Nin (Tekstovi)
Ljuba Popović, umetnik u mladosti: Slika urezana u svest

Čuveni slikar je čudesno pripovedao o svom odrastanju i sazrevanju. Nova monografija oživela je taj svet i pokazala koliko je doživljaj daleko od završenog umetničkog dela

Nalazim se u zatvoru maloga grada iz svog detinjstva – kaže pripovedač romana Treća laž Agote Krištof u prvoj rečenici. U knjigu razgovora Dragane Marković sa Ljubom Popovićem (1934–2016), objavljenu pod naslovom Prečnikom duše (izdavač: Službeni glasnik), ulazimo sa namerom da načinimo krug oko njegovih sećanja na detinjstvo, dečaštvo i mladost, do trenutka kada se preselio u Beograd i postao slikar.

Idemo za tragovima Agote Krištof, istovremeno se sećajući eseja Danila Kiša o pesmama Milovana Danojlića, štampanog pre šest decenija u NIN-u. Dok razmišlja o granici između „dečije“ i „nedečije“ pesme, o umetnosti kao igri, govori o „suficitu osetljivosti“ i „čuđenju na način deteta“. Pažnju nam privlače Kišove reči zbog anegdote koja se ponekad prepričava kada se u društvu pomene Ljuba Popović. Slikar Milo Milunović posmatrao je mladića, učenika, kako izvodi nekakve kerefeke u hodniku. Sačekao je da ga opazi, umiri se, posrami, pa ga pozvao da priđe. „Ljubomire“, rekao je navodno, „zadržiš li tu detinju infantilnost - biće od tebe veliki slikar!“

Bogato opremljena monografija Dragane Marković, izdanje na srpskom i francuskom jeziku, vraća nas u doba kada su narandže bile čudo. Milo Milunović pripada neodoljivim „junacima“ ove ispovesti. „Sećam se kako me Milunović obično zvao u atelje: `Dođi, Ljubomire, da pojedemo po jednu pomorandžu`. U to vreme su pomorandže bile čudo nad čudima, neke izraelske što su se pušile kad se otvore.“

Marko Čelebonović ga je primio na Likovnu akademiju. Popović je čitao da su velikani slike radili po nekoliko meseci i duže, a on ih završi za nedelju dana.

„Pitao sam se šta je sa mnom, gde grešim. Marko mi je tada rekao fenomenalnu stvar: `Kada završite sliku uzmite pak-papir pa je pokrite, onda uzmite makaze pa isecite jedan kvadrat tog papira, onda uzmite male četke i probajte da radite samo u tom prozoru. Kada završite to parče slike, podignite papir – videćete da je cela slika nezavršena`“. Lekcija o mikro i makrokosmosu.

Saznaćemo da veliki formati dolaze iz detinjstva. S obzirom na to da je Popovićev otac imao raznorazna zaposlenja, „pa je tako jedno vreme prodavao i mrtvačke sanduke“, iz Bugarske su mu stizali džakovi sa šećerom. Presipao ih je u manje, a budući slikar uzimao je originalna pakovanja i razapinjao ih, praveći platna.

Ne zaboravljajući „čuđenje na način deteta“, ni anegdotu s Milunovićem, reč infantilno pronalazimo na 131. stranici dela Prečnikom duše. Dragana Marković pita koliko je slikarstvo stvar srca, a koliko drugih okolnosti.

„Slikarstvo bi po pravilu trebalo da bude jedna infantilna igra sa samim sobom. Velika je opasnost za slikara ako misli da je umetnik i da u trenutku kada uzme četku stvara umetničko delo. Tu nema spasa. Slikarstvo je igra koja mora da bude lišena racionalnog, sem u retkim trenucima. Preduslov je da se vreme koje teče dovede na nulu, da nestane. Ukoliko slikar uspe da se dovede na nivo neracionalnog tipa koji traga za nepoznatim stvarima koje poseduje unutar sebe, tada može da dođe do stvaranja nečega što se zove umetnost.“

Svesni stvaraočeve zapovesti da po platnu „ne mogu da se kotrljaju duhovna zategnutost ili lična tragedija jer je to onda samo pojedinačan problem“, da je umetnost nešto što tvori imaginarni prostor i prevazilazi čoveka – ne pokušavamo da učitamo u opus magično ispripovedana sećanja na odrastanje. Pre ih doživljavamo nalik ogromnoj slici, prekrivenoj pak-papirom, na čijim fragmentima nastaje delo, pošto se komad izdvoji makazama.

Recimo, tren u kome ušuškan leži između oca i majke, „dodirujem ih rukama, istovremeno i jedno i drugo, osećajući život“. Ležanje u travi i čekanje da se skupi društvo za fudbal. Valjevo tokom okupacije i fudbaleri Budućnosti za koje se šuškalo da su crveni, pa su zamolili šefa nemačkog garnizona da im da igrača da vežba s njima. Došao je golman koga je rmpalija pogodio loptom u stomak, sa male blizine šutirajući na gol. Ostao je da leži, kao mrtav. Celo igralište je bilo prestravljeno.

