Nin
Viktor Jerofejev, ruski književnik: Svetom hara virus gluposti

Šta je talenat, kako knjiga dobija formu, kolika je doza metafizike u piščevom radu i kakav savet mladim stvaraocima daje jedan od najpoznatijih svetskih prozaista

Roman Dobri Staljin Viktora Jerofejeva (1947), ovogodišnjeg dobitnika nagrade „Milovan Vidaković“ koju dodeljuje novosadski Međunarodni festival proze, otvara uobičajena napomena. Svi su likovi izmišljeni, uključujući realne ljude i samog autora. Međutim, upravo ona dodatno podgreva atmosferu.

Znamo da je piščev otac bio diplomata, zbog čega je i sam proveo detinjstvo u Parizu, a sada se u fikciji, započetoj rečenicom: „Najzad sam ubio svog oca“, pred nama otkriva život „jednog od najsjajnijih diplomata svoga vremena“.

„Štaviše, tata ovog dečaka je radio u Kremlju kao pomoćnik Molotova i Staljinov službeni prevodilac na francuski jezik.“ Pripovedač pokušava da se seti dana Staljinove smrti. Da li je otac plakao? Bio je suviše zauzet poslom. „Trebalo je da poruči sanduk, dobavi vence, katafalk, da otkupljuje cveće po celom Sovjetskom Savezu, tako da se na grob kompozitora Prokofjeva, koji je preminuo istovremeno kad i Staljin, nije bilo šta položiti.“

Pošto je odbranio doktorsku disertaciju o Dostojevskom i francuskom egzistencijalizmu, Viktor Jerofejev je uređivao čuveni samizdat-almanah Metropolis. Izbacili su ga iz Saveza pisaca SSSR-a.

„Razapeti sećanje kao šator, zategnuvši uspomene na nekoliko kočića, i čekati da otuda izbauljam ja, umetnik iz ničega“ – napisao je u Dobrom Staljinu, opisujući kako su njegovi tekstovi, i zabrana objavljivanja, pravili probleme roditeljima.

Potpisuje nam dela Pet reka života, Enciklopedija ruske duše, Dobri Staljin, De profundis, Ružičasta mišica, koja je objavila izdavačka kuća Geopoetika. Proza je duhovita i oštra. Čitati Jerofejeva ponekad je kao raseći se na papir čija vam površina dotle prija pod prstima.

Gost Prozafesta sedi u foajeu hotela, govori sažeto, jasno, ne podižući glas. S vremena na vreme, baci pogled na izdanje u tvrdom povezu, položeno na stolu.

U vašim biografijama naglašeno je da ste bili kritičar. Ne pričate često o tom vremenu?

Pogledajte knjigu na stolu! Tek je izašla. Još razmišljamo kako bismo je preveli. Na primer, Pukotina. Sastoji se od mojih kritičkih članaka. Od prvih radova, na primer, eseja o Markizu de Sadu, Brodskom, Nabokovu, do teksta o Brunu Šulcu. Sada manje pišem kritiku. Ovo su počeci... Shvatio sam da pisac na kraju dvadesetog veka mora da bude obrazovan. Najveća greška je kada prozaisti ne osećaju filozofsku bazu koju bi trebalo da imaju. Mogu da budu dobri, ali ideologija može da im bude potpuno idiotska. Stalno sam nailazio na takve. Kod nas, to je posebno vezano s pravcem šezdesetaša. Bili su izvanredni pisci, dobro sam ih poznavao, ali je njihova filozofska baza bila na nivou prvog razreda osnovne škole. Izuzetak je, naravno, Brodski.

Da li je tačno da je roman Ruska lepotica, sada klasik, imao dve stotine negativnih kritika?

Knjiga je uznemirila celu zemlju. A zemlja je velika.

Danas na internetu čitalac lako napiše šta misli o knjizi. Kakva je pozicija kritičara?

