Nin
Aleksandar Zograf, strip autor: Sva blaga kosmičkog đubrišta

Poznati umetnik otkriva NIN-u tehniku nastanka svojih albuma, zašto odlazi na buvlje pijace i kako uspeva da zatekne sebe probuđenog u snu

Crteži Saše Rakezića deluju kao fotografije iz sna – piše Vladimir Pištalo u eseju o stvaralaštvu Aleksandra Zografa. „Zografove oči? One su sanjive i špijunske. On liči na mladog Kafku (...). Uvek ga je fasciniralo kretanje senki. Čoveku koga oduševljava njihanje senki nikad neće nedostajati lepote. U Pančevu će uvek biti zanjihanih senki, starih kvaka, elokventnih pukotina na zidu.“

Prepisujemo Pištalove reči, otvarajući novu Zografovu knjigu pod naslovom Ohrabrenja (izdavači: Grafid i Udruženje strip autora i obožavalaca stripa Republike Srpske Deveta dimenzija). Junak obilazi oblast Pulje na jugu Italije, otvara svetove starih, slučajno pronađenih knjiga i novina u kojima se još uvek koristi reč dockan umesto kasno. Sakuplja fragmente keramike na banatskoj strani Dunava, meditira nad starim fotografijama...

Menja li se s godinama narator priča, taj lik u crnom, ili u mornarskoj majici, što putuje i tumara ulicama?

Utisak je da se iz decenije u deceniju – smiruje.

Postoji Rakezićev strip o gledanju televizije, objavljen devedesetih, u kome je uplašen, uzrujan, na tren izobličen. Ipak, već na sledećoj stranici, postaje potpuno miran. Pronašao je svoj svet! Gledajući staromodni film iz tridesetih na TV-u, počeo je da se koncentriše na dizajn scenografije u pozadini i zamišlja da pripada vremenu i prostoru prikazanom na ekranu. U laganom transu, preuzeo je drugu stvarnost. „Moja stvarnost postala je stvarnost tridesetih!“

Kakva čarobna tehnika da nas svojom umetnošću snažno suoči sa realnošću, sa svakodnevicom, premda se meditativno, mirno, nežno, kreće kroz prošlost i snove, koristeći „stare kvake“ i „elokventne pukotine“.

Doduše, sada nam otkriva da na radnom stolu drži i žilet.

Narator stripova liči na vas! Sećate li se kada ste prvi put nacrtali glavnog junaka?

Čini mi se da je to bilo krajem osamdesetih, želeo sam da u stripu prepričam jedan svoj san, i bilo je logično da koristim vlastiti lik kao pripovedača - protagonistu. Tada nisam ni znao da se u svetu odvijala ekspanzija autobiografskog stripa, ali kada sam početkom devedesetih počeo da sarađujem sa američkim izdavačima, ne pomerajući se iz Pančeva, bio sam percipiran kao neko ko je odražavao tu tendenciju. Autoportret u ulozi naratora je sasvim logično rešenje, koje se tek tokom poslednjih decenija pojavljuje intenzivnije u stripu, iako je već dugo prisutno u književnosti. Poznato je da povesti pisane u prvom licu postoje još od vremena Starog Egipta. Međutim, taj junak-autoportret ne predstavlja dokumentarističku belešku moje ličnosti, već je pre poluozbiljan odraz mojih razmišljanja. Bilo bi dosadno, možda i bolesno ako to ne bi bila jedva zamaskirana samoironija i smejanje nad vlastitim odrazom u zamišljenom ogledalu.

Kako tehnički izgleda rad na tabli?

Crtanje stripova je demokratska kreacija i ne zahteva mnogo ulaganja. Crtam u vlastitom stanu, na kunstdruk papiru koji je vrlo jeftin, i koji dozvoljava da žiletom grebete određene površine. Nakon završetka skice, olovkom ubeležim završni crtež, koji zatim obojim tušem. Na kraju crno-beli crtež bojim u programu Fotošop. Ukoliko već imate kompjuter, čitav proces, čak i kada se ponašate krajnje rasipnički, recimo, da neumereno trošite gumicu, teško da može da košta više od 100 dinara za dve stranice stripa.

