Nin
Ivan Čolović, pisac i etnolog: Močvare nebeske Srbije

Poznati antropolog, esejista i urednik „Biblioteke 20. vek“ govori za NIN o svojoj nagrađenoj prozi o slikarima, izgubljenom romanu, „novim“ devedesetim, opoziciji koja opet ne zna šta će 6. oktobra i objašnjava kako su se posle pada Berlinskog zida umnožili drugi zidovi

Knjigu Ivana Čolovića Slike i prilike, nagrađenu priznanjem za nefikcijsku književnost koje je ove godine prvi put dodelio Dom kulture Studentski grad, čine kratki tekstovi o slikama i slikarima. Uz izdanje ide četrdesetak posebno odštampanih ilustracija-nalepnica, za prazna polja ostavljena čitaocu.

Alberto Mangel podseća da je 1911. Mona Liza ukradena iz Luvra, ali da su ljudi i dalje dolazili da zure u prazan prostor sa četiri eksera koja su držala sliku, kao da je to odsustvo skrivalo neko značenje.

Sličan efekat proizvelo je dizajnersko rešenje grupe Škart. Bilo da piše o slikama svog brata Miše, delu Marija u ružičnjaku Štefana Lohnera, Van Ajku, portretima Rasina, ili Andreu Šabou što fotografiše groblja - Ivan Čolović pažljivo otvara fioke sa sećanjima.

On makazama ispisuje uspomene na Keln, Pariz, Cres i devedesete, igrajući se starim tekstovima o likovnim umetnicima, onako kako Gadomski obično izvadi fioku iz stola ili ormana, isprazni je, pa na njenom dnu naslika jedrenjak.

Bez razmetanja suvišnim rečima, ne nanoseći špahtlom mnogo boje, Ivan Čolović, u ovom posebnom izdanju „Biblioteke 20. vek“, premerava „život i komadić zida tako dobro naslikan žutom bojom“.

Sredinom sedamdesetih, u Hagu, iznenada se nađe pred Vermerovom slikom Pogled na Delft. Sećajući se Prustove epizode u kojoj pisac Bergot umire pred tim platnom, dok razmišlja o nebeskoj vagi na čijoj jednoj strani vidi sopstveni život, a na drugoj savršeno naslikani detalj, pisac Slika i prilika obazrivo, najčešće jednim potezom, ali opet snažno, reprodukuje uspomene, transponujući temu na nivo ličnosti, kako je u dnevnicima sanjario Žid.

Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale otvarate sećanjem na porodicu, na porodični portret čiji je autor vaš brat, slikar Miša Čolović. Kažete: „Možda je ova slika ključ za razumevanje onoga što će od nas i među nama biti“. Kako se otvorio ovaj rukopis?

To je trebalo da bude jedna od onih knjiga koje se pišu same, kako Ranko Bugarski zove knjige sastavljene od ranije, raznim povodima i u raznim prilikama, napisane i objavljene tekstove, koje autor ima samo da sastavi i uz kratak predgovor pretvori u knjigu. Setio sam se da imam priličan broj tekstova o slikarima i slikama i da bi se od toga mogla napraviti knjiga, odnosno da je već imam. Ali, kad sam uzeo da ponovo čitam te tekstove, pokazalo se da knjigu u stvari nemam, da se ona nije „sama napisala“, nego da većinu tekstova moram iz temelja da preradim i da moram da napišem i nekoliko sasvim novih tekstova, pa tako i ovaj koji pominjete, o mom bratu slikaru. Prvi put sam se potrudio da nešto kažem i o njegovoj slici napravljenoj prema staroj fotografiji naše porodice, iz vremena kad smo živeli u Kragujevcu. Slika već godinama stoji na zidu mog stana i mnogo mi znači, volim je. Napisavši ovih nekoliko reči o njoj, objasnio sam sebi šta mi ona znači i zašto je volim.

U eseju o slikama koje sadrže sopstvenu umanjenu reprodukciju otkrivate da ste tokom šezdesetih pisali roman pod naslovom Elipsa. 

Da, u to vreme sam bio ubeđen da ću biti neka vrsta proznog pisca. Pisao sam članke o književnosti i prikaze knjiga u novinama i časopisima, ali sam počeo da objavljujem i prozu. Kad je časopis Književnost 1962. godine objavio jedan moj duži prozni tekst, mislio sam da je moja karijera romanopisca već počela. A u prozi koju sam tada pisao bio je vidljiv uticaj Židovih Močvara. I ja sam, kao pisac Močvara, pisao o tome kako pišem i šta moji prijatelji govore o mom pisanju. Međutim, takozvani život odveo me je u drugom pravcu, pa sam umesto romanopisca postao etnolog. Ne žalim zbog toga. Jer, i kao etnolog mogu da se ostvarim kao pisac, onako kako su to učinili etnolozi i antropolozi poput Malinovskog ili Levi Strosa. Zato mi je drago što je moja knjiga o istoriji kosovskog mita Smrt na Kosovu polju pre dve godine dobila nagradu „Mirko Kovač“ za esej. Dakle, da sam postao romanopisac, možda bih dobio nagradu „Mirko Kovač“ za roman. Nije li to, manje-više, isto…

Devedesete su važna tema u Slikama i prilikama. Šta mislite o tezi da nam se danas vraćaju te godine?

