvojenim odijeljenima i školama. Kad djecu razdvojite još od vrtića, iluzorno je očekivati da ljudi privatne živote ne vode u dva paralelna društva.

Mića Vujičić (NIN, 12. septembar 2019.)

Biografija

Julijana Adamović (1969, Bačka) po zanimanju je socijalni pedagog. Objavila je zbirke priča Kako su nas ukrali Ciganima (2008, nagrade Kiklop i Josip i Ivan Kozarac) i Konzerviranje (2009) i Glineni anđeli (2016, stipendija Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolja ostvarenja u 2016). Napisala je i zbirku poezije Sunce na šalteru (2015). Dve godine pre toga objavila je roman za decu Da ti pamet stane (stipendista Ministarstva kulture RH za delo u nastajanju) i zbirku priča za decu Dnevnik sivog mačka i ostale priče (u koautorstvu sa svojim tada dvanaestogodišnjim sinom koji se potpisao pseudonimom Sergei Chatgris). Njena priča Božica i važne stvari nagrađena je 2013. kao najbolja priča na konkursu koji je raspisala Gradska knjižnica Samobor, a iste godine uvrštena je u katalog hrvatske literature za decu i mlade na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Roman Divlje guske, koji je propraćen brojnim pozitivnim kritikama, po rečima Miljenka Jergovića, „nadmašuje sve što je do sada napisala“. Živi i radi u Vukovaru.

уторак, 15. октобар 2019.

Šta je talenat, kako knjiga dobija formu, kolika je doza metafizike u piščevom radu i kakav savet
петак, 4. октобар 2019.

Nemački pisac i prošlogodišnji dobitnik nagrade za najbolju knjigu Sajma knjiga u Lajpcigu, govor
петак, 27. септембар 2019.

Otišao je iz gradića u kome su ga zlostavljali, promenio ime, napisao autobiografski roman i postao
петак, 27. септембар 2019.

Sagovornica NIN-a tvrdi da internet ne suzbija fizičku interakciju, već da je povećava. Objašnjava