Umetnici često rade po porudžbini. Vaši stripovi izlaze u nedeljniku Vreme. Menja li činjenica da imate rok način stvaranja?

Da, ja sam taj nad kojim lebdi mač rokova. Rad na nedeljnom stripu je vrlo zahtevna delatnost, uglavnom posle završetka storije odmah krećem da crtam narednu. U međuvremenu osmišljavam nove scenarije, i iščitavam različite materijale. S obzirom na to da često radim i na drugim projektima, potrebno je dosta pribranosti da bi sve moglo da se izvede. Pokušavam da se relaksiram putovanjima, boravcima u prirodi. Ali takođe mislim da je to zanimljiv život, stalno okrećem nove ideje, potpuno bih uvenuo u kancelariji ili u fabrici.

Okidač predstavljaju stvari pronađene na buvljoj pijaci.

U Pančevu postoje dve buvlje pijace sa starim stvarima i jedna sa kineskom i jeftinom robom. Najčešće idem na onaj veći buvljak sa starim stvarima koji je otvoren nedeljom. Nisam kolekcionar, već tragač za zanimljivim materijalima. Najčešće se radi o knjigama i časopisima, ali ima svega. Kupujem samo jeftine stvari, i nikada ne preprodajem ono što pronađem, to me jednostavno ne zanima. Smatram da je ono što pronađem neka vrsta kosmičkog đubreta, koje izučavam sa nežnošću i razumevanjem. Glavni užitak je upravo u tome: ne znate šta možete da pronađete.

Na televiziji su godinama popularne emisije o predmetima pronađenim u napuštenim skladištima, o zalagaonicama i sakupljačima starudije. Pažnju privlače i programi u kojima se crno-beli snimci iz istorije prebacuju u kolor. Pitao sam se da li ih gledate...

Moram da priznam da nisam pasionirani ljubitelj takvih emisija, možda zato što ne doživljavam sebe kao kolekcionara. Otkrića sa buvljaka su lični doživljaj, zahvaljujući kojem tragam za pričom, i to na kraju pretvorim u strip. Tuđa otkrića mogu da budu zanimljiva, ali u tim programima je naglasak na ceni koju potraga ima kada se preračuna u novčane jedinice, što je u redu, ali me lično ne zanima.

Kad smo već kod đubrišta, u kojoj je meri umetnost Aleksandra Zografa inspirisana Medialom? Leonid Šejka je napisao da ćemo na kraju svega, u virtuelnoj magli, na otvaranju novog gradskog smetlišta, na otpadu prepoznati samo one predmete koje smo slikali.

Pomalo je smešno, ali tokom poslednjih godina ima možda čak i više akademskih radova na temu mog rada nego novinskih recenzija. Ne znam da objasnim kako je do toga došlo. U svakom slučaju, pre nekoliko godina javio se čovek koji predaje na slavističkoj katedri u Oslu, koji je u jednom svom tekstu uporedio moj pristup u kreiranju stripa sa slikarskom poetikom Leonida Šejke. Bilo je zanimljivo jer ova veza nije tako očigledna na prvi pogled. Pravo je čudo da je neko sa te daljine ipak shvatio da postoje sličnosti, uprkos tome što su umetnički „proizvodi“ Leonida Šejke i moje malenkosti toliko različiti. Šejka je umro kada sam pošao u osnovnu školu, bavili smo se različitim medijima u različita vremena, ali sam uvek osećao bliskost sa njegovim razmišljanjima, i interesovanjem za odbačene, zaboravljene predmete, kao i verovanje da je veoma uzbudljivo preturati po velikom kosmičkom Đubrištu.

Na buvljaku ste pronašli fragment vinčanske kulture – torzo trudne žene.