Slažem se sa onima koji kažu da se devedesete ne vraćaju, jer nisu ni odlazile. Razume se, velika je stvar što već skoro dvadeset godina živimo u miru. Ali, kao što mnogi primećuju, ratovi su prestali na terenu, ali mi smo u mentalnom pogledu i dalje u ratu. Ili, možda je bolje reći: vladajuće elite svesno neguju ratni, ratoborni mentalitet. Ono što nam danas u Srbiji govore političari na vlasti i njima verni mediji i dalje je ispunjeno mržnjom prema susedima i lažnom brigom za Srbe izvan Srbije, manje-više istim zapaljivim rečima od pre trideset godina. Kao da se Srbija sprema za nove ratove. I opet će, ako bude sreće? O tome govori i činjenica da je kritičko preispitivanje ratne prošlosti i nacionalističke ideologije i distanciranje od ratnih zločina i zločinaca, prepušteno civilnom društvu i retkim nezavisnim medijima, i to kao stvar nametnuta spolja, iz inostranstva, sa Zapada, kojom se namerno potkopavaju srpska sloga i  snaga. Da li je glavni  razlog tome što su danas na vlasti i uz vlast u Srbiji mnogi od onih koji su bili vlast i devedesetih, uključujući i današnjeg šefa države i današnjeg ministra inostranih poslova? Ne bih rekao. Da li je samo u njihovom interesu da se danas politička Srbija ne seća devedesetih kao godina razaranja, poraza i opšteg sunovrata, nego kao godina herojskog otpora agresorima, kao godina velike nacionalne žrtve i nacionalne slave? Ne bih rekao. Da li je samo Vučiću, Dačiću, Vulinu, Šešelju, Palmi i drugim političarima čija je karijera počela devedesetih, potrebno da kao heroje dočekaju i nagrađuju oficire koji su odslužili višegodišnje kazne zatvora zbog zločina koje su srpska policija i vojska počinile u ratovima devedesetih? Ne bih rekao. Da li bi oni to radili da nisu procenili, i to nesumnjivo tačno, da politika devedesetih, zasnovana na osvajanju prostora na kome žive Srbi i na obračunu sa drugim prema Srbima neprijateljskim narodima koji se tu nalaze, nije mnogo izgubila od svoje privlačnosti i popularnosti? Ne bi. Da li su samo oni za to odgovorni? Nisu.

Ukoliko govorimo o vraćanju u devedesete, pomenimo i 5. oktobar. Tada se opozicija udružila, bez obzira na različite programe stranaka. Danas se opozicija ponovo ujedinjuje?

Da, nameće se poređenje sadašnjih protesta protiv Vučića i onih protiv Miloševića s kraja devedesetih. Kao što se nameće i sećanje na takozvani 6. oktobar, zajedno s pitanjem šta možemo očekivati da će biti kad jednom padne Vučić. U vreme protesta protiv Miloševića, često sam na pitanje šta očekujem od tih protesta odgovarao da jedva čekam da Milošević konačno padne s vlasti, pa da ne moram da budem sa raznim budalama samo zato što su protiv Miloševića. Dajte da sad završimo s Miloševićem, mislio sam, mislili su i drugi tada, pa ćemo, kad se njegovim odlaskom stvore uslovi da Srbija dobije novu, demokratsku, proevropsku vlast, lako da se oslobodimo ekstremnih desničara, ratobornih šovinista i huligana koji nam sad pomažu da oteramo Miloševića. I u prvo vreme izgledalo je da je naša računica tačna, ali već posle nekoliko godina, a posebno posle Đinđićevog ubistva, pokazalo se da su bolje od nas „pametnih“ računale „budale“, jer se uskoro nacionalistička desnica, oživljavajući program koji Milošević nije umeo da realizuje, dokopala vlasti, a nije bilo potrebno dugo čekati da njeni nosioci postanu ljudi politički stasali uz Miloševića, Miru Marković i Šešelja. Da se razumemo. Ovim sećanjem na razvoj događaja posle uspeha ujedinjene opozicije da sruši Miloševića, i neuspeha da sruši program njegove politike, ne želim da odvratim sadašnju opoziciju od toga da se ujedini da bi srušila Vučića. Ali sada bi lideri opozicije morali da imaju pred očima iskustvo 6. oktobra, i da ne misle samo na to kako se rešiti Vučića nego i na to šta dolazi posle. Ne vidim da se o tome govori. Ili, tačnije, u onome što se o budućnosti Srbije govori ne vidim jasno distanciranje od ideologije i politike sadašnje vlasti. Ne vidim projekat demokratske, miroljubive, antinacionalističke i proevropske Srbije. Projekat koji bi doveo do stvarne, a ne samo personalne promene.

Podnaslov prethodne knjige Smrt na Kosovu polju jeste „Istorija kosovskog mita“. U kojoj meri taj mit opterećuje našu stvarnost?