Internet su stvorili pametni ljudi, ali ga koriste i budale. Zato kultura ide ka horizontali, a treba da bude hijerarhijski postavljena. Internet joj ne pruža takvu mogućnost. Ne znači da je loša stvar, zapravo je izvanredan, ali mi nismo dorasli. Moguće da mu nikada nećemo dorasti! U čitavom svetu razvila se epidemija gluposti. Vidimo je u Americi, u Engleskoj, Francuskoj... Svuda primećujemo njene tragove i sve može loše da se završi zato što se brišu realne ljudske vrednosti. Nije ovo tugovanka čoveka koji je nešto napisao u odnosu na one koji nisu ništa napisali. Jednostavno, govorimo o virusu gluposti. I mene počinje da hvata taj virus. Počeo sam da se trudim da nešto pišem dobro! Ruska lepotica je veoma težak roman za čitanje. Tamo nema junakinje, tamo je praznina. Svako će u toj praznini pronaći odraz. Koliko je takvih ruskih lepotica... Ko god da ju je pročitao, stvorio je svoju, pa postoje milioni. Radilo se veoma složenom tekstu. Čini se da danas više nema smisla pisati takvu prozu, jer se čitaoci neprestano zaglupljuju.

Često se o Ruskoj lepotici govorilo kao o provokaciji...

Čekajte, provokacija je i da sada skinete pantalone!

Upravo sam na to pomislio, jer u novoj knjizi Ružičasta mišica pominjete nudističku plažu. Lik kaže: „Kada su ljudi goli, postaju mnogo ljubazniji.“ Dakle, slava na internetu često dolazi s provokacijom, ali se zaboravlja veliko umetničko pokriće kakvo s provokacijom donosi Ruska lepotica. Šta savetujete mladim stvaraocima koji ulaze u takav svet?

Oni, šokirani Ruskom lepoticom, stalno kritikuju nivo teksta. Nisu analizirali momente koji ih šokiraju, jer da jesu to učinili, ispoljili bi svoju slabost. Delo provocira, razdražuje vlast, konzervativce, neretko i avangardnu struju. Ljute ih moji tekstovi, pa svi govore da nisu zanimljivi – nemojte ga najbolje ni čitati. Postupak koji se stalno ponavlja, kao prenošenje krivice na drugog. Ako treba da dam savet, onda je savet sledeći: treba da te bude baš briga za čitaoca. Šta te briga šta će reći! Čitaoce treba vaspitati knjigom nakon što je već napisana. Kada izađe iz štampe, presvučeš se, uzmeš drugo odelo. Odelo oca koji je izveo dete u šetnju. Dogodi se da dete ne liči na ono što se nalazi između korica. No, treba prevariti čitaoca. Proći će vreme svakako, međutim, ukoliko tekst ima smisla, on će da poraste. Ako nisi brži od čitaoca, onda je pitanje zašto pišeš. Ne znači da treba da ideš ispred progresa, već da si dužan da talentom pokrećeš i golicaš svet.

Šta je talenat?

Nova dimenzija. Drugi ga nemaju, a ti ga imaš, i pokazuješ šta s njim možeš da uradiš. Ponekad se govori o vizionarstvu. Imam priču napisanu u februaru 1984. Godinu dana pre epohe Gorbačova. Zove se Džepna apokalipsa. Pročitate li je, videćete da je opisano sve što će uslediti posle Gorbačova, uključujući ozbiljan rast nacionalizma u Rusiji. Čak je opisan rat u Ukrajini. Odakle to vizionarstvo? Nisam futurolog. Talenat daje novu dimenziju i može se govoriti o svojevrsnoj viziji.

Na koji se način dolazi do forme? Otkriva se tokom pisanja? Enciklopedija ruske duše igra je s okvirima enciklopedije, a Ružičasta mišica mali fantastično-politički roman za odrasle.

Postoji doza metafizike u piščevom radu. Pisac liči na stari radio-prijemnik koji prima energiju. Davno je rekla Cvetajeva, doduše, ne pominjući radio-prijemnik, da pesnika vodi reč. Dakle, ne vodi pesnik reč; narativ vodi pisca. Eto vam najvažnije tajne književnosti! Nema toga –  nema ni književnosti. Autor svakako pomaže reči da nešto uradi, a forma je povezana sa željom da sadržaj dovedeš do knjige. Enciklopedija ruske duše nije enciklopedija, već ruganje s enciklopedijom. U prvom ruskom izdanju, ispod naslova, u zagradi je pisalo: roman sa enciklopedijom. A roman na ruskom ima dva značenja: književni žanr plus istorija ljubavi. Ukoliko sam izabereš određenu formu, naravno da će nešto da se složi. Nemci su preveli sve moje knjige a Enciklopedija im je bila previše radikalna. Sada je prevode... Prevodilac kaže da je užasno težak taj posao, pošto tamo nema nikakvog racionalnog momenta u strukturi. Sve je na intuiciji. Poredi se sa apstraktnim slikarstvom, težnjom da se pomoću intuicije stvori slika.

