Nin
Ivana Dobrakovova, slovačka književnica: Ljubomora je snažno i zajedničko osećanje

Dobitnica Evropske nagrade za književnost govori za NIN o zbirci priča „Tokso“, najavljuje novi roman i otkriva tajnu proze Elene Ferante čiji je prevodilac

Izdavačka kuća Prometej objavila je u svojoj ediciji „Reka“ zbirku pripovedaka Tokso Ivane Dobrakovove, književnice rođene 1982. u Bratislavi. Zapleti o braku, ljubavi, iskustvu života u drugoj zemlji, sudaru različitih kultura, majčinstvu, sa žarom i oberučke uzeti iz uzavrele svakodnevice, predstavljaju lavirint po kome čitalac vrtoglavo prati naratora. Narator je, pritom, neretko u opasnosti od stranca ili nepoznate životne situacije, ali samo dok zajedno ne stignu do kraja. Tada shvatamo da je zagonetka neprekidno bila isključivo u glavnom junaku i da mu je njeno rešenje poslužilo da otkrije sakriveni deo sopstvenog identiteta.

Za Tokso (prevod: Martin Prebuđila) važna je Italija! Pošto je u Bratislavi završila gimnaziju i diplomirala na Odseku za prevodilaštvo sa engleskog i francuskog na Filozofskom fakultetu Univerziteta Komenskog, Ivana Dobrakovova od 2005. godine živi u Torinu. Slobodna je umetnica i bavi se prevodilaštvom sa francuskog i italijanskog na slovački jezik. Prozu naše sagovornice najpre karakteriše dugačka, a prohodna i razumljiva rečenica. „Stajali su na dvorištu zajedno sa desetinom drugih turista, svaki sa fotoaparatom, slikali su onaj slavni balkon, gde su nekakvi mladi ludaci nekada davno jedno drugom izjavljivali ljubav, a Blanka se samo užasnuta okretala oko sebe, nije gledala na balkon, šta ima i da se vidi na tom balkonu, takvih kamenih balkona ovde ima u svakoj ulici barem deset, ali ovo uokolo, ova ludnica, kao u mravinjaku, kao u stanu nekakve posesivne osobe, koja ima potrebu da sve drži pod kontrolom, sve te listiće, na hiljadu listića, ružičastih, drečeće zelenih, belih, ulepljenih žvakama, primakla se zidu, nekoliko je i pročitala, izjave ljubavi, poruke, romantika, tragedija, bilo je time ispunjeno celo dvorište, osećaj nesvakidašnje prljavštine, gore od grafita, Luiđi joj se primakao, sa osmehom, valjda joj neće izjaviti ljubav na ovom đubrištu.“

Pripovedate kao da sa uživanjem razvlačite najukusniju žvaku. Sećate li se kako ste otkrili ritam te već prepoznatljive dugačke rečenice?

Kada sam počela, definitivno sam bila pod najvećim uticajem Hulija Kortasara. I dalje volim njegove kratke priče, računam ga u najbolje pripovedače na koje sam mogla da naletim u životu, pa se zapravo sećam kako ga iznova i iznova čitam, pokušavajući da shvatim kako on to „radi“, kako gradi rečenice. One su jednostavno lepe. Čitala sam ga na slovačkom, češkom, engleskom i francuskom jeziku. Dakle, stoji na početku. Krenula sam da pišem i rečenice su postajale sve duže i duže, jer često koristim tok svesti, naročito u romanu Belvi gde sam probala da uđem u glavu devojke koja pati od akutne psihoze – da pokažem šta se događa u njoj, da i čitalac istovremeno proživi sve misli i obmane.

Slušao sam gudački kvartet u istarskom pozorištu. Violinista je imao bubicu, ali su mikrofon toliko približili njegovom licu da smo mogli da čujemo kako diše. Pomislio sam da je i rečenica povezana sa udahom i izdahom. Vaše rečenice podsećaju na trenutak kada zaronite i trudite se da što duže ostanete ispod površine, kako biste upili ceo svet. Pomenimo junakinju Blanku. Želi da čuje isključivo disanje.

Da. Rečenice se izlivaju na papir kao da nisam imala vremena da uzmem dah, jer moram još da kažem i ovo i ovo... Oduvek sam pokušavala da uđem u glavu junaka i izgovorim ono što im se odvija u umu, ali obično likovi nisu sposobni da čuju sopstveno disanje. Voleli bi da mogu, ali imaju suviše ideja, strahova, paranoja, pa čak i po pitanju disanja, znate, da li je ujednačeno, dišem li ja normalno, imam li srčani udar baš u ovom trenu, kakav je to bol ispod rebra – suviše su hipohondri. Što se mene tiče, volela bih da dostignem tu vrstu balansa, da se smirim i koncentrišem na disanje. Isprobala sam ove godine dve lekcije joge i posle svake imala noćnu moru povezanu sa jogom, pa pretpostavljam da još nisam spremna...

Postoji potez koji se ponavlja u zbirci Tokso. Neko ko nam se čini kao najveća pretnja za pripovedača, postaje postepeno neko zapravo veoma blizak pripovedaču. Opasan je na prvi pogled, a ispada da je deo naratorove ličnosti...