Opčinjenost devojkom fudbalera, na bazenu obučenu u modni hit leta: kupaći kostim iz dva dela. Odlazak u Tuzlu, u bioskop. Opijenost belim platnom; pre glavne projekcije francuski žurnal i pad konja što preskače vodu.

Otac čija je navika bila da na usijanoj plotni prži jaja i sakuplja ih dugačkim nožem. Sekund u kome se na kaldrmi pojavila zmija koju je otac prepolovio sekirom. „Ostatak je pobegao u podrum i zavukao se u neku pukotinu. Od toga dana podrum sam obilazio u velikom luku i nikada više mu se nisam približio.“ Drugi detinji strahovi: mrak, kišobran, prostor ispod stolova, nešto što treperi u tami.

„Moj brat je sahranjen u dvorištu kuće u kojoj smo živeli, a oko njegovog groba iznikle su jagode.“

Posmatranje ikone u crkvi. Avram treba da ubije dete... „On drži nož, detetu su ruke vezane na leđima, jagnje je u uglu... Taj prizor se vrlo duboko urezao u moju svest, tako da sam kasnije često slikao ljude bez ruku, sa tim isturenim ramenima.“

Prvi Politikin zabavnik i romani u nastavcima, dobijeni od dve sestre Čitaković što su često stajale na prozoru i imale dva brata-kasapina. Otkriće stripova. Ilustracije Andrije Maurovića, i bomba u gimnaziji: porno verzija Snežane i sedam patuljaka.

„Nemci su zaposeli škole i od njih načinili spavaonice. Četvrti razred smo završavali pohađajući nastavu u dvorištu kuće naše učiteljice. Od nje sam na kraju dobio veliku pohvalu za kartu Jugoslavije koju sam napravio potopivši papir u vodu, a na tako impregniranu osnovu naneo sam boju i oblike. Učiteljica je rekla da je to pravo umetničko delo. Bila je to prva zvanična pohvala mojoj umetnosti.“

Živojin Pavlović piše u proznoj knjizi Belina sutra da je 1949. odneo drugu nagradu lista Omladina za učestvovanje u anketi „Najbolji film“. Pisao je o Hanžekovićevom delu Bakonja fra Brne. „A prvu nagradu dobilo je obrazloženje filma Džona Hjustona Blago Sijera Madre. Pisac obrazloženja bio je učenik valjevske gimnazije, po imenu Ljubomir Popović.“

U mladosti je crtao plakate za bioskop. Tražili su nekoga da nacrta plakat sa Džonom Vejnom jer original nije stigao iz Beograda. Jesu li ti crteži od više metara visine otvorili prostor za kasnije velike formate... Poštanska kola, Pančo Vila, Zvonar Bogorodičine crkve, ruska kinematografija. Kasnije je u Kino-klubu ručno ispisivao cele špice.

Kolaž iz Beline sutra sadrži izlaganje Ljube Popovića na Radiju Valjevo. „Mislim da mi film mnogo pomaže. Pomaže da se vratim nekim uglovima gledanja iz vremena detinjstva, mada zbog svoje nove optike ja više ne mogu da podnesem banalnu avanturu, nego tražim avanturu ostvarenu filmski od velikog majstora.“

Na studijama, sa Živojinom Pavlovićem, igrao se detinjaste igre. Ko izjutra prvi dođe na akademiju, krije se po mračnim hodnicima, i vreba onog drugog ispruženim kažiprstom-revolverom. „Vreba ga kao kauboj.“ Drugi se trudi da se neopaženo ušunja i sačeka momenat neopreznosti onog drugog.

Živojin Pavlović stavio je jednom u džep zimskog kaputa startni pištolj MG nabijen kapislama. Prikrao se Ljubi Popoviću, zaklonjenom iza štafelaja, i ugledavši somotske pantalone i cokule uvezane kanapom, kazao: „Gotov si!“

Odjeknuo je strahovit pucanj. „Svi su se ukočili. A on je - pao! Ali ne zato što je oponašao smrt kauboja. Ne. Već od straha. Jer ga je život iznenadio...“ Radilo se o otrežnjujućem upozorenju da realnost nije zanosni ples njihove uobrazilje.

Igra se završila.

(NIN, 27. februar 2020)

четвртак, 23. новембар 2023.

Crteži na kamenim „grobnicama“, grafiti na fasadama blokova, svetliji tonovi na koži glavne junaki
четвртак, 23. новембар 2023.

Dramski program Radio Beograda raspisao je konkurs za originalnu radio-dramu, radio-dramu za decu,
четвртак, 23. новембар 2023.

Gonkura je napokon dobio roman (u užem smislu reči) – prokomentarisao je pisac i prevodilac Bojan
петак, 3. новембар 2023.

Entoni Tizdejl (@AnthonyTeasdale) piše na društvenoj mreži X da je Stenli Tuči najbolje odeveni čo