Malo je zemalja koje sebe neće pronaći u definicijama pojedinih pojmova. Enciklopedija ruske duše je univerzalna. Setimo se dve definicije istorije. „Istorija: One najbolje su odavno istrebili. Onda su istrebili one manje-više pristojne. A onda su istrebili umereni šljam.“ Ili, „Istorija: Ni jednog sunčanog dana.“

Pišem knjige u kojoj su Rusi samo dekoracija. Pravi junak je ljudska priroda. Jednostavno, bolje znam rusku scenografiju, mada sam u prilici da vidim i francusku, englesku... Ruski dekor biram ne zbog toga što sam povezan sa njim, već zato što je ruski jezik jako bogat. Šamanski jezik! Ruski jezik bogat je smislom. Različito može da se tumači. A zapadni jezici sve više postaju informativni. Informacija ide od jednog čoveka do drugog i uprosti se. Pogledajte poruke u telefonu. Hav ar ju? Fajn.

Pod odrednicom Pisac, u istom delu iz 1999, stoji: „Ne mogu da razumem one pisce koji su otišli. Rusija je raj za pisce. Ali nikako ne razumem čitaoce koji su ostali ovde. Rusija je pakao za čitaoce.“

I dalje je raj za pisce. Ali raj s rizikom; opasan raj. Opet, u tom raju imamo ruski jezik i rusku dušu koja je veoma otvorena. Zaista si u prilici da je opišeš. Nije zatvorena poput evropske. Sve zavisi šta čovek želi od života. Zavisi da li si lenj ili aktivan. Ako staviš oglav(nik) kao konj, onda ti je sve u redu.

U Srbiji se nose majice s Putinovim likom. U medijima se postavlja pitanje koliko mi volimo Ruse, koliko Rusi vole nas. Meri se koliko smo – svoji. U Enciklopediji ruske duše narator se pita koga Rusi drže za svoga. Odgovor: „Rus brzo razabira ko je svoj a ko nije. Svoj, to je onaj koji ima – zaprepašćeno lice.“

Ako govorimo o Putinu kao čoveku, čini mi se da ima puno kompleksa i nekakav problem sa samopoštovanjem. S druge strane, misli da je iznad svih. Čudan spoj. Pazite, još jednom hoću da kažem da uopšte nemam nameru da budem sudija onima koji nose majicu s Putinovim likom, posebno u drugoj zemlji. Najpre zato što je život generalno šahovska tabla i svaka figura ima drugačiji značaj u svakoj novoj partiji. Recimo, šahovska partija vezana za antiamerikanizam – Putin onda ima značajnu ulogu. Osim toga, pokazuje da može da postane predsednik i neko ko je iz siromašne porodice. Pojedine ljude to stimuliše. Ali sada u Rusiji počinje stilska revolucija! Putin voli bajkere. Svi su u koži, tresu im se lanci, znate kako su oni obučeni... Takoreći, stil američkih homoseksualaca iz osamdesetih godina prošlog veka. Mladima se možda dopada Putinova politika, ali kada gledaju te fotografije s bajkerima, verovatno pomisle: Šta ti je, matori...

Mića Vujičić (NIN, 10. oktobar 2019.)

четвртак, 30. новембар 2023.

Rasprave do usijanja  Pisci i nagrade postoje van Beograda i Novog Sada. Ipak, u većem de
петак, 17. новембар 2023.

Kritika danas češće afirmiše nego što polemiše  Današnje vreme donosi poseban užitak u af
петак, 3. новембар 2023.

Polemiše se o „avangardnosti“ a vlada konzervativnost Fascinirala me je lucidnost i dalekovido
четвртак, 26. октобар 2023.

Gost ovogodišnjeg Sajma knjiga govori za NIN o svom romanu Sve miriše na spas, po kome je snimlje