Mislite na prozu iz Torina! Počela sam pričama sa snažnom porukom. Cela prva knjiga jeste takva. Ali, jedan od mojih prijatelja kaže, a ja se slažem, kako priče sa poentom imaju nedostatak da kad doznaš poentu, onda priča, u izvesnom smislu, jeste razrešena, ne moraš više da se vraćaš. No, nadam se da postoje i druge zanimljive stvari u mojim storijama, pre poente. Više ne brinem kako moram da iznenadim čitaoca u poslednjoj rečenici. Ponekad čak ostavim otvoren kraj.

Predrasude su važna tema?

Pretpostavljam. Ukoliko pokušate da stupite u um ličnosti, tamo ne pronalazite isključivo lepe, dopadljive i ispravne misli. Verujem da se svako od nas, manje ili više uspešno, bori sa sopstvenim predrasudama, koje su na neki način „prirodne“, određene imaju koren u detinjstvu, često možete da vidite kako deca isključe iz društva onog koji se malo razlikuje. Preporučujem Gospodara muva Vilijema Goldinga za razumevanje čovekove prirode. Grupa dece na ostrvu, prepuštena sebi, i kako završava... Ništa manje nevino od detinjsta.

Televizija je isto bitna. Prizori sa ekrana pred kojima sede likovi jesu izvor humora.

Televizija? Ne baš! Pojavljuje se u prozi Roza. Po dolasku u Italiju pre četrnaest godina, zbunila me je činjenica da je na televiziji tako mnogo golih, polugolih žena, i da to više niko ne primećuje. Još je trajala era berluskonizma. Govorim o tom aspektu u knjizi. Jedan slovački kritičar uporedio je zaplet moje knjige Majke i kamiondžije sa nekakvim serijama sa Netfliksa, ali jedva da znam šta je Netfliks, nemam pojma koje su serije i filmovi danas popularni.

Prevodite romane Elene Ferante na slovački jezik. U čemu je tajna njene proze?

Elena Ferante je veliki romanopisac. Volim njeno delo Dani napuštenosti u kome opisuje ženu koja doživi nervni slom pošto je muž napusti. Dok sam je čitala prvi put, imala sam osećaj da me neko udara u glavu. Ona samo izgovara najneprihvatljivije misli koje joj prolaze kroz glavu, u drugim delima isto... Mračna kći, na primer – misli majke o ćerkama koje nijedna majka nikada ne bi priznala da ima. A napuljski romani govore o prijateljstvu i rivalstvu među prijateljicama. Ljubomora je snažno i zajedničko osećanje. Identifikujemo se sa tim... Dobijala sam mejlove od čitalaca pošto su prevodi Feranteove objavljeni u Slovačkoj. Zahvaljivali su se, premda sam ja prevodilac, govorili o svojim „genijalnim prijateljicama“. Ipak, reč je o prvom sloju romana. Tu je istorija Italije, borba žena za emancipaciju, feminizam, nejednake šanse, siromašni i privilegovani. Pritom je sve napisano tako da ne možeš da prestaneš da čitaš.

Junakinja vaše pripovetke traži u tršćanskoj knjižari knjigu Borisa Pahora.

Slaba sam na Sloveniju uopšte, iz ličnih razloga, provela sam dva meseca u Ljubljani, studirajući slovenački jezik, i čitala slovenačke pisce prevedene na slovački i češki. Volim Mojcu Kumerdej, Andreja Blatnika, Draga Jančara, Borisa Pahora...

U Srbiji će za nekoliko meseci biti objavljena knjiga Majke i kamiondžije. O čemu ona govori?

Reč je o pet kratkih priča, iako su to prilično duge kratke priče. Radnja je smeštena u Torino i Bratislavu, moje gradove, gde pratimo pet žena i očigledno ulazimo u njihove glave. Svetlana opisuje veoma specifičnog oca, Ivana koja je invalid, živi sa majkom i voli konje, Olivija posle bračnog sloma, zatim Lara, još uvek udata mada njen muž ne odobrava njenu ljubav za Pazolinija, i Veronika što ulazi u francusku grupu za četovanje i otkriva da je prilično jednostavno veriti se sa pet Alžiraca u isto vreme, te zašto su crveni kamioni najbolji.

Ivana Dobrakovova objavila je više zapaženih proznih knjiga koje su često bile nagrađivane u Slovačkoj i prevedene na više stranih jezika. Autorka je dela Prva smrt u porodici (2009), Belvi (2010), Tokso (2013). Njena knjiga Majke i kamiondžije (2018), koju će ove godine objaviti novosadski Prometej, nagrađena je Evropskom nagradom za književnost.

Foto: Lucia Gardin

(NIN, 2. april 2020)

среда, 15. март 2023.

Slovački novinar i književnik predstaviće 20. i 21. marta u Beogradu i Novom Sadu svoj roman Svinj
понедељак, 27. фебруар 2023.

Komični izraz se sam nametnuo kad sam pomislio da bi bilo dobro pozabaviti se fenomenom deluzija i
четвртак, 16. фебруар 2023.

Najpoznatiji rumunski pisac govori za NIN o svojoj poetici, objašnjava kako je u prozi stvorio knj
четвртак, 9. фебруар 2023.

Odabrao sam Puškinov život zato što je kao i svaki drugi. Nošen epohom, rasnim, pobunjeničkim, ple