Moguće je pronaći mnogo toga zanimljivog, iz različitih istorijskih perioda. Dosta toga sam opisao u stripovima, ali ne može baš sve da bude opisano u stripu, recimo kuriozitet su knjige ili dokumenti koji su pripadali poznatim ličnostima kao što su Ksenija Atanasijević, Oto Bihalji Merin, Miloš Đurić, i drugi. Mnogo toga potiče od nepoznatih vlasnika i pokazalo se kao vrlo inspirativno u pojedinim slučajevima. U jednom od stripova ilustrovao sam zapise nekoga o kome znam samo da se zvao Radoslav. On je bio sasvim običan čovek, koji je nakon jednog od savezničkih bombardovanja Beograda za vreme Drugog svetskog rata bio toliko potresen, da je seo i u dahu zapisao čitav svoj život. Za mene je to bio značajan izvor koji je govorio o tome kako se dramatična istorijska dešavanja reflektuju na živote običnih ljudi. Strip je, zahvaljujući izložbi koju je priredila Narodna biblioteka Srbije, kružio po brojnim svetskim destinacijama, uključujući Kongresnu biblioteku u Vašingtonu.

Pisac Mirko Kovač trgovao je starim nameštajem, pa od toga pravio romane. Sakupljao je stvari, ali po završetku rukopisa najčešće je bacao tu „hrpu smeća“ u kontejner. Šta radite sa predmetima sa pijace pošto završite strip?

Uglavnom sve čuvam u stanu, a nakon što nešto od toga završi u stripu, gurnem to negde dublje da mi ne smeta u novim traganjima. Ponekad prođu godine pre nego shvatim da je neki od nalaza moguće obraditi. Nastojim da budem sistematičan, da mi ta količina stvari ne bi zauzela previše prostora u sobi.

Važni su snovi. Pogotovo tehnika lucidnog sanjanja. Čuo sam da ste je uvežbavali dugo posmatrajući ruke tokom snevanja. Praktikujete li danas lucidno sanjanje?

Usmeravanje pažnje na posmatranje vlastitih ruku u snovima služi samo kao početni orijentir, ukoliko želite da se otisnete u realnost lucidnih snova, dakle snova u kojima postanete svesni da sanjate. U jednom momentu svog života, bio sam u stanju da se bar nekoliko puta nedeljno probudim u snu. U pitanju je veoma kompleksna tehnika, koja zahteva puno energije, vremena i posvećenosti vežbama kako u budnom, tako i u stanju sna. U jednom momentu sam izgubio fokus i više se nisam tome vraćao, iako povremeno još zateknem sebe probuđenog u snu. Više pažnje posvetio sam hipnagogičkom stanju, polusnu u kojem se za kratko zateknemo u trenutku buđenja, a ređe i kada tonemo u san. Uspeo sam da zabeležim veliki broj tih vizija i rekonstruišem ih u vidu crteža.

Ranije su fascinacije sa putovanja ulazile u stripove. Posle decenija rada, proces se obrnuo. Znate da će putovanje ponuditi priču. Zato ne krećete na put, već zapravo ulazite u novi strip?

Dopada mi se ideja da utiske sa putovanja pretvorim u reportaže u obliku stripa. Svako putovanje, čak i ako se vraćate na mesto koje ste već posetili, jeste nešto poput tragalačke ekspedicije. Nisam više siguran gde prestaje strip a gde počinje život i obratno, ali mi svakako odgovara ta vrsta neodređenosti koju sam sam projektovao za vlastite potrebe. Inspiracije je bilo svuda – uspeo sam da iz blizine posmatram divlje konje na Sardiniji, imao sam izložbu u onoj džinovskoj Čaušeskuovoj Kući naroda, u Londonu sam zamislio da sam primerak pitenkantropa koji je zalutao u veliki grad... Priče same sebe grade i osmišljavaju, ponekad mi se čini da sam samo beležnik.