Kosovski mit se i danas intenzivno politički eksploatiše. Kosovo je i danas „zlatna grana srpske politike“, kako sam pre skoro trideset godina nazvao ustoličenje Kosova u ulogu „najskuplje srpske reči“. Glavni politički slogan i danas je „Kosovo je srce Srbije“, koji je rado koristio Milošević. Evo, Marko Đurić, šef kancelarije za Kosovo i Metohiju, neumorno ponavlja da je takozvani vidovdanski zavet - zavet svakog Srbina. A taj je zavet unet i u Strategiju kulturnog razvoja Srbije za tekuću deceniju (2017-2027). On je tu „herojska dimenzija“ srpske kulture, čija je funkcija „samoodbrana društva od egzistencijalnih i identitetskih izazova“. Navedene su u ovom dokumentu i prosvetiteljska i demokratska dimenzija srpske kulture, ali njima nije dat tako važan značaj. Hoće se reći: mogla bi Srbija i bez njih, bez prosvetiteljstva i demokratije, ali ne i bez kosovskog zaveta. Ali, primetiće neko, zar Vučić, kad je nedavno vlast pokrenula političku kampanju nazvanu „Unutrašnji dijalog o Kosovu“, nije naglasio da tu nema mesta za „mitski pristup“. Jeste, ali on, kao i drugi koji se deklarativno odriču kosovskog mita, odriču se samo takozvane nebeske Srbije“, odriču se politike koja brine o nebeskom carstvu, nego se tobože realistički i pragmatično obavezuju da brinu o zemaljskoj Srbiji. Međutim, kosovski mit je nastao upravo odbacivanjem nebeske zarad zemaljske Srbije, odnosno revizijom crkvene verzije kosovskog predanja, prema kojoj se Lazar opredelio za nebesko carstvo. Od samog početka, to jest od sredine 19. veka, Lazar je spušten na zemlju, s obrazloženjem da se on samo iz taktičkih razloga povukao na nebo, da bi prikupio snage za novo osvajanje zemaljskog carstva. U stvari, on je izgubio glavnu ulogu u toj priči. Glavni junak političkog kosovskog mita u stvari je Miloš Obilić, a ne Lazar.

Razgovaramo na tridesetogodišnjicu pada Berlinskog zida. Pre deset godina uredili ste važno delo Zid je mrtav, živeli zidovi. Naslov vašeg eseja u tom zborniku glasi: „Sve je počelo u Srbiji?“

Nadam se da neću biti neskroman ako kažem da je ova knjiga i danas aktuelna, da mnogo toga što su autori ovde objavljenih tekstova napisali pre deset godina važi i danas. Polazna ideja ovog zbornika, zapažanje da su se posle pada Berlinskog zida umnožili drugi zidovi, kako na Balkanu tako i u drugim krajevima Evrope i sveta, važi i za današnju situaciju. Štaviše, zidovi podignuti između novih država na tlu Jugoslavije izgledaju još viši i neprelazniji. U prilogu za taj zbornik koji pominjete, ja sam analizirao jednu od glavnih strateških, propagandnih ideja koju su lansirale Miloševićeve pristalice kad su počele političke promene u Istočnoj Evropi i kad je pao Berlinski zid. Ideja je bila u tome da se kaže da su te promene već izvršene u Srbiji, da je u Srbiji završena antibirokratska revolucija koja ruši rigidne komunističke režime na Istoku Evrope. To jest da se u Srbiji već „dogodio narod“, da je kod nas „narod progovorio”, što se sad događa u drugim komunističkim zemljama. Kratko rečeno, umesto izgradnje stvarnog demokratskog političkog sistema, Miloševićeva Srbija razradila je tehnike populističke i nacionalističke demagogije, koje se i danas primenjuju.

Kako vidite svoje mesto u ovdašnjem kulturnom životu? Da li je to „ostrvska usamljenost“, ukoliko smem da se poslužim sintagmom iz Slika i prilika?

Ne mislim da sam na nekakvom kulturnom ostrvu. Pre bih rekao da sam na kulturnoj margini. A volim da mislim da sam marginu izabrao, da na nju nisam gurnut, potisnut. Posle višegodišnjeg iskustva rada na margini, čini mi se da je moj izbor margine u stvari pobednička strategija, jer sreća onih koji su izabrali centralne pozicije kratko traje, kratko se tu zadržavaju, pa nestaju bez traga. A evo mene tu, po strani, gde sam uvek bio. Hvala na pitanju, sasvim sam O.K.

(NIN, 12. decembar 2019)

 

среда, 20. јул 2022.

Tajanstveni zamak osvetljen plamenom sveće, zabranjena zamračena soba, okovi, reze, šarke, mrtvačk
понедељак, 18. јул 2022.

Besmislenost savremenog sveta rada, eskapizam, turobni gradski pejzaži, pasivnost pojedinca u odno
четвртак, 23. јун 2022.

Gost „Beogradskog festivala evropske književnosti“ govori za NIN o svojoj knjizi Ljubav u vazduhu
четвртак, 16. јун 2022.

Likovi su neprekidno sputani prividnošću života. Telo je isto što i duh, oba su gurnuta u ćošak. C