Zašto ste albumu dali naslov Ohrabrenja?

Razmišljao sam o kreativnosti – šta dobijamo time što pročitamo knjigu, čujemo pesmu, pogledamo film? Mnogo je lakše shvatiti šta dobijamo kada pojedemo burek, nego kakva je dobit od posmatranja baletske predstave. Hrana nam pruža energiju koja pokreće naš organizam, ali kakva je korist, recimo, od čitanja strip albuma? Verujem da ozračeni kreativnošću dobijamo ohrabrenje, psihološki podsticaj, osećaj da je, činjenicom da je neko uspeo da se izrazi putem umetnosti, sve dobilo smisao. Postoji i „uradi sam“ aspekt ovog fenomena – osnaženi saznanjem da je neko drugi uobličio ideje na smislen način, i vi možete da uradite slično. U idealnom slučaju, čitalac koji pročita ovu kolekciju priča u slikama, trebalo bi da bude ponukan da i sam nešto kreira, stvori. Ne mislim da to nužno mora da bude strip.

Pisma Hilde Dajč srce su nove knjige!

Možda može tako da se kaže. Ohrabrenja su zbirka stripova koji su se u listu Vreme pojavili između avgusta 2013. i maja 2015. Moja interesovanja su različita, što se odražava na šarolikost tema kojima sam se bavio, iz nedelje u nedelju. Među tim materijalom jeste i strip o jevrejskoj devojci, Hildi Dajč, koja je u vreme okupacije uspela da iz logora Sajmište, koji su nacisti formirali u centralnoj zoni Beograda, prošvercuje nekoliko pisama svojim drugaricama. Iako još tinejdžerka, ona je na vrlo zreo način razmišljala o strašnoj situaciji, ostavivši neveliko, ali upečatljivo svedočanstvo o zapitanosti usred velikog stradanja. Ova strip storija štampana je 2018. u vidu knjižice koja je besplatno razdeljena srednjoškolcima u Srbiji – mislim da je neophodno da mladi ljudi održe sećanje na holokaust. Ne samo zbog uspona desničarskih ideja i isključivosti, već i zato što se sve odvijalo upravo na prostoru koji doživljavamo kao „svoj“, tu – iza ćoška, a ne u imaginarnom knjiškom svetu ili u dokumentarnom filmu. Ponosan sam na činjenicu da je strip nedavno našao mesto u Jad Vašem arhivu. Postoji mogućnost da uskoro bude spomenut u jednom od školskih udžbenika u našoj sredini.

Mića Vujičić
Foto: Gordana Basta

Posle fanzina

Aleksandar Zograf, čije je pravo ime Saša Rakezić, rođen je 1963. godine. Još kao tinejdžer imao je fanzin, a njegovi stripovi počeli su da se pojavljuju u jugoslovenskim publikacijama od sredine osamdesetih. Do sada je objavio preko pedeset naslova u Americi, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Španiji, Portugaliji, Nemačkoj, Grčkoj, Poljskoj, Finskoj, Japanu, Hrvastkoj i Srbiji. Od 2003. godine, stalni je strip-autor nedeljnika Vreme, a radove je štampao u brojnim svetskim novinama i magazinima. Samostalno je izlagao u San Francisku, Londonu, Parizu, Minhenu, Rimu...


(NIN, 16. april 2020)

четвртак, 18. јануар 2024.

Koliko ste puta u izlogu knjižare uočili koricu na kojoj stoji rečenica: „Najuži izbor za NIN-ovu
четвртак, 21. децембар 2023.

Postoji u romanu Definicija sreće Katrin Kise sažeti životopis sporedne junakinje koja je kao beba
четвртак, 14. децембар 2023.

Prošlogodišnji dobitnik najprestižnijeg italijanskog priznanja „Strega“ govori za NIN o svom nagra
четвртак, 14. децембар 2023.

Volim pisce iz književnog predgrađa Festival PostNINovske čarolije u Domu kulture Studentski gr